Kako je Sveti Otac pojasnio Drugi vatikanski koncil, nadograđujući dragocjeni rad liturgijskog pokreta, pomogao je ponovno otkriti istinu koja je bila vrlo živa u svijesti prve Crkve i u nauku crkvenih otaca, donosi vatican.va. „Obredi kršćanske liturgije nisu tek izvanjski omotač sakramentalnoga otajstva, niti skup proizvoljnih ceremonija, nego crkveno posredovanje po kojemu do nas dopire Božji dar. Upravo zato Koncil nas poziva razumjeti otajstvo vjere (Mysterium fidei), koje se u liturgiji ostvaruje po obredima i molitvama (usp. SC 48). Obred daje oblik liturgijskom činu i po njemu našem životu, stvarajući u nama duhovnu osjetljivost koja nas osposobljava kušati Božju prisutnost po Isusu Kristu. To se, naravno, događa samo ako ne ostanemo stranci ili nijemi promatrači (usp. isto) liturgijskog slavlja, nego u njemu sudjelujemo cijelim svojim bićem – tijelom, umom i srcem – u poslušnosti Gospodinovoj zapovijedi. Po svetom obredu oblikujemo se za slušanje Božje riječi, za zahvaljivanje i klanjanje, za bratsko zajedništvo i crkveno jedinstvo. Otkrivamo kako smo zajednica mnogih lica, sjedinjena istom vjerom. Obred nas uključuje u jasno određeni slijed gesta i molitava, što se ponekad može činiti suprotnim našoj osobnoj sklonosti spontanosti. No njegova logika nije sputavanje slobode u krute okvire. Naprotiv, svečanom jednostavnošću svojih ritmova obred prekida našu užurbanost i vraća nas onome bitnom. Tako otkrivamo drukčiju dimenziju djelovanja, koja nije vođena mjerilima učinkovitosti, te drukčije iskustvo vremena i prostora. U obredu iskušavamo logiku besplatnosti dara, nalazimo predah koji obnavlja srce, prepoznajemo kako nas prethodi Božja milost i učimo živjeti u ritmu u kojem prebiva Duh Sveti“, kazao je poglavar Katoličke Crkve.

„Gramatika obreda isprepletena je znakovima i simbolima svojstvenima liturgiji. U njoj se, kako kaže Koncil, 'posvećenje čovjeka označuje osjetilnim znakovima i ostvaruje na način koji odgovara svakom od njih' (SC 7). Katekizam Katoličke Crkve razmatra vrijednost tih znakova podsjećajući kako je 'njihovo značenje ukorijenjeno u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, određeno događajima Staroga saveza te potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu' (br. 1145). Znak vode osobito je znakovit: od početaka stvaranja do potopa, od prijelaza preko Crvenoga mora do Jordana, pa sve do vode koja je potekla iz Kristova boka i postala sakramentalni znak uronjenosti u njegovu smrt i uskrsnuće. Pojmovi 'znak' i 'simbol' često se rabe kao istoznačnice. U stvarnosti, znak postaje simbol kada može upućivati ne samo na neku ideju, nego na čitav sustav značenja i vrijednosti. Tako se, primjerice, kada smo poškropljeni blagoslovljenom vodom, u nama obnavlja svijest o daru primljenom na krštenju i o našem pozivu na novi život u Kristu. Nadalje, simboli su po svojoj naravi praktični, prije svega djelovanja: neka jednostavna i svakodnevna, poput klečanja i pružanja znaka mira, a neka zahtjevnija, poput konstitutivnih čina svakoga sakramenta. Iznad svega, simboli imaju jedinstvenu izvršnu i preobražavajuću dimenziju, kako u odnosu na tvarne elemente od kojih su sastavljeni, tako i u odnosu na osobe koje s njima dolaze u dodir. Oni stvaraju osjećaj pripadnosti, dotiču srce i um te rađaju autentične crkvene odnose. U apostolskom pismu Desiderio desideravi papa Franjo, pozivajući se na misao Romana Guardinija, istaknuo je kako je 'prva zadaća liturgijske formacije: čovjek mora ponovno postati sposoban za simbole' (br. 44). Potrebno je dopustiti da nas odgajaju liturgijski obredi, brižno njegujući ljepotu naših slavlja s osjećajem mjere i bez proizvoljnosti te zauzimajući se za istinsku mistagogiju. Iskustvo žive i pobožno slavljene liturgije, praćeno prikladnom mistagoškom katehezom, najbolji je put za ponovno buđenje otvorenosti susretu s Bogom“, poručio je papa Leon XIV.                                

J.P., KT