Misijska priča iz Mongolije


Često od posvećenih osoba možemo čuti kako smatraju da su njihova zvanja plod predane i žarke molitve njihovih roditelja. Da su takve tvrdnje i te kako utemeljene, potvrđuje i slučaj španjolskog misionara Francisca Javiera Olivere.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Vlč. Olivera rođen je prije 47 godina u Salamanci u Španjolskoj. Dijecezanski je svećenik koji surađuje s pokretom Neokatakumenskog puta, a već 28 godina tisućama kilometara daleko od zavičaja djeluje kao misionar.

Sin posvećen Gospi

Govoreći za religijski časopis Religión en Libertad, kazao je kako je njegovo svećeničko i misionarsko zvanje u njemu malo-pomalo raslo hranjeno primjerima brojnih misionara i vjeroučitelja koji su posjećivali njegov obiteljski dom.

No, istaknuo je i kako je veliku ulogu u životnom odabiru odigrala i njegova majka. Ona ga je, kako je otkrio novinarima, kad je rođen, posvetila Djevici Mariji moleći se da jednoga dana postane misionar u Aziji. Međutim, on za tu njezinu molitvu nije znao sve do svojeg ređenja prije 22 godine.

„Stavila me pod Gospinu zaštitu sa željom da budem misionar u Aziji. Nisam to znao. Rekla mi je to u Takamatsuu (Japan) kad je slavlje mojeg ređenja bilo završeno“, kazao je svećenik koji je osim u Japanu misijski djelovao u Kini i Mongoliji gdje se trenutačno nalazi na službi u Ulan Batoru.
Posvjedočio je kako mu je Japan bio najteži zadatak jer se tamo osjećao osamljeno čak iako je bio u župi. Kina ga je oduševila jer, kako kaže, ljudi pokazuju zanimanje te bi sve bilo čudesno da je bilo slobode.

Mlada Crkva

Poslije četiri godine djelovanja u Mongoliji misionar ističe kako je njegova zadaća još uvijek teška zbog raznih čimbenika poput jezika, hladnoće, drukčije kulture i pravnih prepreka, ali, ističe, nije mu bilo teško doći na drugi kraj svijeta jer je uvijek bio svjestan da ga baš na to mjesto šalje Bog koji će mu pomoći u svakoj situaciji.

Katolička Crkva prisutna je u toj zemlji tek od 1992. kada su stigla trojica misionara Družbe Bezgrješnog Srca Marijina. Kasnije su došle i počele djelovati druge kongregacije te laici, a danas katolička zajednica broji više od 1 200 članova.

„Župe su u svakom pogledu mlade. Crkva privlači mnogo mladih. Prvi svećenik Mongol zaređen je prije dvije godine, a sada imamo i đakona“, posvjedočio je vlč. Olivera.
On surađuje s timom misionara laika i vjerničkih obitelji u Neokatakumenskom putu te drži biblijske pouke u župi. Slavi svete mise svakodnevno, proučava mongolski jezik, a podučava japanskom te u svakoj zgodnoj prigodi progovara o Bogu, osobito kroz pjesme.
Prema njegovim riječima, preobraćenja nisu česta pojava, ali vidio je da Crkva ljude privlači, posebice kad se provode neki socijalni projekti za pomoć starijim osobama, siromašnima i napuštenoj djeci.

 „Lud život“

No, narod među kojim pokušava razglasiti Radosnu vijest zasigurno prepoznaje bitno. „Bez sumnje, ljubav koju misionari svjedoče postupno privlači lokalno pučanstvo“, rekao je svećenik koji se sjetio jednog iskustva. Ispričao je kako je jedan mladić tražeći Boga, došao u katedralu i tu u molitvi zatekao skupinu starijih žena. Dirnut ljepotom tog prizora, odlučio se krstiti.
Vlč. Olivera u razgovorima za medije ističe kako je sretan u svojem misijskom poslanju te kako bi da opet ima priliku izabrati svoj put – odabrao istu stazu. „Neki ljudi misle da je ovo lud život, ali ja ga želim za sebe“, kazao je u intervjuu za Religión en Libertad misionar dodavši kako je siguran u Božje planove.

Jaka vjera

Većinu mongolskog pučanstva, koje broji oko tri milijuna, čine budisti, a najmlađa mjesna Crkva na svijetu ima šest župa i oko 1 200 vjernika čija je vjera, tvrde upućeni, jaka i hrabra. Katolička zajednica od 28. kolovoza 2016. ima i prvog svećenika Mongola – Josepha Enkh-Baatara, a katolici su u Mongoliji pokrenuli mnoge danas cijenjene zdravstvene i obrazovne institucije. Razvoj Katoličke Crkve u toj zemlji koči činjenica da samo Mongoli mogu posjedovati imovinu, a crkveni život predvode uglavnom strani klerici.