Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Giacomo Cusmano rođen je u Palermu na Siciliji 15. ožujka 1834., u obitelji Maddalene i Giacoma, kao četvrto od petero djece (Vincenzina, Pietro, Giuseppina, Giacomo i Giuseppe). Kad su mu bile tri godine, majka mu je umrla oboljevši u epidemiji kolere. Tada je majčinske obveze na sebe preuzela najstarija sestra Vincenzina te podizala mlađu braću i sestru usađujući im u odgoj temeljne kršćanske vrijednosti. 

Dati i svoje cipele

Giacomo je još od djetinjstva pokazivao veliku ljubav i suosjećajnost prema siromasima i potrebnima. Također, bio je očaran misionarskim idealima, što svjedoče ove činjenice – njegovi su roditelji imali običaj zaključavati ostavu jer je mali Giacomo iz nje iznosio sve što bi pronašao i razdavao to siromašnima koji su im kucali na vrata. Njegova se velikodušnost očitovala i kada je svoju košulju ponudio siromahu kako bi ga zaštitio od studeni, kao i onda kada je kroz balkon izbacio svoje cipele jednom siromašnom i bosonogom dječaku.
Od 1841. do 1851. studirao je na isusovačkom sveučilištu Collegio Massimo u Palermu i na tom ga je mjestu privuklo misijsko poslanje. S velikim je zanimanjem običavao čitati o misionarima koji su djelovali na području Stjenjaka (Rocky Mountains) u Americi, želeći im se priključiti.

Poznavatelji njegova djelovanja navode jedan događaj iz tog vremena, koji svjedoči Giacomov veliki misijski žar. Naime, kada je 1850. isusovački otac superior posjetio Palermo, mladić je skovao plan kako će s njim poći u Napulj da bi postao misionar. No, njegov brat Pietro osujetio mu je zamisli prije negoli je brod isplovio sa Sicilije, požurio je u luku i Giacoma vratio kući.

Nije dovoljno liječiti

U 1851. pohađao je Kraljevsko sveučilište u Palermu, gdje je 1855. završio preddiplomski medicine i kirurgije. Kao liječnik djelovao je četiri godine u Palermu i San Giuseppe Jatou gdje je njegova obitelj imala veliko imanje koje je on vodio. Zabilježeno je da nikada nije htio naplatiti liječenje siromašnima. Unatoč svojoj velikoj liječničkoj zauzetosti, osjećao je kako nije dovoljno liječiti i ozdravljati tijela te je želio učiniti i mnogo više. Jednog je dana priznao sestri Vincenzini da želi postati svećenik kako bi potrebnima mogao pomagati na mnogo konkretniji način. Na putu ostvarenja svoje želje obratio se za pomoć duboko religioznom i u gradu dobro poznatom svećeniku mons. Domenicu Turanu. Tako se Giacomo uputio na intenzivan studij i 22. prosinca 1860. zaređen je za svećenika biskupije Palermo.

Zalogaj zajedništva

Bio je svećenik crkve Svetih četrdeset mučenika u području Albergherije u Palermu. To je mjesto bilo srce kršćanskog milosrđa i privlačilo je tisuće siromašnih, koji su bili posljedica kriza koje su u tom vremenu pogodile Siciliju, kao i cijelu Italiju. Malo pomalo o. Cusmana su okružili i pomagali mu suradnici privučeni njegovom velikom revnošću i uzornim životom.

Jednoga je dna večerao kod svojeg prijatelja Michelea. Tu ga je oduševilo kad je vidio da su gosti prije jela ispred sebe uzimali nešto hrane i stavljali je na platu na sredini stola, a kasnije bi to bilo posluženo siromasima koji bi kucali na vrata. Tako je o. Cusmanu sinula odlična zamisao. Pomislio je: „Koliko bi samo siromašnih dobilo pomoć kad bi se mnogi ljudi ovako ponašali?“ Povezao je taj zalogaj sa svetom pričešću koja u Kristu ujedinjuje bogate i siromašne. Iz te je ideje izrastao Zalogaj siromašnih koji je osnovao 1867.

Papa Pio IX. odobrio je 24. srpnja 1868. družbu koju je o. Giacomo vodio i kroz 10 godina jačao. No, susretao se s mnoštvom poteškoća jer je trebalo pružiti pomoć sve većem broju ljudi. Stoga je naumio dati smjernice ustanovljenja slične kongregacije. Dok je tragao za rješenjem problema, u srpnju 1878. sanjao je kako ga Djevica Marija ohrabruje da nastavi svoje aktivnosti uvjeravajući ga da ih Bog odobrava. 

Ujedinjeni u milosrđu

Kako bi se djelovanje Zalogaja siromašnih nastavilo, o. Cusmano je organizirao časne sestre s kojima je surađivao u redovničkoj družbi Služavki siromašnih. Ta je institucija osnovana 23. svibnja 1880., na svetkovinu Presvetog Trojstva. Cusmano je tada blagoslovio habite, a odjenule su ih prvih šest sestara. Na spomendan Sv. Franje Asiškog 4. listopada 1884. ustanovio je instituciju Braće laika slugu siromašnih, a 21. studenoga 1887., na blagdan Prikazanja BDM, ustanovio je Misionare sluge siromašnih. Ta je zajednica 10. srpnja 1960. potvrđena i Papinskim dekretom, a poznata je pod nazivom i Bocconisti. Ona otvara svoja vrata svim krštenim osobama koje žele svoj život posvetiti evanđeoskom putu u duhu djelovanja utemeljitelja Cusmana koji je uvijek želio sve kršćane ujediniti u činjenju dobra preko kojeg Isus Krist pokazuje svoju ljubav prema čovjeku.

No, o. Giacomo, koga su zbog milosrđa i velikodušnosti prozvali i „otac siromašnih“, nije dugo poživio i osvjedočio se kako će njegovo djelo uzeti maha po cijelom svijetu. Preminuo je 14. ožujka 1888. u 54. godini života od posljedica upale plućne maramice, a 30. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

Velika obitelj

Iza njega je ostala velika obitelj koja se razgranala na više zajednica koje djeluju u Italiji, Meksiku, DR Kongu, Brazilu, SAD-u, Filipinima, Kamerunu, Rumunjskoj, Ugandi i Indiji.

Obuhvaća tako i svećenike i posvećene laike koji, prihvaćajući utemeljiteljevu poruku „promicati vjeru kroz milosrđe“, vrše svoju službu i evangeliziraju potrebne kroz humanitarne i socijalne aktivnosti.

Uz njih djeluju i Sestre služavke milosrđa, posvećene žene kojima je životni cilj činjenje milosrđa osobama svih uzrasta – od novorođenih do umirućih u svim situacijama potrebe. Pritom im je misao vodilja da je Isus skriven u svakom siromahu.

Plemenito djelo o. Cusmana obuhvaća i laičku zajednicu gospođa koje, vođene njegovom karizmom, vjeru svjedoče u svojim obiteljima, župama, radnim mjestima… Laički ogranak cusmanske obitelji je asocijacija Giacomo Cusmano. Ona okuplja vjernike koji svoje krsne zavjete žive u svjetovnim uvjetima, slijedeći projekt utemeljitelja i njegove riječi: „Milosrđe bez granica“. Pod njegovim okriljem djeluje i udruga bivših učenika Giacoma Cusmana. To su odrasli ljudi koji su godinama posjećivali Cusmanov Institut, s kojim su ostali povezani živeći po blaženikovim smjernicama i surađujući sa sestrama i misionarima kroz neke aktivnosti. A članovi cusmanskog puta djeluju na mnogo načina – u župama, školama, sirotištima, kućama susreta, bolnicama, bolničkim kapelicama…