Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Započnimo, ma koliko vremena bila (gotovo) dramatična, s anegdotom, zapravo s više njih. A neke su – pouzdano! – i istinite. Vratimo se, jer u mjesecu smo kada je parafiran, mislilo se tada, povijesni (mirovni) sporazum u – Daytonu. Nekadašnji sudac Ustavnog suda BiH i ministar pravde u Vladi Federacije BiH te i sudionik pregovora u Daytonu Mato Tadić ovih je dana prigodno svjedočio u Večernjem listu o vremenu nakon koga uistinu više ništa nije bilo isto.

Jedan detalj iz Tadićeva dejtonskoga iskustva naročito je znakovit, jer je – možda i ponajviše – zakomplicirao odnose u jednom od dvaju bh. entiteta. Izbor, naime, hrvatskoga člana državnog kolektivnog rukovodstva.

Kako se Zlatko sjetio Ljiljana (Zlatnog)

„Jedan dan imali smo o toj temi razgovor kod gospodina Izetbegovića, tada predsjednika Predsjedništva BiH, na kome smo bili Krešimir Zubak, ja, te profesor Kasim Trnka. U raspravi koja je vođena na tu temu mi smo tražili preciziranje odredbe tko za Hrvata, a tko za Bošnjaka. No, predstavnici međunarodne zajednice kazali su kako to ne bi trebalo stavljati u Ustav, nego da se to može riješiti drugim propisima, zakonom. Izetbegović je pak rekao da se ne brinemo zbog toga jer njima ne pada na pamet birati nam člana Predsjedništva BiH“, sjeća se taj ugledni pravnik pregovora u američkoj vojnoj bazi, koji su samo potvrdili kako je istina ono kako je Izetbegović I. (sam) sebe definirao: „Često jedno mislim ujutro, a drugo poslijepodne.“ Što će kasnije, pa, evo, sve do današnjih dana Milorad Dodik malo doraditi govoreći o političkom – a može biti i inom – Sarajevu: „Kod njih je sećijska politika – ujutro jedno, poslijepodne drugo, navečer treće.“

Mada, valja biti pošten pa kazati kako je Zlatku Lagumdžiji prvom na pamet palo ono što je Alija tvrdio da Bošnjacima nikad neće. I, evo, iduće će godine Bošnjaci slaviti 20. obljetnicu otkako je taj nekadašnji lider SDP-a, tadašnjeg načelnika novosarajevske općine Željka Komšića podmetnuo kao kandidata za hrvatskog člana troglavoga bh. vrha. Svidjelo se to kasnije i Izetbegoviću II., pa su Bošnjaci ukupno četiri puta elegantno prevarili Hrvate i u Titinu 16 instalirali svoga narodnog heroja – Zlatnog Ljiljana, naime.

Alijino razapinjanje

U te se dane, kojih se ne bez nelagode evo sjećamo, vratio i sarajevski profesor Šaćir Filandra koji, inače, vjeruje da trenutačne geopolitičke okolnosti idu naruku Bosni i Hercegovini. Govori, međutim, i o još jednom remetilačkom čimbeniku – Republici Srpskoj, dakako. Uvidom u stenografske bilješke 282. sjednice Predsjedništva RBiH od 23. travnja ’95., prof. Filandra vidio je kako je taj naziv tijekom priprema mirovnog sporazuma bio Miloševićev ultimatum, a koga su međunarodni pregovarači – s Amerikancima na čelu – prihvatili kao svoj. Pobornik buldožer politike, toliko (i) inače svojstvene Washingtonu ma tko stolovao u Bijeloj kući, Richard Holbrooke kasnije je u svojoj knjizi Zaustaviti rat pisao kako je zbog ovoga ultimativnog krštenja jednoga dijela BiH, Izetbegović bio šutljiv i nesretan.

I, ma koliko je njegov stil (američki) naprasnoga postizanja sporazuma po svaku cijenu bio pogrješan, Holbrooke se pokazao kao dobar psiholog. Naime, u svojoj knjizi Sjećanja, šutljivi i nesretni Alija svjedoči – pošteno! – kako je u životu radio svašta: kao zatvorenik je, primjerice, kopao zemlju, nosio malter, sjekao šumu… Ipak, misli kako mu je u životu najteži posao bio pregovori. Jer, veli, donositi odluke najteži je posao ljudskom biću namijenjen.

„Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, a niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i s mačem nad glavom Bosne. Narod, napadnut od brojno jačih i bolje opremljenih neprijatelja, bio je izložen teškom stradanju, a mir koji se nudio uvijek je bio suprotan, ne samo mojim načelima, nego i elementarnoj pravdi. Teško sam mogao prihvatiti takav mir, a još teže vratiti se kući s porukom da se rat nastavlja. Moje su dvojbe bile teške. Osjećao sam se razapet“, piše taj dejtonski pregovarač.

Što veli WikiLeaks?

Jasno, najlakše bi – s 30-godišnje distance – bilo kazati kako ne treba plakati za prolivenim mlijekom. Međutim, te muke Izetbegovića starijega i na kraju nužni epilog potpisivanje protivno vlastitim načelima – živimo evo svih ovih desetljeća. I, nije, kao što ga je krstio jedan od visokih predstavnika što je protutnjao Bosnom napaćenom, Dayton (više) luđačka košulja, sada je (više!) kao čvrsto zaključani kavez. A ključ je u Washingtonu i Bruxellesu. Daleko, znači… i na adresama koje, poglavito ova druga, imaju  prječih i većih briga.

No, kad smo već ugazili u razmjerno daleku prošlost, evo još jednog svjedočenja pa, rekao bih, i pomalo zaboravljenog asa politike u Hrvata. Ovih naših, domicilnih. Gostujući nedavno u Fokusu na RTV-u Herceg-Bosna, Božo Ljubić se, i dalje inzistirajući na federalizaciji, sjetio vremena kada je još bio na čelu mlađe (gdjekad i posvađane) HDZ-ove sestre – Devedesetke, dakle. Zagovarao je u to doba sadašnji predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora ustroj s pet federalnih jedinica: tri bi imale etničku većinu jednog od konstitutivnih naroda, a dodatne bi dvije bile Distrikt Sarajevo, zamišljen po uzoru na District of Columbia u SAD-u, te Distrikt Brčko, koji je utemeljen kao posebna kategorija iz opravdanih razloga nakon Daytona.

Potom je Ljubić ispričao jednu anegdotu iz tih dana koje su očito pojeli skakavci. Naime, prisjetio se kako je jedan visoki dužnosnik Hrvatske njegov prijedlog, u razgovoru s američkim veleposlanikom, nazvao glupošću – nakon čega je cijeli slučaj završio u dokumentima WikiLeaksa.

Svaka mu je k'o Njegoševa, ali…

„Eto, nisam se opametio ni nakon 18 godina, ili će drugi morati priznati da su naknadno došli do pameti“, opušteno će, napominjući kako njegov model nije jedini mogući te da bi ga se moglo dopuniti ili nadograditi tako što bi federalne jedinice imale teritorijalni diskontinuitet, kao što ionako to već imaju oba entiteta. Nije pritom čelnik HNS-a smetnuo ni prijedlog Biskupske konferencije BiH koja je svojevremeno predlagala četiri federalne jedinice. Ako bismo pak podvukli crtu ispod Ljubićeva (kontinuirana) promišljanja, jasno je kako on drži da je Hrvatima bitno osigurati tri federalne jedinice u kojima nijedan narod ne bi bio nadglasan, nego bi institucionalno i teritorijalno bio jednak drugima.

Svaka mu je, dodao bih, k'o Njegoševa. Ali… Malo prije, ili, svejedno, malo kasnije no što će se Ljubić sjetiti što je govorio prije 18 ljeta, održana je sjednica užeg vodstva Stožerne u Hrvata, nakon koje je Dragan Čović s novinarima podijelio sadržaj toga stranačkog okupljanja na najvišoj razini.

„Razgovori o trećem ili četvrtom entitetu su besmisleni sve dok ne dođe do promjene Ustava BiH. Ne možemo se baviti novim entitetima dok ne usvojimo promjene koje će omogućiti da BiH bude politički održiva i utemeljena na ravnopravnosti konstitutivnih naroda“, drži prvi u Hrvata inzistirajući na tomu kako je (krajnje) vrijeme da „guverneri“ iz bijele kuće na Miljacki spakiraju kufere. Referirao se pritom i na jednog od njih - Wolfganga Petritcha koji odavno govori kako budućnost BiH treba prepustiti „kućnoj radinosti“. Aktualna pozicija Christiana Schmidta – Amerikanci mu više niti ime ne spominju! – svjedoči kako je Čović u pravu kad govori da je visokom predstavniku istekao rok.  Konačno…

Ima (li) još Komšića?!

S njim se, međutim, ne slaže jedan od dvojice bošnjačkih članova Predsjedništva BiH - Denis Bećirović koji je prošloga tjedna u razgovoru s predsjednicom Opće skupštine UN-a Annalenom Baerbock kazao kako su bilo kakvi prijedlozi koji bi slabili dejtonsku poziciju i ulogu OHR-a apsolutno neprihvatljivi za BiH. Pa čak i kad bi ovo Bećirovićevo inzistiranje na daljem patronatu međunarodne zajednice imalo smisla, to što on govori uime BiH vraća nas u Dayton i Tadićevo svjedočenje Alijine prisege o (ne)miješanju Bošnjaka u izbor hrvatskog člana. Naime, sarajevski sugovornik Baerbockove računa na Komšića čiji su stavovi kronično sukladni bošnjačkim. Doduše, ponajprije onim esdeaovskim, usprkos tomu što ga je svojedobno izmislio (Lagumdžijin) SDP. Uostalom, kada treba Hrvatima raditi iza leđa, nema tu neke bitne razlike u Bošnjaka. Navodno, već za listopad iduće godine spremaju novoga Komšića koji će se vjerojatno zvati Zlatko Miletić. Doduše, taj je bivši glavni tajnik Ljiljanova DF-a kazao kako je spreman ući u utrku za hrvatsku fotelju pod uvjetom da se kandidira i Čović.

No, kada je Čović obznanio kako neće, nije se Miletić pokolebao jer, veli, ne vjeruje ovoj tvrdnji lidera HDZ-a. Baš kao da nije (već) dovoljno što je taj beogradski (vojni) pitomac – i Jovanov sin – član Kluba Hrvata u Domu naroda državnog Parlamenta?!

Saraj-Bosno – lijepa li si!

A što će biti idućega listopada, treba gledati i u kontekstu najave hrvatske (djelomice) oporbene petorke: HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS, kako će izići na megdan HDZ-u, bez obzira hoće li se pojaviti neki novi Komšić. Što je, više-manje, (ne)izravni poziv Bošnjacima da Jovina i Ajšina sina instaliraju ispod Broza u ulju u, sad već, takozvanom hrvatskom kabinetu u Predsjedništvu. Bio bi to dokaz kontinuiteta – Zlatko poslije Zlatnog (Ljiljana), a sve to kao nastavak četiri puta oživotvorenoga patenta Zlatka (Lagumdžije)! Zlatna je ova naša – Bosna!

I kad smo (već) počeli s anegdotama, red je tako i završiti. Evo, naime, kako jedan od temeljnih članova potencijalne hrvatske koalicije - Mario Karamatić vidi rješenje za izbore 2026. „Ja bih najviše volio model da RS bira jednog člana, Herceg-Bosna jednog, Saraj-Bosna jednog i da se kandidira tko god hoće“, misli lider HSS-a.

Dobar mu je ovaj (vic) – osobito ovo sa Saraj-Bosnom! Ali, čini mi se kao da ga je već (nekoć) pričao…