Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Irene Stefani rođena je 22. kolovoza 1891. kao Aurelia Jacoba Mercede u mjestu Anfo (Brescia) u Italiji. Krštena je dan nakon dolaska na svijet i odrasla u iznimno religioznoj kršćanskoj obitelji koja joj je pomagala u svojoj osobnosti oblikovati snažnu vjeru i općeljudske vrijednosti. Njezini su roditelji bili blagoslovljeni s 12-oro djece, ali ih je sedmoro, nažalost, preminulo u ranom djetinjstvu.

Početak u Keniji

Majka joj je umrla 12. svibnja 1907. i tada je, iako još djevojčica, Aurelia preuzela njezinu ulogu u kućanstvu pomažući ocu u svim segmentima odgoja mlađih sestara Marietta i Antonietta te malenog brata Uga koji je preminuo nedugo nakon majčine smrti. Unatoč teškoćama života uspješno je završila osnovnoškolsko obrazovanje s najboljim ocjenama. Još odmalena Irene je pokazivala ozbiljnu predanost kršćanskom životu kroz karitativni rad i proučavanje katekizma.

Kada je srela misionare Gospe Utješiteljice (Consolata Missionary Fathers) iz biskupije Brescia, u nutrini je osjetila misionarski poziv na koji se odazvala u lipnju 1911. Pridruživši se redovnicama kongregacije Misionari Gospe Utješiteljice, zajednice koju je za muška i ženska duhovna zvanja nedavno utemeljio o. Joseph Allamano.

Ušavši u novicijat, svoje je svjetovno ime zamijenila redovničkim s. Irene i postavila si plemenit cilj – biti dobra misionarka. Svoj je život Bogu posvetila 29. siječnja 1914. položivši vječne zavjete, a 28. prosinca iste godine otputovala je za Afriku gdje je misionarsko djelovanje započela na prostoru apostolskog vikarijata (danas nadbiskupije) Nyeri smještene u središnjoj Keniji.

Anđeo među ranjenima

Kada su se tragedije Prvog svjetskog rata iz Europe prelile u afričke zemlje, napaćenim ljudima u pomoć su priskočili i misionari u Keniji, a među njima i s. Irene. Ona je 20. kolovoza počela raditi kao medicinska sestra Crvenog križa te je asistirala onima koji su bili prisiljeni na iscrpljujuće marševe kroz nepregledne šume, savane i vode tijekom kojih su nosili teške terete na leđima. Mnogi od tih nosača umrli su u putu, a drugi su utočište nalazili u velikim improviziranim vojnim bolnicama gdje je uvijek nedostajalo i lijekova i hrane. U ambulantama su radile medicinske sestre koje nisu bile obučene za saniranje infekcija i epidemija zaraznih bolesti. Tako su nosači bili izloženi svim vrstama infekcija i medicinskih rizika koji su često rezultirali smrtnim ishodima. No, s. Irene je stekla značajno iskustvo u vojnim bolnicama u Keniji i Tanzaniji posvetivši se njegovanju kritično bolesnih. Iako je s nekima bilo jako teško raditi, ona je trčala na svaki poziv potrebitog bez obzira je li dan ili noć. Osim što je skrbila za njihova tijela, ona im je kroz krštenje liječila dušu i svi su njome bili oduševljeni govoreći: „Ova osoba nije žena, ona je anđeo!“

Žuriti u pomoć

Po završetku rata redovnica se vratila u apostolski vikarijat Nyeri gdje se posvetila evangelizaciji te radila kao učiteljica, liječnica, medicinska sestra i socijalna radnica. Potom se premjestila u misiju Gikondi gdje je djelovala sve do smrti. Poznavatelji njezina života zabilježili su kako je vođena bezuvjetnom ljubavlju i u novoj sredini razdavala svoje duhovne i tjelesne snage služeći u mnogim aktivnostima misije – poučavala je u školi, držala vjeronaučne sate u župi, posjećivala sela… I u novim prilikama nikada nije ostala ravnodušna na patnje – uvijek je žurila pomagati ljudima u potrebama – od bolesti do siromaštva.

Zbog svega što je činila za druge prozvana je Nyaatha, što na lokalnom jeziku znači „majka svakog milosrđa i ljubavi“, a mnogi su je nazivali i: „tajnica siromaha“, „majka koja svakoga voli“, „anđeo milosrđa“… Želja za naviještanjem Isusa Krista onima koji ga ne poznaju u njezinu je životu živjela osobitim žarom – svaku je prigodu koristila za približavanje evanđelja ljudima i o Bogu govorila s radošću i dubokim uvjerenjem.

Zagrliti (ne)prijatelja

U Gikondiju je osam godina bila poglavarica zajednice misionarki Gospe Utješiteljice, a čak i tijekom te službe ona je ostala upamćena po ljubavi prema sestrama i svakome tko je iz različitih razloga ušao u sestarsku kuću. Iako je godinama naporno radila, bila je dobra zdravlja. No, 1930. je počela mršavjeti i njezina je vanjština ocrtavala tjelesnu iscrpljenost, a 20. listopada počela se osjećati bolesno. No, unatoč tomu pošla je u posjet osobi oboljeloj od kuge. Bio je to učitelj koji je ranije o njoj i njezinom načinu poučavanja ružno govorio, s namjerom da zauzme njezino mjesto u školi.

Dugo je ostala uz njegov bolesnički krevet. Zagrlila ga je nesvjesna da bi mogla udahnuti njegov dah i tako se zaraziti, što se i dogodilo. Od tog trenutka njezino se zdravstveno stanje samo pogoršavalo. Umrla je 31. listopada 1930. u 39. godini, a njezine posljednje riječi bile su: „Potpuno pripadam Isusu, Mariji i sv. Josipu, sada i u vječnosti.“ Čuvši vijest o preminuću omiljene misionarke, mnogi su Afrikanci s velikom tugom rekli: „Ljubav ju je ubila.“  Njezini zemni ostatci počivaju u Nyeriju, gdje mnogi vjernici u molitvama traže njezin zagovor.

Čizme slave

Upućeni kažu da je živjela po uzoru na Hvalospjev ljubavi sv. Pavla sijući radost i sreću bez očekivanje naknade za svoj rad i pritom voleći svakoga vođena primjerom nebeskog Oca. Slava sveta života s. Irene ostala je upamćena, a njezine riječi, između ostaloga i ove, mogu biti inspiracija mnogima: „Misionar je osoba koja ima srce za ljubav, ruke za pomaganje i usne za naviještanje.“ A angažman neumorne navjestiteljice Radosne vijesti svjedoče i jedne stare pohabane čizme znane kao „čizme slave“ u kojima je s. Irene po svakom vremenu i u svako doba prelazila kilometre kako bi liječila i spašavala sestre i braću u nevoljama.

Kongregacija za proglašenje svetaca potvrdila je da je herojski živjela kršćanske vrijednosti, a blaženom ju je 23. svibnja 2015. proglasio papa Franjo.

„Treba napomenuti da je to bila prva beatifikacija u kršćanskoj povijesti Kenije. Prema riječima sestre Simone Brambille, vrhovne glavarice Misionarki utjehe, baštinu sestre Irene čine evanđeoska jednostavnost i misijska gorljivost, milosrđe, autentičnost života, sposobnost za razumijevanje i dodir srca bližnjega. Prema svjedočenju mnogih, s. Irena nije bila velika duša samo za svoju zajednicu, već i za cijelu Afriku. Išla je putovima ljubavi i gorljivosti sve do darivanja vlastitog života za širenje evanđelja. Tamo gdje su vladale predrasude zbog njezine boje kože i odnosa kolonizatora prema domaćem stanovništvu, sestra je Irena svojom ljubavlju razoružala srca. Nije imala istu boju kože kao afričke žene, ali je imala srce afričkih majki“, zapisao je u Radosnoj vijesti o svetom uzoru vlč. Odilon Singbo.