Intervju koji je vodio Marino Erceg, objavljen je u Glasu Koncila br. 49/2025., str. 10-11 te je naslovljen: Samo ako sačuvaju vjeru, Hrvati mogu nadživjeti posljedice Daytona. Izostavljajući izvatke i biografiju urednika Vajdnera, razgovor prenosimo u cijelosti kako je objavljen na portalu GK-a.

Početkom studenoga, nakon redovitoga zasjedanja BKBiH-a, katolički biskupi ponovno su upozorili: Daytonski je sporazum zaustavio rat, no do danas on nije uspostavio pravedan mir u BiH. Iz godine u godinu od svojega potpisivanja sporazum je, riječima vrhbosanskoga nadbiskupa Tome Vukšića, unosio »novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda«. Uz tridesetu godišnjicu potpisivanja sporazuma, kao upućeni sugovornik o temi pastoralnih izazova koji su pred Crkvom u BiH, kao i položaja tamošnjih Hrvata općenito, spremno se odazvao na razgovor za Glas Koncila svećenik i glavni urednik Katoličkoga tjednika Josip Vajdner.

Možete li nam na početku razgovora ponuditi svojevrsni oris problema za Hrvate katolike u BiH nakon Daytona?

Ako se prisjetimo onoga što nam je Crkva na Drugom vatikanskom koncilu podcrtala – da »mir nije puka odsutnost rata«, nego se naziva »djelom pravednosti« (GS 78) – moći ćemo se ispravno usmjeriti i na sagledavanje problema s kojima se Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, tijekom protekla tri desetljeća susreću.

U prvom redu, iako je donio prestanak grmljavine oružja, ubijanja i razaranja, Daytonski je sporazum zapravo ozakonio ratnu nepravdu. Nju su, da budemo iskreni, otrpjeli i drugi narodi, ali današnje stanje na terenu pokazuje kako su Hrvati – dugoročno gledano – stradali najviše te gotovo potpuno izbrisani iz pojedinih krajeva. O čemu je riječ bit će jasnije ako se prođe prostorom entiteta Republika Srpska, koji uključuje Posavinu i Krajinu, te dijelovima središnje Bosne i doline Neretvice. Oni kazuju da su Vrhbosanska nadbiskupija i na osobit način Banjolučka biskupija, zbog daytonskoga – u praktičnom smislu – legaliziranja politike etničkoga čišćenja svedeni na ostatke ostataka.

Dio poratnih nepravda za Hrvate u BiH bilo je i zastrašivanje i onemogućavanje povratka.

S odmakom od 30 godina jasno je da aneks VII mirovnoga sporazuma, koji je predviđao omogućavanje povratka prognanih, nije ostvaren. Štoviše, opstruiran je na sve moguće načine. U tom kontekstu – a samo kao ilustracija – dovoljno je sjetiti se da je na tadašnjega vrhbosanskoga nadbiskupa kardinala Vinka Puljića i malu skupinu katolika koji su u travnju 1998. došli slaviti misu u svoj grad Derventu (pod kontrolom srpskih vlasti), na prostoru razrušene crkve, izvršen napad koji samo Božjom providnošću nije završio tragično. A takvih je slučajeva bezbroj, kako u Republici Srpskoj tako i u središnjoj Bosni (primjerice u travničkom kraju ubojstvo hrvatskih policajaca, zatim oca i sina Jezerčića) i dolini Neretvice (ubojstvo obitelji Anđelić na Božić 2002.)… Sve to proizvelo je činjenicu da je deset godina nakon okončanja rata (2005.) broj Hrvata katolika u tim dvjema dijecezama u odnosu na 1991. zapravo prepolovljen. Vrhbosanska je nadbiskupija 1991. imala oko 530 000 katolika, a Banjolučka oko 97 000. Taj je broj 2005. godine iznosio oko 214 000, odnosno oko 40 000. Na početku 2025. Banjolučka je biskupija ostala na približno 24 000, a Vrhbosanska na oko 118 000 vjernika. Dakle, na okvirno uzeto jednoj četvrtini predratnoga broja katolika. Te brojke već same po sebi kazuju kako okolnosti stvorene u Daytonu generiraju nove nepravde.

Međutim, još od vremena potpisivanja Daytona do danas crkvena hijerarhija u BiH ne prestaje upozoravati na njegove manjkavosti?

Da. Na nepravde su biskupi Biskupske konferencije BiH odmah upozorili 8. prosinca 1995. otvorenim pismom potpisnicima i svjedocima Daytonskoga sporazuma ističući da »mirovni sporazum sadrži čudna proturječja i pogubne nesigurnosti«. Što je to konkretno značilo moglo se, nažalost, vidjeti tijekom idućih godina koje su osim opstrukcije povratka izbjeglica donijele ekonomsku i političku nestabilnost države te svakovrsnu obespravljenost narodâ na prostorima gdje su nacionalno gledano u manjini. A budući da su Hrvati najmalobrojniji, jasno je i da su najobespravljeniji. I to nije nikakva kalimerovska filozofija – da kao ono pile u crtanom filmu rezignirano ponavljamo: »To ti je nepravda«, nego jednostavno činjenična realnost, koja se tijekom godina može pratiti ne samo kroz otvorene napade na ljude i imovinu, nego i kroz temu zapošljavanja, uskraćivanja različitih dozvola, školstva, jezika, medija, izražavanja vlastitoga identiteta…

U tom smislu dolazi se i do političke majorizacije Hrvata, koja je omogućena kroz rupe u zakonima i zahvaljujući nametanjima koja su izvršili visoki predstavnici kao vrhovni tumači sporazuma u Daytonu (poglavito Paddy Ashdown i Wolfgang Petritsch). To, osim činjenice nametanja izborne volje hrvatskomu narodu i biranja njegovih predstavnika u vlasti, kod ljudi proizvodi i osjećaj potlačenosti te onda i nepripadnosti državi skrojenoj od dva entiteta i jednoga distrikta, što se prepoznaje i u emocionalnom odbacivanju njezinih simbola: zastave i himne.

Osim rečenih stvari, gdje smo ovlaš dotaknuli probleme gledane iz hrvatske perspektive, razvidno je kako zajedno s ostalim narodima muku mučimo i s – u Bosni bi rekli »javašlukom« – društvenim nesređenostima u vidu kriminala, korupcije, nepotizma i sl., što sve zajedno mladim ljudima daje motiv da svoje mjesto pod svodom nebeskim potraže negdje drugdje.

Zabrinjavajuće je i što se posljednjih nekoliko godina dogodio niz incidenata u kojima se ciljano zastrašivalo Hrvate. Oskvrnjivane su neke crkve i kršćanski simboli, u neke se crkve provaljivalo, upadalo se na misna slavlja i uzvikivalo uvrjedljive i prijeteće usklike… Budući da institucije BiH na te ispade reagiraju ambivalentno, postavlja se pitanje jesu li takvi ekstremi djelo pojedinaca ili iza tih napada stoji i neka »strategija«?

Ono što u ovom kontekstu valja imati na umu jest da Hrvati u BiH žive između dvaju nakovnja: srpskoga secesionizma i bošnjačkoga unitarizma, koji su oba na svoj način pogubna.

Srpska dominantna politika otvoreno zaziva disoluciju i pripajanje Srbiji dijelova koji su sada pod upravom entiteta Republika Srpska. Pod tim se vidom »brinu« i za Hrvate u Federaciji BiH, zagovarajući treći – hrvatski – entitet koji bi onda, prema njihovu mišljenju, bio lakši put prema razlazu. Istodobno o položaju hrvatskoga naroda koji je kao smeće »očišćen« s njihova područja i ne pomišljaju nešto reći.

Na drugoj pak strani razvidno je da dominantna bošnjačka politika radi na islamizaciji zemlje, a sve s ciljem da BiH postane nacionalna država Bošnjaka muslimana. Upravo onako kako je bivši reisul-ulema Mustafa efendija Cerić svojedobno rekao glavnomu rabinu newyorške sinagoge Arturu Schneieru: »Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a što nama ne date jednu državu – BiH?«

Na rečenom se tragu mogu pratiti i recimo srpske parade za Dan Republike Srpske, kao i izjave bošnjačkih političkih i vjerskih vođa o »prebrojavanju« i da su ovdašnji muslimani »među najbolje naoružanima na svijetu«…

U takvu ozračju, koje se onda u širu bazu spušta preko masovnih medija, jasno je da i »ekstremi« koje spominjete nisu »slučajni«. Njih ne treba prenaglašavati i davati im važnost koju nemaju, ali se ne smiju prešućivati jer bi to značilo da se pristaj da to »nenormalno« postane »normalno«. Međutim, sve dok postoje ljudi koji će se iskreno kritički osvrnuti na te »nenormalnosti« proizišle iz njihovih vlastitih redova, znači da nismo potonuli u ponor smišljenoga napada na druge i drugačije koji bi bio plod strategije.

Pastoral u Bosni i Hercegovini, poglavito u dijelovima gdje Hrvati žive kao brojčana manjina u odnosu na druge, u bitnom uključuje i čuvanje identiteta. On se ogleda ne samo u obdržavanju crkvenih propisa, nego i u zanimanju za životne izazove čovjeka, odgoju novih naraštaja te očuvanju kulture i naše bogate narodne baštine.

Na tom tragu možemo prepoznati da je vrlo teško pod zajednički nazivnik staviti pitanje koje strahove i nade imaju Hrvati u BiH jer nije isto biti Hrvat u zapadnoj Hercegovini, Sarajevu ili Banjoj Luci. Također, ovisno o iskustvu iz vremena posljednjega rata, razvidno je da ljudi nose i različite strahove i imaju različite naglaske u promišljanju. Prema narodnoj izreci: »Onaj koga su zmije ujedale i guštera se plaši«, tako se i ljudi u različitim krajevima s različitim intenzitetom boje za svoju egzistenciju, na osobit način za budućnost djece, te nije rijetkost da i sami roditelji svojim potomcima sugeriraju neka odu iz BiH.

A naši ljudi – vjerojatno kao i svagdje – pričaju o lokalnim i globalnim pojavama koje izazivaju nedoumicu i zebnju: bilo da je riječ o ratovima koji bi mogli skončati nuklearnim sukobom velikih sila, bilo da se govori o ekonomskim krizama ili ideološkom koloniziranju zaglupljujućih svjetonazora sa Zapada.

Uz to u posljednjem desetljeću kao Damoklov mač visi nad glavom pitanje migracija i – kako je svojedobno biskup banjolučki u miru Franjo Komarica kazivao – sumnji da je »netko negdje« namislio ovaj prostor isprazniti od sadašnjih žitelja i zamijeniti ih ljudima s Istoka. Jer nije nikakva tajna da Arapi kupuju zemlju po Bosni i grade svoje naseobine koje su već lako uočljive oko Sarajeva i u dijelovima središnje Bosne.

Imajući u vidu sve teškoće o kojima govorite, kako je svećeniku za oltarom? Može li on među malobrojnim preostalima još uvijek tražiti onaj biblijski ostatak, ono sjeme iz kojega bi se u budućnosti mogao roditi novi život?

Činjenica je da je katolički život u mnogim župama ostao tek tinjati i materijal je za zloslutne projekcije i naslađivanja »još malo pa nestalo«. Dio njih u takvu je situaciju doveden tijekom posljednjega rata, a dio u poraću. Štoviše, čak i u mjestima gdje su se uspjeli vojno obraniti Hrvati sada polako nestaju te ljudi govore: »Preživjeli smo rat, valja preživjeti mir!«

No na svim područjima svećenici – bilo redovnički (uglavnom franjevci), bilo dijecezanski – bili su pioniri povratka i još uvijek su »čuvari duhovnoga stada«. Kao u doba osmanlijske okupacije, kada su morali preuzimati različite uloge, tako i danas bivaju na mnogim mjestima puno više od onoga što se podrazumijeva pod sintagmom »vjerski službenik«. Tako su nerijetko i liječnici, i odvjetnici, i prijevoznici, i pomoćni radnici, i vatrogasci, i humanitarci, i još puno toga…

Skupno gledano to je njihov pastoral koji prate mnogovrsni izazovi, a vrlo često s njime se susreću mladi svećenici. Sad možete zamisliti nekoga tko se pet godina u bogosloviji odgajao i obrazovao za ono što je redoviti pastoral koji uključuje rad s djecom i mladima, organiziranje pastoralnih aktivnosti koje podrazumijevaju sudjelovanje različitih segmenata u župi, a dočeka ga »život na straži«. Jasno je kako je potrebno puno molitve i žrtve da se čovjek ne bi razočarao i završio u kojekakvim devijacijama.

No upravo u činjenici da je potreban tim ljudima koji su najčešće ostali ili ostavljeni sami svećenik nalazi i vlastitu utjehu te osnažuje svoju vjeru da Bog, kako veli prorok Ezekijel, može i »suhe kosti« oživjeti. Zato je vrlo važno ohrabriti starije ljude da oni nisu u »čekaonici smrti«, nego imaju neizmjerno bitnu ulogu, a to je prenijeti iskustvo vjere mlađim naraštajima i ljubav prema rodnomu kraju. Ako se to nastoji te, uz Božju pomoć, i uspije, nedvojbeno je da se jasnije može razaznati to sjeme iz kojega se može roditi novi život.

Kada je riječ o implementaciji daytonskoga okvira, ne može se isključiti pitanje međunarodne prisutnosti. Čija je trenutačno BiH odgovornost? Je li doista njezin spas u približavanju integracijama EU-a i NATO-a?

Povijest nam kazuje da je Bosna (misleći i na Hercegovinu) uvijek bila onakva kakvom su je velike sile htjele. Tako je bilo i kad je ostavljena sama na »megdanu« Osmanlijama u 14. i 15. stoljeću, pa onda na Berlinskom kongresu 1878. kad je dana Austro-Ugarskoj, zatim po završetku Prvoga svjetskoga rata 1918. kad je ugurana u »tamnicu naroda« – Kraljevinu SHS te po okončanju Drugoga svjetskoga rata 1945. kada je u obliku »socijalističke republike« postala integralni dio komunističke Jugoslavije; i naposljetku – kao najočitije – nakon disolucije te zajedničke države i krvavoga rata skrojena u Daytonu.

Sadašnje je stanje za Hrvate takvo da bi – iako apsurdno zvuči – u pojedinim krajevima više političke sigurnosti i jednakopravnosti s drugima imali kada bi bili nacionalna manjina nego ovako kao konstitutivni narod. Jer nacionalna manjina ima zajamčen određeni broj svojih predstavnika. Hrvati to nerijetko nemaju. Primjerice, u Sarajevu već godinama nema ni jednoga političkoga predstavnika, na bilo kojoj razini vlasti, a da je izabran hrvatskim glasovima. To pritom ne znači da nema onih koji se izjašnjavaju Hrvatima, ali su na poziciji zahvaljujući glasovima nekih drugih te su dužni čuvati i zastupati interese stranke, a ne naroda kojemu (navodno) pripadaju.

Zato Hrvatima kao autohtonomu narodu u BiH, koji ni u kojem slučaju ne smije biti tretiran nacionalnom manjinom neovisno o svojem sadašnjem broju, sve što miriše na mogućnost promjene takve situacije djeluje dobrodošlo. Tako gledamo i na približavanje Europskoj uniji i NATO-u. Jer ako ništa drugo, postojala bi onda »viša vlast« kojoj bismo se mogli obratiti i svrnuti pozornost šire europske javnosti na svoje stanje. Koliko bi to zbilja bilo učinkovito, ne može se znati, ali vjerujemo da nam ne bi bilo korak unatrag u odnosu na ovo što sada živimo.

U govoru o »odgovornosti« za BiH ne može se izostaviti ni odgovornost Republike Hrvatske koja je uostalom i supotpisnica Daytonskoga sporazuma. Premda je to pitanje primjerenije za politologa ili političara, a manje za katoličkoga svećenika, ipak trebamo pitati i Vas kako se među Hrvatima u BiH osjeća prisutnost institucija RH?

Vi to zasigurno i s te strane današnjih granica prostora na kojem žive Hrvati jasno vidite, a mi itekako osjećamo. Jer ako smo kroz ova tri desetljeća od potpisivanja sporazuma u Daytonu imali hrvatskoga predsjednika koji ode u međunarodni sud klevetati svoju državu da je izvršila agresiju na BiH i ministricu vanjskih poslova koja to sve gdje god se pojavi papagajski ponovi, te onda taj sud, na istoj matrici, presudi kako su Hrvati u BiH kreirali »udruženi zločinački pothvat«, ne možemo ništa drugo nego reći da je situacija najmalobrojnijega naroda u BiH još i dobra kako su nam pomagali.

Bogu hvala, nismo slijepi pored vlastitih očiju i vidimo kada u Republici Hrvatskoj na vlast dođe opcija koja ipak ima osjećaj za svoje sunarodnjake s ove strane granice. Vidimo kada naši legitimno izabrani politički predstavnici imaju mogućnost reći svoje viđenje situacije u BiH onima koji u Europskoj uniji odlučuju, a kada ne mogu doći ni do »tajnika nekoga zamjenika«. I prepoznajemo kako to možemo zahvaliti upravo vlastima s različitih razina u RH i predstavnicima u Europskom parlamentu.

Također osjećamo da uloga Hrvatske u EU-u, iako jamačno nije presudna, ipak nije beznačajna. To se konkretno u posljednje vrijeme može vidjeti u vraćanju naglaska na koncept uređenja države prema prihvaćanju načela konstitutivnih naroda – što je bila, a zaboravlja se, i osnova u pregovorima u Daytonu – i osujećivanja unitarističke priče o »građanskoj BiH«, što je drugo ime za bošnjačku nacionalnu državu.

Uz to imamo iskustvo materijalne pomoći koju Hrvatska kroz različite projekte, kao što je prekogranična suradnja, i različite institucije, među kojima je Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, daje Hrvatima u BiH.

I na svemu smo tom veoma zahvalni te nema potrebe da računamo koliko privreda i trgovina iz Hrvatske imaju koristi od Hrvata u BiH…

No istodobno nisam siguran da je zbog svega rečenoga Hrvatska podnijela neku veliku žrtvu – u bilo kojem smislu. Vjerujem da postoji još puno prostora u političkom, diplomatskom i gospodarskom pogledu gdje se može – poglavito kroz međunarodne institucije koje spominjete – pridonijeti boljemu položaju Hrvata u BiH.

Iz Europe u vezi s budućnošću BiH dolaze i poneki disonantni tonovi. Nedavno smo mogli čuti i predsjednika mađarske vlade Viktora Orbana koji je govorio o snažnoj potpori Republici Srpskoj, no nigdje u svojem obraćanju nije spomenuo BiH. Treba li sa zabrinutošću pratiti takve geste »otpisivanja« BiH? Njezin bi »raspad«, iako je BiH u mnogim pogledima nesavršena politička tvorevina, ipak u najteži položaj stavio upravo Hrvate kao najmalobrojniji entitet.

BiH je u svakom smislu složena stvarnost i za nju ne mogu postojati jednostavna rješenja. Stoga treba puno mudrosti kako ne bismo ponavljali pogrješke iz prošlosti. Oni koji ne vode računa o tome jednostavno ili su plitkoumni ili nedobronamjerni. Vidjeli smo da se posljednji rat vodio na podlozi nacionalnoga; i također smo vidjeli kako se prostor Bosne i Hercegovine iz različitih kutova pokušao dijeliti; i rezultat je svega to da su ljudi izginuli i protjerani, gradovi i sela porušeni, a sjeme mržnje u tolikom opsegu posijano da još uvijek donosi svoje plodove. Stoga se ne treba bojati definirati kako je u sadašnjem vremenu i sadašnjim okolnostima nužno uzeti u obzir dvoje: Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu stvarnost i nacionalne elemente kao neizostavne činitelje u priči o njezinu uređenju. Sve mimo toga, kako već možemo vidjeti, stavlja ne samo Hrvate, nego i Srbe i Bošnjake, kao i ostale, u otužnu poziciju tavorenja u daytonskoj nedorečenoj tvorevini ili prijeti izazivanju – ne daj, Bože – nekih novih sukoba.

Mađarski premijer Orban u mnogim se situacijama pokazao dalekovidnijim od svojih europskih kolega poglavito kada je riječ o izazovu globalnih migracija i svraćanju pozornosti na probleme kršćana diljem svijeta, tako da ne bih mogao reći kako je naivan da bi bio glasnogovornik međunarodnih politika »otpisivanja BiH«… Osobito što već i pogled na sadašnji zemljovid s dvama entitetima i distriktom kazuje kako bi disolucija, pa i u idealnim demokratskim okvirima, bila praktično neizvediva.

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini postignut u Daytonu prije 30 godina ne treba tretirati kao »svetu kravu«, nego kao pozitivan povijesni primjer zaustavljanja rata. A odavno je bilo krajnje vrijeme krenuti dalje i bez prikrivene želje da se prevari onaj drugi stvoriti takvo uređenje koje će ovu lijepu zemlju učiniti poželjnim mjestom za življenje i Hrvatima i svima koji ju osjećaju svojim domom.