Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Cilj Dana Djela Sv. djetinjstva je usmjeriti pozornost djece na duhovne i materijalne potrebe mališana diljem planeta, te ih potaknuti na velikodušno pomaganje svojim molitvama, žrtvama i darovima, a sve je poznato i štićenicima sirotišta Cardinal Stepinac Children's Home u Port-au-Princeu na Haitiju, gdje o djeci bez roditeljske skrbi brinu s. Ana Uložnik, s. Liberija Filipović i s. Mirjam Filipović kako bi im osigurale dostojno i radosno djetinjstvo, školovanje i sve potrebno za normalno odrastanje.

Svjedoci milosrđa

„Ovaj dan nam je posebno drag jer se mnogoj djeci daje mogućnost da upoznaju i drukčiju situaciju njihovih vršnjaka. Ne samo da upoznaju, nego ih se poučava kako da im pomognu: molitvom, mislima o miru, bratskim osjećajem, solidarnošću, igrom, radom i darovima. Ovaj dan omogućuje da djeca nisu samo primatelji pomoći, nego istinski postaju suradnici u misijskom poslanju Crkve. Znamo da je posebna zasluga Djela Sv. djetinjstva pomaganje u održavanju i izgradnji škola i ustanova za djecu i mladež, te odgajanje mladih kateheta u misijskim zemljama. Sve je usmjereno da bi se pomoglo siromašnoj djeci da imaju bolje uvjete života, te da im mi kao vjernici posvjedočimo svojim djelima ljubavi da Bog misli na njih i brine se za njih preko dobre djece. Na ovaj način djeca postaju svjedoci milosrđa i kršćanske solidarnosti djeci u potrebi“, kazale su s. Ana i s. Liberija koje su nam približile život u ustanovi s imenom blaženog Stepinca, a posebno ih raduje jer haićanski mališani pomažu jedni drugima i imaju vrlo razvijen osjećaj solidarnosti. Prema njihovim riječima, jako su vrijedni i uvijek spremni priskočiti u pomoć u svim poslovima – rado metu dvorište, tu su kad se pripravljaju i dijele obroci, a prihvate se i pranja njihova i kućnog rublja jer se u domu zbog nedostatka perilice sve pere na ruke.

Njihov dan počinje jako rano i vrlo radno. Bude se već u 05:00, obave osobnu higijenu, a slijedi doručak i odlazak u vrtić ili školu koja počinje u 07:45 sati. Dok su one na misi i jutarnjoj molitvi kod redovnika monfortanaca, redovnicama oko djece pomažu dobre gospođe Haićanke. Mališani su do 13:00 u vrtiću ili školi, a po povratku kući čekaju ih ručak, kratki odmor, učenje i igra. „Večera je u 18:00 sati, a potom svi zajedno molimo krunicu na francuskom, kreolskom i hrvatskom jeziku za naše prijatelje, dobročinitelje i razne osobne potrebe Crkve i svijeta. Najdraže im je moliti na hrvatskom jer tako iskazuju ljubav i zahvalnost nama sestrama. Do odlaska na spavanje djeca imaju slobodno vrijeme koje provode prema željama i s nama sestrama. Prije spavanja (najkasnije u 21:00) zajedno se kratko pomolimo na kreolskom i francuskom, a završimo molitvicom Isuse maleni prijatelju moj na hrvatskom jeziku“, opisale su nam misionarke, navodeći kako je u domu osobito veselo tijekom rođendanskih slavlja. „Mjesečno ili svaka dva mjeseca napravimo zajedničku proslavu rođendana za djecu koja su rođena u tom mjesecu. Oni se tome jako raduju jer znaju da će dobiti dar. Istodobno se vesele i sva druga djeca jer znaju da će tada biti torte i nečeg slatkog. Uz sve to obvezno ide njihova omiljena glazba, pjesma i ples u čemu oni zaista opušteno uživaju. Vrlo im je malo potrebno da budu sretni, a njihove radosti su i naše radosti“, dodale su s. Ana i s. Liberija koje su prenijele i ozračje najradosnijeg katoličkog blagdana.

 Haićanski Božić

Priprava za Božić počinje s Prvom nedjeljom došašća kroz koju sestre s djecom mole jedni za druge te pripremaju Isusu jaslice i štalicu s dobrim djelima. Pridajući posebnu važnost vjerničkoj pripremi za Božić, za štićenike doma organiziraju duhovnu obnovu i sv. ispovijed kako bi spoznali važnost duhovne dimenzije rođenja Maloga Isusa.

„Na sam Badnjak završimo devetnicu Malom Isusu te njegov kip u procesiji uz pjesmu nosimo iz kapelice nas sestara do dvorane u dječjem domu, gdje oko 17:00 slavimo sv. misu, što bismo mi rekli dječju Polnoćku. Pod misnim slavljem djeca radosno pjevaju, čitaju čitanja, mole molitvu vjernika i tako intenzivnije dožive stvarnost Božića. Ipak, ponajviše se za Božić raduju darovima. To im je poseban događaj nakon svete mise. Njihovoj sreći nema kraja. Nije im toliko važno što su dobili – važno je da su na taj dan dobili dar. Važno im je i to jer su doživjeli da je Mali Isus i ovog Božića mislio na njih preko puno prijatelja i dobročinitelja“, ispričale su nam redovnice, napomenuvši da su božićni party za djecu organizirali njihovi prijatelji Haićani, a one su ove godine prvi put pozvale i djecu zaposlenika i podijelile im skromne darove. To ih je silno razveselilo jer nikada nisu doživjeli nešto takvo, a štićenici doma bili su presretni zbog druženja s novim prijateljima.

Božićnu radost osjetile su i tijekom posjeta šatorskom naselju u kojem, u njihovoj neposrednoj blizini, ljudi žive od potresa 2010. „Kad god prođemo pokraj njih, srce nam se sledi od tuge u kakvim neljudskim uvjetima žive, uglavnom mlade obitelji s puno djece. Nekoliko puta smo ih posjetile i dale im što smo mogle i imale. Ove godine Božja providnost bila nam je naklonjena više nego do sada jer smo mogle za ovaj Božić u njihove poderane šatorčiće donijeti malo radosti. Uspjele smo za svaku obitelj kupiti po jednu vrećicu ugljena i po jedan rešo (mali metalni stalak kao otvorena peć u kojoj zapale šačicu ugljena i pripreme jelo kad imaju što skuhati). Uz to smo im donijele raznih živežnih namirnica, pokoji slatkiš, šibice, nož i higijenske potrepštine. Kad smo nedavno od njih zatražile da ispune neki formular, samo toliko da znamo na pakete staviti njihova imena i koliko je članova u obitelji, oni su nam rekli: 'Sestre, nemojte nas mučiti s tim i prije su više puta radili te popise, a nikad ništa nismo dobili.' No, kad smo im 23. prosinca kamionom dovezli te stvarčice, veselju nije bilo kraja. Sada nas s puno više poštovanja i ljubavi susreću i pozdravljaju. Evo, ovi događaji su učinili da smo u cijelom našem biću osjetili i razumjeli što je stvarno Božić“, navele su s. Ana i Liberija, napomenuvši da Služavke Maloga Isusa svakog 25. u mjesecu obilježavaju dan sjećanja na Isusov rođendan i misterij njegova rođenja. „Toga dana imamo duhovnu obnovu, klanjanje pred Presvetim, sv. ispovijed kad je to moguće i sv. misu u koju se uključe i djeca animirajući pjevanje i molitvu. Rado i oni svoje potrebe stavljaju u jaslice Maloga Isusa moleći njegovu pomoć i zaštitu u njihovu životu. Na taj način razvijamo kod njih ljubav i pobožnost prema Isusovoj malenosti i ujedno ih učimo da u svakom siromahu trpi Mali Isus“, pojasnile su misionarke podsjetivši i na križeve odrastanja malih Haićana.

 Kako im pomoći?

Prema njihovim riječima, na Haitiju još uvijek, nažalost, oko 60% djece jede samo jednom dnevno i to najčešće nije do sitosti, a veliki je broj mališana koji ne dožive peti rođendan jer se rađaju i žive u neljudskim uvjetima – bez adekvatne ishrane, zdravstvene zaštite, potrebite higijene. Oni koji prežive rano djetinjstvo, pojasnile su naše sugovornice, odrastaju bez radosti na koje sva djeca imaju pravo – bezbrižno djetinjstvo, mogućnost školovanja, redovita i zdrava prehrana, razvijanje različitih talenata… „Nažalost, već u najranijoj dobi moraju misliti kako će i na koji način preživjeti još jedan dan jer im je glad stalna pratilja. Već od malih nogu počinju raditi i služiti druge. Govoriti o budućnosti života djece na Haitiju nije jednostavno jer nema nekih naznaka da bi se situacija mogla promijeniti na bolje. Djeca koja pohađaju škole imaju nadu da će sutra možda naći ili izmisliti kakav unosan posao, ali i to je vrlo teško. Mi sestre živimo s nadom da će Bog učiniti nešto za ovaj narod, te pomoći njegovim vladarima da usmjere ovu zemlju ka boljoj i sigurnijoj budućnosti. Na tu nakanu svaki dan molimo s djecom u domu“, istaknule su s. Ana i s. Liberija potičući i druge da na molitvu za Haićane da im dragi Bog da zdravlja i pošalje dobrih ljudi koji im mogu i žele pomoći. „Mi ne možemo puno, ali znamo da je dragom Bogu sve moguće. Drugi način je da odgajamo djecu da se znaju odreći nečeg od sebe, pokoji džeparac i daruju ga potrebnijima od sebe, pa bila to i djeca na Haitiju. U misijskih središnjicama (u Zagrebu i Sarajevu) mogu se nabaviti i male misijske kasice u koje djeca i odrasli mogu stavljati svoje priloge za siromašnije od sebe, za djecu u misijama. Zar nije lijepo da netko od svoga dara pomogne školovanje jednog djeteta ili da jednom djetetu plati lijek i omogući mu život? Nevjerojatno je koliko djece umire od uobičajenih bolesti jer nema novaca za obični antibiotik“, iznijele su misionarke koje sa zahvalnošću ističu veliku potporu iz domovine. „Sestre, svećenici i vjeroučitelji organizirali su kroz advent ili korizmu akcije molitve i prikupljanja novčanih darova za siromašnu djecu na Haitiju. Posebno nas veseli što su djeca i odrasli mogli ostvariti odricanje i darivanje. Tako su tim darom drugoga obradovali i razveselili. Ti darovi uspjeli su promijeniti život nekolicini djece kojima je omogućeno školovanje, odlazak doktoru ili jednostavno bolji obrok“, kazale su naše sugovornice koje su svjesne da su vjernici iz domovine puno pretrpjeli, te da nemaju velike materijale mogućnosti, a istodobno svjedoče da se oni rado odriču za potrebitije od sebe. „To je zaista lijepo i hvale vrijedno. I naš utemeljitelj Sluga Božji Josip Stadler je rekao: 'Pritecimo braći u pomoć prema svojim – makar i slabim silama. Sirote smo, ali ništa ljepše kad sirota od svojih usta otkida i daje siroti.' Tako možemo posvjedočiti da naš narod ovo i danas živi, i ne samo prije 120 godina. Kako se kod nas u narodu kaže 'zrno po zrno pogača', tako je i s darovima… malo po malo i bude dovoljno da se i jedan život spasi. Svaki život je vrijedan“, naglasile su redovnice, kazavši kako svi od haićanske djece mogu naučiti kako se ponašati, biti pažljivi jedni prema drugima, dijeliti međusobno ono malo što imaju.

Učiti od Haićana

„Oni baš uvijek dijele sve. Kod njih nema mjesta za sebičnost i ljubomoru. Ako netko dobije kockicu čokolade, oni će to podijeliti jer znaju da će i drugo dijete to isto napraviti sutra. Zar to nije lijepo!“, rekle su nam misionarke, posvjedočivši kako priča djece s Haitija može inspirirati na činjenje dobra i zdrav odnos prema sebi i drugima.

„Istina, susrećemo ljude pune života i otvorene životu. Najviše nas kod tih ljudi zadivljuje želja za životom. Susresti čovjeka ili dijete koje nekoliko dana nije ništa jelo i govori da želi živjeti za nas uistinu je veliki ispit savjesti. Biti gladan, ali živjeti s voljom za životom i s vjerom da Bog svoje djece nikad ne zaboravlja. Vjerovati da će Bog pronaći načina da i njima bude lakše. Upravo ovakvo iskustvo s njima nas uči da budemo Bogu zahvalni na svemu i svjesni da sve ono što mi imamo nije tu našom zaslugom, nego Božjom dobrotom. Stoga budimo Bogu zahvalni za sve ovo što imamo i jesmo. Budimo Bogu zahvalni na daru života. Živimo odgovorno i radosno sadašnje trenutke života u svojoj obitelji i svojoj zajednici. Ovo što sad živimo nikada se više neće ponoviti, vrijeme ne možemo vratiti. Otvorimo svoja srca našim bližnjima i onima koji su u potrebi. Svi smo iskusili da se sreća umnaža kad se dijeli s drugima. Budimo oni koji će druge činiti sretnima“, poručile su na kraju naše sugovornice s trogodišnjim misijskim stažem na Haitiju.