Budući „specijalac“ Božje „elitne postrojbe“


Na misionarskom nebu uskoro će zasjati još jedna zvijezda, i to u osobi don Luke Pranjića, svećenika Porečke i pulske biskupije, bh. korijena, koji se sprema za odlazak u misiju u Ekvador.

Piše: Josipa Prskalo

Budući misionar don Luka Pranjić rođen je u Puli 9. lipnja 1983. Nakon završetka Pazinskog kolegija – klasične gimnazije otišao je u riječku bogosloviju gdje je i diplomirao 2007., te je iste godine zaređen za svećenika Porečke i pulske biskupije. Na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu 2015. postigao je licencijat (magisterij) iz ekumenske teologije. Od ređenja do danas vršio je službu župnog vikara u Umagu i vjeroučitelja u hrvatskoj i talijanskoj osnovnoj školi, te bio župnikom u manjim župama: Grožnjanu, Momjanu, Krasici Kostanjici i Brdima, potom odlazi za župnika u Novigrad i Dajlu, te biva imenovan predstojnikom Katehetskog ureda Porečke i pulske biskupije.

Kad sam „otplatio“ bogosloviju, sad mogu u misije
Don Luka nam je u razgovoru otkrio kako će njegovo primanje misijskog križa biti upriličeno u nedjelju, 1. rujna u porečkoj katedrali tijekom večernje svete mise koju će predvoditi mjesni biskup mons. Dražen Kutleša. Ubrzo nakon toga, uz Božju pomoć, točnije 15. rujna, budući misionar otisnut će se u novo poglavlje svoga života... „Nakon primanja misijskog križa bit ću desetak dana s roditeljima i ujedno se duhovno pripremati na sam odlazak budući da mi je primopredaja župe uzela dosta onoga vremena kojega sam mislio posvetiti duhovnoj, ali i tjelesnoj pripravi na odlazak u misije. Ekvador sam već posjetio u veljači, upoznao biskupa i mjesto na kojem ću kao misionar djelovati“, otkrio nam je vlč. Pranjić koji je naglasio i kako već jako dugo vremena razmišlja o misijskom pozivu, kako kaže – od bogoslovije.

„Svećenik sam 12 godina i prvih pet godina službe nisam htio ništa spominjati biskupu, svjestan da u prvome redu moram biskupiji kojoj pripadam kao svećenik nešto dati, ili kako se ono u šali kaže, 'otplatiti' bogosloviju. Nakon tih pet godina počeo sam otkrivati biskupima svoju želju i izrazio sam spremnost za odlazak u misije. Međutim, zbog potreba u našoj mjesnoj Crkvi morao sam pričekati nekoliko godina, ali eto, tko čeka, taj i dočeka! Prošle godine oko Uskrsa, nakon moje opetovane molbe, biskup Dražen Kutleša obećao mi je da će me na jesen 2019. 'pustiti' u misije, i tako i bi“, simpatično je dočarao naš sugovornik.

Samo životom inspiriramo
U nastavku nam je otkrio i što ga je to potaknulo ili, da tako kažemo, probudilo misijski zov u njemu. „Jednostavno, primjeri drugih misionara koji su me oduševljavali. Gledao sam u njima heroje vjere, vidio sam ih, da se malo našalim, kao 'elitne postrojbe' unutar Katoličke Crkve. Pa tako i ja odlučih postati, s Božjom pomoću, 'specijalac'. Vapaj siromašnih, glad ljudi za Bogom, uzvratiti Kristovoj ljubavi barem sitnicom što mu kao siromah i grješnik mogu dati prepoznajući ga u onima koji najviše trpe, eto, to je bila moja motivacija“, iskren je i savršeno jasan bio ovaj radnik na njivi Gospodnjoj, koji je spomenuo kako je odabir na Ekvador „pao“ sasvim slučajno.

„Bilo je i drugih kombinacija, ali uvjeren sam kako je na kraju Providnost htjela da bude baš Ekvador. Svakako, budući da znam nešto španjolskog jezika, želja mi je bila Latinska Amerika“, dodao je.

Prvi svećenik Hrvat u Ekvadoru
Približavajući nam ekvadorske prilike, kazao je kako ondje nema ni jednog svećenika misionara Hrvata, ali postoje časne sestre koje rade izvrstan posao za Gospodina. „Ja ću biti na periferiji jednog grada koji ima 200 000 stanovnika, a zove se San Francisco del Milagro. Tamo treba osnovati župu, krenuti iz ničega. Crkva postoji i povremeno je u njoj služio misu jedan svećenik iz grada, ali župu tek treba formirati. Buduća zajednica vjernika trebala bi imati oko 80 000 katolika. Neki od njih otpali su od katoličke vjere i prešli u razne protestantske sekte, drugi su slabo ili gotovo nikako poučeni zbog nenazočnosti Crkve koja jednostavno zbog manjka svećenika nije tamo mogla nikoga za stalno poslati. Ljudi su siromašni, jako skromno žive čak i za njihove prilike. Uglavnom su to nadničari koji odlaze na dnevnicu kod bogatih gazda koji posjeduju plantaže banana i kakaa“, kazao nam je budući misionar koji je dobro upućen u prilike koje ga očekuju.

Uz prilike, upitali smo ga i o izazovima tamo, te nam je rekao kako će o tomu tek moći progovoriti nakon izvjesnog vremena. „Ali onako, na prvi pogled, čini mi se kako treba ljude privesti zreloj i promišljenoj vjeri i naučiti ih da sami cijene svoje ljudsko dostojanstvo, da su vrijedni u Božjim očima. Sigurno će biti izazov početi iz ničega, susretati toliku sirotinju svjestan da ne možeš svima pomoći, vraćati ljude u krilo Crkve“, objasnio je don Luka.

„Idemo nas dvojca, Gospodin i ja“
Prava šteta bi bila buduće misionare ne upitati i s kakvim osjećajima se otiskuju u misijske vode, pa stoga nismo propustili tu priliku. „Osjećaji se miješaju. Radost, zanos, ali i strah, strah pred odgovornošću, ljudski strah od neuspjeha. Neki dan mi je jedna mala djevojčica od nekih sedam godina – nakon što sam 15-ak minuta pričao njezinim roditeljima o mome budućem poslanju, a ona je cijelo vrijeme šutjela i slušala – rekla: 'A što ako ne uspiješ?' Ostao sam pomalo zatečen, zagrlio sam ju i odgovorio u šali: 'Ništa, vratit ću se mami.' Poznajem dobro svoje ljudske granice, svoju slabost, grješnost, ne oslanjam se na vlastite snage i sposobnosti, ali znam da ne odlazim tamo sam, idemo nas dvojca, Gospodin i ja“, odgovorio je naš sugovornik odgovorom koji bi nas većinu – ukoliko ne zaboravimo našu (nerijetku) oholost, dobrano postidio – baš tako: Gospodin i ja, a ne mi sami, kako se često naivno uzoholimo.

Kada je već spomenuo mamu, zanimalo nas je i kako su njegovu odluku prihvatili članovi obitelji, te subraća svećenici. „Pa braća svećenici – od početne reakcije 'svaka čast', do 'nisi normalan, šta će ti to', ali ipak osjećam kako su me svi na kraju podržali. Moja obitelj je katolička, svjesni su da su me već prije, kad sam postao svećenik, darovali Bogu, ali opet, još uvijek sam i njihov. Pripremao sam ih na to i oni su od početka znali za moju želju. Sigurno im ljudski nije lako, no uvjeren sam da će ih Bog utješiti“, istaknuo je.

Oni koji su trpjeli, mogu prepoznati potrebe trpećih
Glede same misijske svijesti u Crkvi u Hrvata, don Luka je rekao kako bi uvijek mogla biti razvijenija, ali svakako misli kako je svima na čast tako velik broj misionara i misionarki s obzirom na to da smo jako malen narod. „Posebno tu mislim na naše misionare iz Bosne i Hercegovine odakle i ja vučem korijene. Sve to nešto govori. Oni koji su i sami trpjeli, jedini mogu prepoznati potrebe trpećih“, podcrtao je svećenik Pranjić.

Na kraju smo ga jednostavno upitali što za njega znači biti misionar.„Za mene biti misionar, u prvome redu, znači biti poslan. Drago mi je jer su biskup i moja biskupija uz mene, osjećam da mi 'drže leđa'. Svoje poslanje vidim kao pritjecanje u pomoć braći u nevolji, kao čin solidarnosti jedne mjesne Crkve prema drugoj, i radost mi je biti djelatnim sudionikom ovog čina ljubavi i zajedničke suodgovornosti sviju za dobro, rast i napredak čitave Crkve Kristove. Pored misionara o kojima sam od bogoslovije čitao u Radosnoj vijesti, nekako mi je osobno najveći poticaj i uzor bio pokojni biskup i misionar mons. Antun Bogetić. Sjećam se kako sam kao klinac čitao njegovu knjigu o misijama u Argentini, ali i slušao njegove priče za obiteljskim stolom kad bi kod mojih dolazio kao čest i drag gost“, ispripovijedao nam je ovaj budući „specijalac“ Božje „elitne postrojbe“ kojemu, uz ovako razmišljanje kojim čvrsto, objema nogama stoji na zemlji, očiju i srca uzdignutih k Nebu, ne trebamo drugo doli poželjeti obilje Božjeg blagoslova, snage za one kojima ide i prokušane čvrste vjere koja ga je, na kraju, ondje i poslala. Don Luka, sretno!