Sjećanje

Misijski žar i djela oca Ante Gabrića


Uz obljetnicu rođenja o. Ante Gabrića, prisjećamo se svetosti života i neizrecivo važna misijskog djelovanja tog misionara iz Metkovića, koji je pola stoljeća života posvetio širenju Radosne vijesti i spasenju duša u Indiji.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

O. Ante Gabrić rođen je 28. veljače 1915. u Metkoviću kao deveto i najmlađe dijete Katarine i Petra Gabrića. U obitelji je vladalo kršćansko ozračje, a Božji zakon bio je njezino glavno pravilo i izvor snage. Prije polaska u školu, budući je misionar s ukućanima pohađa svete mise, zatim ministrira i promatrajući svećenike želi postati jedan od njih.

Uzorni isusovci

Iako se u građanskoj školi zainteresirao za franjevaštvo, poslije susreta s mladim isusovcima Andrijom Glavašem i Božidarom Šantićem odlučuje se za isusovačko Malo sjemenište u Travniku. Dobivši roditeljsku potporu, a kasnije od isusovaca i pozitivan odgovor na zamolbu za školovanje, 11-godišnji Ante uputio se u Travnik gdje se brzo uklopio i doživio nezaboravne zgode. Posebice se sjećao jedne iz nižih razreda – prenosećisvoja misijska iskustva sjemeništarcima, bengalski misionar o. Josip Vizjak zapitao ih je: hoće li tko poći u misije. Jedini je Ante progovorio: „Ako ne želi nitko drugi, ja ću!“ U Travniku upoznaje i Petra Barbarića koji je svojom uzornošću doprinio da mali Ante toliko zavoli sjemenište. „Taj Petrov pogled:  čist, vedar, jak govorim im: on je mogao s Isusom i Marijom pa ćemo moći i mi!“, zapisat će isusovac  na Veliku Gospu 1977.
 

Maturiravši u sjemeništu, pisao je provincijalu u Zagreb da ga primi u Družbu Isusovu. Pritom je istaknuo i da osjeća kako ga Gospodin zove da kao misionar pođe u Indiju, dodajući da mu je vruća želja da svoj život položi kao mučenik za svetu vjeru. U Zagrebu 1933. stupa u novicijat, a dvije godine kasnije polaže i prve redovničke zavjete. Potom studira filozofiju u Italiji, odakle generalu Vladimiru Ledochowskom upućuje zamolbu za odlazak u Indiju. Uskoro mu želja biva uslišana. Prije putovanja Ante po župama drži misijska predavanja, oprašta se od travničkog Malog sjemeništa, a potom i od svoje obitelji. Rodnu domovinu napušta 16. listopada 1938., a u Kalkutu stiže 5. studenoga.

Susret s kobrama

Najprije u mjestu Hazaribagh godinu dana uči engleski i bengalski jezik i potom ide u misijsku postaju Bošonti usred bengalske džungle kao pomoć o. Josipu Vizjaku u gradnji nove crkve svete Male Terezije i radi nadzora nad tamošnjom školom. Iako su ga dočekale mnoge neizvjesnosti i opasnosti, misionarev vedar i snažan duh ne da mjesta strahu. Prvu noć u Gangesovoj delti i strašan susret s kobrama 1939. opisuje na duhovit način – ako bi ga kobra htjela ujesti za nogu, on bi je kao dobar nogometaš šutnuo s halfcentra kroz vrata u gol, pa bi bilo 1:0 za Metković.
 

Odatle je pisao i sestri Male Terezije Paulini u karmelski samostan u Lisieuxu, moleći da im pošalje svetičine relikvije, što je ona i učinila. Zatim odlazi pripravljati se za svećeništvo u Kurseong podno Himalaja, a za svećenika biva zaređen 21. studenog 1943. Poslije teološkog studija i završetka isusovačke formacije, Bošonti postaje njegovo prvo stalno mjesto djelovanja gdje ostaje 16 godina.

Graditelj sela

Od početka razvija intenzivnu pastoralnu i socijalnu djelatnost – brine se da vjernici i katehisti budu što bolje poučeni, gradi brojne kapelice po selima, promiče „rižinu banku“ nastojeći stanovništvo osloboditi od robovanja veleposjednicima i lihvarima, utemeljuje tehničku te srednju školu ili gimnaziju i konvikt, osniva bolnicu, podiže visoke nasipe što štite sela od poplava, gradi putove, a 1955. i jednu crkvu od dalmatinskog betona na spomen 1300. obljetnice pokrštavanja Hrvata…

Upućeni će reći kako je to područje s kolibama okruženim močvarama njegovom zaslugom procvalo u pravi mali gradić. Želeći biti blizu potrebitima stalno je na biciklu ili pješice, često kroz blato do koljena, obilazio sela, počesto pokisao do kože i gladan. Iako je i sam čitava života bio krhkog zdravlja, posebice je brinuo za bolesnike moleći za njih i pomažući im oko medicinske pomoći i lijekova. Često bi im ponio i poneki dar kao znak da bolesnik nije usamljen. Pritom ga je u pravim malim procesijama pratilo mnoštvo djece koja bi bolesne razveselila svojom pjesmom. Zalagao se i u osiguravanju pitke vode. Budući da voda iz Gangesa nije bila za korištenje, tamošnje je stanovništvo uz kuće imalo male ribnjake za kišnicu koja se koristila i za piće i za pranje ljudi i životinja. Prepoznavši veliki problem tih izvora zaraze, o. Ante se zauzimao i oko bušenja i po 300 metara dubokih bunara… Upućeni će kazati kako je tijekom svog misionarskog rada predani misionar izgradio cijela sela, oko 2 000 koliba te toliko i putova. 
 

Neka se sami odluče…

U Morpai stiže 1962. Zatekavši crkvu u ruševnu stanju, podiže novu posvećenu Srcu Isusovu. Gradi i brojne kapelice te samostan za časne sestre svete Ane sa zadaćom brige oko ženske mladeži. Među njegovim brojnim karitativnim pothvatima ostat će zapamćen i onaj iz 1967., kada je Bengaliju pogodila velika glad. Zamoljen od vlasti organizira prehranu školske djece u 155 seoskih škola u delti Gangesa, a pomoć mu stiže iz nekoliko zemalja pa uspijeva osigurati obrok riže s graškom za 22 600 djece. Uz to pomaže i oko 10 000 obitelji dajući im rižu i ulje.

Njegov suvremenik i suradnik o. Juraj Gusić zapazio je kako je tolika dobrota morala donijeti ploda. „Ljudi su osjećali kako u toj vjeri koju on propovijeda mora biti nešto posebno jako i silno kad ona potiče na takva velika djela ljubavi prema njima. I javljala su se sela za pouku u vjeri. I tu se on međutim držao načela da ne kupuje ljude za kršćanstvo. Neka se sami odluče neovisno o onomu što je za njih učinio“, naveo je Gusić u knjizi Životni put jednog misionara (IV. dio). Kad bi se uvjerio u iskrenu želju, seljanima je davao katehistu i nastojao podići malu kapelicu za okupljanje na pouku i molitvu, ali i mjesto gdje će se skloniti tijekom svojih putovanja i napisati brojna pisma rođacima i prijateljima te članke.

Poslije 31 godinu 1969. dolazi u domovinu obići grobove najmilijih, rodbinu, prijatelje, dobročinitelje te župe, oduševljavajući vjernike za misije. Nakon tri mjeseca vraća se u Morpai gdje ostaje do 1972. kada ga poglavari vraćaju u Bošonti jer je trebalo iz financijskih problema izvesti tamošnje škole. Zahvaljujući njegovu zalaganju, ta rastuća župa podijeljena je na dvije administrativne jedinice pa je nova postaja postalo selo Kumrokhali.  

Novu postaju osniva 1975. i naziva je Maria Polli – Marijino selo, što svjedoči njegovu veliku pobožnost (uz predanu pobožnost prema Isusovoj muci, Euharistiji i anđelu čuvaru) BDM –  krunicu je redovito molio i među prvim molitvama ju prenosio novokrštenicima. U Maria Polliju gradi samostan za Misionarke ljubavi – sestre Majke Terezije, crkvu, sirotište i dispanzer. Tu je uz pomoć Majke Terezije ustanovio i dom za stare o kojima nema tko brinuti, a ona mu je dala devet časnih sestara za brigu o bolesnima i nemoćnima. Nova župa je u svakom smislu rasla (i na kraju obuhvatila 45 sela), a predani svećenik ju je obilazio po svim vremenskim neprilikama, i čak i u groznici i povrijeđenih udova. Činio je to toliko revno da je, kako o. Gusić donosi u svojoj knjizi, s. Silvana Mužić ustvrdila kako ga ni lanci ne bi zaustavili kad naumi u obilazak. Tijekom Gabrićeva polustoljetnog misionarskog rada na kršćanstvo se obratilo više tisuća Bengalaca. Njegov uspjeh, smatra o. Juraj, nije bio u njegovu propovijedanju, no iza njegovih riječi stajao je primjer života, žrtve i žar srca.
 

O. Ante Gabrić i Sv. Majka Terezija 1978. u Mostaru

Moliti zagovor

Domovinu je posjetio 1969., a potom i 1978. iz jednog osobitog razloga – Majka Terezija ispunila je želju zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića da njezine sestre dođu u Zagreb i otvore prvu kuću. Na tom je pohodu prati o. Ante kao potpora i pomoć, a skupa su obišli Mariju Bistricu, Sinj, Split, Metković i Sarajevo. U Hrvatsku se posljednji put vratio 1984. i tom prigodom u bazilici Srca Isusova održao oproštajnu propovijed kazavši i ovo: „Kad čujete za oca Antu da se njegova svijeća gasi i da se ugasila, izmolite molitvu za njega, za njegovu dušu i duše njegovih vjernika u Bengaliji. Naša molitva neka bude: Isuse, samo duše mi daj, ostalo uzmi!“

Njegovo tijelo izmoreno raznim zdravstvenim tegobama izdržalo je izazove nesebičnog misionarskog rada do 20. listopada 1988., do godine zlatnog jubileja stupanja na bengalsko tlo. Istinski čovjek molitve i ljubavi za duše pokopan je dan kasnije po vlastitoj želji u Maria Polliju, među onima za koje je živio i kao čovjek i kao svećenik, s grumenom hrvatske zemlje što ju je donio iz Metkovića. Nedugo poslije smrti oca Ante mnogi su mu se počeli utjecati za zagovor, moleći i da jednoga dana bude proglašen blaženim i svetim, a glas o svetosti hrvatskog misionara i danas se širi svijetom kao uzor življenja za Boga i nasljedovanja Isusa u onom najvažnijem – dati život za svoje prijatelje. 
 

Majka Terezija o ocu Anti

Na putu Isusa i dobrote o. Ante surađivao je s mnogima, među njima i s Majkom Terezijom. Govoreći da sve što je misionar u Bengaliji učinio nije moguće izreći, ona je o ocu Anti 1978. u Metkoviću kazala i ovo: „Možemo kazati jedno, da smo od srca zahvalni njegovoj obitelji što je svojega sina, svojega brata dala Isusu. Što su ga žrtvovali za Boga, da on bude svjetlo, radost i mir, živa Isusova ljubav u Bengaliji gdje ljudi nikada prije nisu znali da je moguće ljubiti kao što je on ljubio njih. On je donio Isusa u srce naše Bengalije. On je donio Isusa i Mariju u obitelji, i oni žive radosnim životom…“