PIŠE: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Nekoliko godina nakon ujedinjenja Njemačke razgovaraju dvojica žurnalista, Izraelac i Nijemac. Na upit Nijemca kakvo je stanje u Izraelu, odgovara Izraelac da je „uobičajeno dobro, ali bez nade“. Na slično pitanje o stanju u Njemačkoj, odgovara njemački novinar da je „loše, ali da ima nade“. Izraelac, koji je navikao na svakodnevne sukobe, svjestan netrpeljivosti između Izraelaca i Palestinaca, zna da postoji malo nade za bolja vremena. Nijemac, opterećen recesijom nakon ujedinjenja dviju njemačkih država, uvjeren je da će doći bolja vremena. I doista su došla, dok se istovremeno u Izraelu nije promijenilo puno.

Očajanje na obje strane

Zadnji tjedni u toj zemlji, štoviše – ne ulazeći dubinski u krivicu jednih ili drugih zaraćenih strana – su očajni. Očajni su i u Iranu, jer ne pate samo oni koji su uveli vjersku diktaturu (teokraciju), sustavno podržavajući terorizmu sklone Hamas i Hezbollah, uvjereni kako su religije pozvane vladati a ne služiti, nego i običan puk, koji je ionako ispaćen dugotrajnom vjerskom diktaturom. Ono što je u čitavoj toj perverznoj političkoj igri najgroznije, jest činjenica da se malo, gotovo nikako, više ne govori o patnji palestinskog naroda u Gazi. Oni promatrači koji su začuđeni da se arapske zemlje drže po strani, moraju znati kako izvor trenutnih sukoba između Izraela i Irana nije sunitski islam, kojega prakticiraju gotovo sve arapske zemlje, nego šijitska vlast u Iranu, koja je nastupila s povratkom Homeinija iz Francuske, i koja istovremeno sustavno podržava libanonske šijite (Hezbollah) i palestinske sunite (Hamas) u sukobu s Izraelom.

A narod i dalje pati

Uzroke za patnju palestinskog naroda u Gazi treba tražiti upravo u toj netrpeljivosti između ekspanzionističke izraelske politike i one teokratske u Iranu, koja na jednoj strani nema dobre odnose s većinskim arapskim sunitima, dok istovremeno na sukob s Izraelom potiče sunitski Hamas. Iako izazvana groznim terorističkim činom u režiji Hamasa, izraelsku politiku prema Palestincima u Gazi ne može se ničim opravdati. Nažalost, žrtve razarajućih sukoba, pa i u ovom ratu, u koji se umiješala i Amerika, su nedužni građani, svejedno kojoj vjerskoj zajednici pripadali, bilo da je riječ o Židovima, kojih ima i u Teheranu, ili muslimanima, kojih nekoliko milijuna živi u Izraelu. A tu su i kršćani u Libanonu.

Nade mora biti

Čovjek se nakon groznih događanja zadnjih tjedana i opasne neizvjesnosti koja se nadvila nad čitavim svijetom, može upitati postoji li doista nada za Izrael i Iran, Palestince i Židove, za čitav Bliski istok. Iskren promatrač se može samo ponadati da nade ipak ima. Mora je biti, jer će ljudi na Bliskom istoku bilo kada shvatiti da budućnost tog podneblja ne leži u vjerskom ili nacionalnom fanatizmu, nego u traženju rješenja koja bi mogla zadovoljiti sve sukobljene strane: Židove, Irance, Palestince i sve Arape. Budu li i dalje oružje, mržnja i nasilje imali prednost pred razumijevanjem i tolerancijom, nade neće biti. Neće je biti ne samo za Izraelce, nego i za sve druge na Bliskom istoku. Uostalom, to se pokazuje zadnjih tjedana. Nažalost, niti jedna zaraćena strana ne želi shvatiti kako dostojanstven život svakog čovjeka, pa i na Bliskom istoku, ne ovisi samo o pripadnosti religiji, novcu i moći, nego daleko više o umijeću sporazumijevanja, uvažavanja potreba i dostojanstva i onoga nasuprot.

Treba početi „propitkivati“

Onaj izraelski žurnalist očito je bio svjestan toga koliko su Izraelci, Arapi i Iranci daleko od takvog shvaćanja života. Jednima na putu stoji političko uvjerenje da su jedini izabrani Božji narod, a drugim lažni osjećaj nadmoći islama nad drugim religijama. Vrijeme je da i jedni i drugi iskorače u 21. stoljeće. Ne dođe li do toga, nada će biti sve udaljenija i od jednih i od drugih.

Poznati antički filozofi Platon i Aristotel bili su uvjerenja da filozofiranje, traganje za istinom, počinje s čuđenjem. Vrijeme je da Izraelci, Arapi i Iranci počnu čuditi i „filozofirati“, propitkujući što je doista pravi uzrok mržnje među njima. Ne dođe li do toga, dovest će čitav svijet u beznađe. A svijet bez nade, jest svijet u kojem vlada pakleno stanje. Zar nije pakao ono što se dogodilo s terorističkim činom Hamasa nad izraelskim civilima, a onda i Izraela nad Palestincima u Gazi, ili ovo što se svakodnevno zbiva u ratu između Izraela, SAD-a i Irana? Vrijeme je za novu kulturu života na Bliskom istoku, kulturu utemeljenu na etici bez nasilja. Dođe li do toga, bit će i nade.