Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nacionalni interesi oblikuju se u sučeljavanjima mišljenja, koja mogu imati ponekad i različite poglede na život. Pa ipak, u središtu svih sudionika toga procesa stoji ono bitno koje ih povezuje u različitosti, što ih čini posebnim u okruženju.

Iskustvo iz vremena obrane

To zajedništvo u različitosti kod Hrvata pokazalo se najbolje u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Veliki broj Hrvata iz BiH položio je svoj život za slobodnu Hrvatsku, kao što je podosta Hrvata iz Hrvatske umrlo braneći interese hrvatskog naroda u BiH. U tim teškim i izazovnim vremenima bio je zasigurno značajan broj i onih koji se nisu mogli osloboditi jugoslavenskog identiteta: poneki iz obiteljskih razloga a drugi zbog prevelike ideološke indoktrinacije. Pa ipak većina Hrvata, svjesna svoje nacionalne posebnosti, ne želeći zlo drugim narodima, pokazala je veliko jedinstvo u obrani hrvatskih interesa. Taj osjećaj pripadnosti jednoj zajednici, zajedničkom povijesnom identitetu, doveo je do oslobođenja Hrvatske od srpskog agresora.

Snaga zajedništva pokazala se također i u hrvatskoj dijaspori. Bilo je to vrijeme u kojem nitko nikoga nije pitao odakle dolazi. Svi su bili stopljeni u jednu emotivnu etničku zajednicu, svjesni da njihovi sunarodnjaci pate pod teretom rata kojega im je nametnuo srpski agresor. Bilo je to vrijeme u kojem je zajednički interes, kako u Domovini tako i u dijaspori, bio ispred individualnog. Prevladala je svijest kako je puno snažnije i važnije ono što se gradi u zajedništvu od individualnog profita. U središtu zanimanja nisu bile ideologije, nego svijest o nužnosti obrane vlastitog identiteta.

Osobni interes iznad zajedničkoga

Nažalost, s vremenom su kod hrvatskog naroda ideologije, bolje rečeno osobni interesi, potisnuli osjećaj za zajedničko, za ono koje povezuje. Ideološke razlike nisu i ne smiju biti problem u jednom zdravom demokratskom društvu. Problemi nastaju tek tada kad se iza ideologije počnu skrivati vlastiti interesi, materijalna korist i realizacija nagona za vlašću. Problem postaje još jači kad ideološki obojeni individualci, svejedno na kojoj se strani nalazili, svoje osobne interese proglase nacionalnim. To su ona vremena u kojima za pravo dobivaju teoretičari destruktivne ljudske naravi, ili pristalice darvinizma, prema kojima budućnost imaju samo oni jači, dok su slabiji osuđeni na propast.

S obzirom na stanje koje vlada danas u Hrvatskoj i među Hrvatima u BiH, moglo bi se ustvrditi kako te dvije teorije imaju pravo. Srećom, tu su i oni koji još uvijek misle više na opće dobro nego osobnu korist, koji su sposobni nadići ideološke razlike. Oni potvrđuju misao slavnog filozofa Rousseaua, koja kaže da je čovjek po naravi dobro stvorenje. Iako i psiholog i antropolog Michael Tomasello tvrdi slično Rousseau – da je ljudsko stvorenje već od djetinjstva sklono kooperaciji – mišljenje je većine istraživača kako čovjeka ipak treba definirati kao stvorenje sklono egoizmu i altruizmu.

Povratak na doba zajedništva

Ova druga strana, sklonost altruizmu i zajedništvu, došla je do izražaja kod hrvatskog naroda za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH. I tada je bilo egoista i profitera, pa ipak kod većine je dominirao zajednički interes, želja za slobodom i očuvanjem vlastitog nacionalnog identiteta. Očito je da krizna vremena povezuju ljude. S obzirom na današnje problematično stanje u hrvatskom društvu, bilo u Hrvatskoj ili BiH, vrijeme je za povratak na doba zajedništva. A njega neće biti ukoliko političkom i ekonomskom scenom budu dominirala egoistička i isključiva razmišljanja, bilo od strane ljevice ili desnice. Povratak zajedničkim interesima je danas nužan, jer sa samo kroz njega može shvatiti ozbiljnost društvene krize. Ne dođe li do zajedništva, onoga u kojem je pojedinac sposoban potisnuti vlastite interese u korist dobra svih, Hrvatska bi ubrzo zbog odlaska mladosti mogla doći u situaciju u kojoj se nalaze mnoge europske zemlje, koje bi, da su u mogućnost vratiti vrijeme unazad, radije imale lošiji standard s manje trenutnih problema. Ne dođe li do bitnih promjena u razmišljanju unutar hrvatskog društva, iseljavat će još više mladih ljudi. Vrijeme je da političari i poslodavci shvate da hrvatski narod, kako u Domovini tako i u dijaspori, nije podnio veliku žrtvu za vrijeme Domovinskog rata kako bi ponovno krenuo na put „trbuhom za ruhom“, prepuštajući svoj vjekovni prostor drugima.