Priče iz Ugande
I kad sve izgubiš, Bog može započeti nešto novo
sub, 28. veljače 2026. 13:59
Zovem se Telo Neri Grandy i imam 17 godina. Dolazim iz jednog malog sela pokraj mjesta Rupa…
Piše: Telo Neri Grandy
Ponekad se pokušavam sjetiti dana kada sam bio samo dijete, a ne netko tko mora razmišljati kako će preživjeti do večeri. Bio sam jedini koji je ostao živ od djece svojih roditelja. Ne znam točno zašto, ali Bog me ostavio uz njih – možda da im budem oči, ruke i snaga.
Svijet je postao tiši
Moj tata nije vidio. Moja mama je bila jako stara i teško je hodala. Zato sam ja bio taj koji je vodio. Svakoga jutra uzimao bih tatu za ruku, mama bi polako koračala uz nas i zajedno bismo išli kroz grad. Nismo tražili novac – samo malo hrane, samo još jedan dan života. Kad bi nam netko dao komadić kruha, osjećali smo se kao da smo dobili cijeli svijet.
Navečer bismo sjedili zajedno i jeli ono što smo uspjeli prikupiti. Nismo imali kuću kakvu imaju drugi ljudi, ali dok smo bili zajedno, nisam se osjećao potpuno izgubljeno.
A onda je došla 2016…
Moja mama je umrla. Toga dana svijet je postao tiši. Nije više bilo njezinih sporih koraka iza mene, ni njezina glasa koji me zvao imenom. Ostali smo samo tata i ja. Bio je slab, a ja sam bio mali, ali sam znao – sada moram biti još jači.
Vodio sam ga ulicama. Ponekad nismo dobili ništa cijeli dan. Ponekad bi zaspao gladan, a ja sam se pravio da nisam gladan da ga ne rastužim. Govorio sam mu: „Tata, sutra će biti bolje.“ Nisam znao hoće li stvarno biti bolje, ali sam želio vjerovati.
I onda je došao dan kada je i on otišao. Umro je od gladi…
Zaboravljeni osjećaj
Tada sam prvi put osjetio pravu samoću. Nije bilo ruke koju trebam držati, niti glasa koji me zove. Ulice su postale moj dom, a noć moj pokrivač. Ljudi su prolazili pokraj mene, a ja sam se pitao vidi li me itko… Vidi li me Bog.
Ponekad sam noću gledao u nebo i govorio: „Bože, ako me vidiš, pošalji nekoga… Bilo koga.“
Nisam znao da On već priprema odgovor.
Kada su me pronašli, slušali su moju priču. Prvi put netko nije samo prošao pokraj mene. Rekli su mi za misiju Gospe Fatimske koja mi želi pomoći. Rekli su mi da mogu ići u školu. U tom trenutku nešto se u meni probudilo – osjećaj koji sam skoro zaboravio… Nada.
Shvatio sam da Bog nikada nije prestao gledati na mene. Čak i kad sam bio sam na ulici, On je imao plan. Čuda ne dolaze uvijek kao munja s neba. Ponekad dolaze kao čovjek koji te podigne, kao riječ ohrabrenja, kao prilika da naučiš čitati i pisati.
Bog nas ne zaboravlja
Danas još uvijek nosim svoje rane, ali više ne nosim očaj. Vjerujem da Bog mijenja živote – jer je promijenio moj.
Nažalost, školovanje sam privremeno morao zaustaviti jer su ljudi iz mog sela, zbog moje odsutnosti, željeli ukrasti i ono malo što je ostalo od mojih roditelja.
Jednoga dana želim pomagati drugoj djeci koja su ostala sama, kako bi i oni osjetili ono što sam osjetio ja – da ih Bog nije zaboravio.
Jer i kad sve izgubiš, Bog može započeti nešto novo. Ja sam to doživio.
Budući da smo već imali brojne upite kako pomoći, donosimo instrukcije:
*Račun u KM:
UniCredit Bank d.d.
Račun primatelja: 3383202200897320
Svrha uplate: Za Teloa Neria Grandya u misiji Karamoja
*Devizni račun:
UniCredit Bank d.d.
IBAN: BA393383204893626147
SWIFT CODE: UNCRBA22;
No. 48-32-936261
Svrha uplate: Za Teloa Neria Grandya u misiji Karamoja
Izdvojeno
Zov misija
sri, 20. stu. 10:03
Konferencija "Swipe, post, like"
Konferencija o formiranju vjere mladih u digitalnom svijetu pod nazivom „Swipe//Post//Like: Youth faith formation in the digital sphere“, od 16. do 19. rujna, okupila je u Sarajevu 54 mladih iz Argentine, Belgije, BiH, Francuske, Njemačke, Italije, Nizozemske, Portugala, Slovačke, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Ukrajine.
