Iluzije o brzoj integraciji i multikulturi afričkih imigranata


Tijekom novogodišnje proslave 2016. dogodilo se u nekoliko njemačkih gradova ono o čemu su već dulje vrijeme govorili mnogi poznavatelji stanja u islamskom svijetu, upozoravajući na to da će biti teško integrirati mlade afričke i azijske muslimane, navikle na diskriminaciju žena, u europsko društvo.

Piše: dr. fra Luka Marković

Više stotina muslimanskih emigranata iz Afrike i Azije zlostavljalo je u novogodišnjoj noći djevojke na javnim mjestima. Nekoliko stotina djevojaka je podnijelo i prijavu protiv nepoznatih počinitelja. Policija izvješćuje i o vrlo arogantnom ponašanja mladića koji su im jasno davali do znanja da se ne boje povratka natrag jer ih europsko demokratsko zakonodavstvo štiti. Ono što zbunjuje jest činjenica da je policija o tome dosta kasno izvijestila javnost. Zašto? Pod pritiskom politike? Je li u pitanju strah od reagiranja građana, strah od antiislamske histerije koja već poprima prve obrise?  Ili je u pitanju naivna procjena kako islamska tradicija nema veze s tim, pa ne treba niti spominjati tko su počinitelji? Poneki europski novinari i političari kao da se natječu s islamskim poglavarima u pojašnjavanju kako je islam čist od svih tih nedjela, jer je navodno takvo što nespojivo s pravim islamom. Neki idu tako daleko da tvrde čak kako teroristi i agresivni islamisti nemaju nikakvo uporište u islamu. Ali kako shvatiti činjenicu da se upravo ti počinitelji gnusnih djela smatraju pravim i vrlo pobožnim muslimanima, kao i to da se pozivaju na Kur'an, nalazeći u njemu uporište?

Sloboda govora?

Ili kako shvatiti činjenicu da njihovi čini nailaze na veliko odobravanje mnogih muslimana diljem svijeta, koji ih preko različitih portala i drugih medija slave kao heroje? Jednostavno! Jer se u mnogim islamskim zemljama događa u javnom životu upravo ono što teroristi i mladi muslimanski šovinisti prakticiraju. Gdje se nalazi ta sveta islamska zemlja u kojoj se danas prakticira milosrdni islam, uvažavanje žena, toleriranje homoseksualaca, ateista, pripadnika drugih religija? U kojoj se to većinskoj islamskoj zemlji poštuje sloboda govora? U Saudijskoj Arabiji? Emiratima? Kataru? Iranu? Pakistanu? Indoneziji? Afganistanu? Bangladešu?  Sudanu? Libiji? Turskoj? Zasigurno ne! A tu živi više od polovice svih muslimana  svijeta. Nažalost niti u drugim islamskim zemljama nije stanje puno bolje, osim u onima gdje vlada vojna diktatura, kao u Egiptu čiji je predsjednik bio nazočan na božićnoj liturgiji pravoslavnih Kopta. Zar u jednoj većinskoj islamskoj državi mora biti vojna diktatura da bi predsjednik čestitao kršćanima Božić? Svakodnevno slušamo priče o teroru fanatičnih muslimana nad kršćanima, sunita nad šijitima, šijita nad sunitima, o kamenovanju žena, bičevanju slobodoumnih, progonu pripadnika drugih religija i silnom izljevu mržnje milijuna muslimana u tim zemljama protiv  zapadnih medija kad dirnu u „svetinje islama“. I sve se to odvija pred očima imama ili pod njihovim vodstvom. Kad se diljem islamskog svijeta po portalima daje potpora teroristima kao borcima za stvar islama, ili kad se u medijima masovno širi mržnja protiv kršćansko-zapadne civilizacije, rijetko se tko od političara u većinskim islamskim zemljama ograđuje od toga, dok se istodobno u Europi mediji natječu u upozoravanju kako islam nema ništa s djelima terorista ili siledžija koji misle da je svaka malo slobodnije obučena žena kurva. Da se tako ne razmišlja, ne bi bilo niti masovnih napastovanja žena diljem Njemačke za novogodišnje praznike. Da su nosile maramu, vjerojatno ih ne bi napastovali. Uostalom, takve zbog „svoje čednosti“ ostaju doma, dok se paše provode vani. Nakon mnogobrojnih medijskih izvješćivanja o miroljubivom islamu, ostaje pitanje: Pa gdje se onda živi taj milosrdni i čovjekoljubivi islam? U Europi? Posljednja događanja nam govore jasno da su takva vremena iza nas. Nažalost i europski, nekada  tolerantni,  islam je zatrovan islamističkom  ideologijom iz Saudijske Arabije.

Što se ne uklapa u europski slobodarski duh?

Krajnje je vrijeme da se u medijima prestane o islamu pisati zatvorenih očiju, nego da se iz ljubavi prema civiliziranim muslimanima i europskoj slobodi počne govoriti otvoreno o onome što nije dobro i što se ne može uklopiti u slobodarski europski duh. Na potrebu takva odnosa upozoravaju mnogi islamski, liberalni predstavnici. Jedan od njih - Ahmad Mansour piše kako je krajnje vrijeme da muslimani u svijetu sami počnu postavljati kritična pitanja glede vlastite kulture i vjere, da preispitaju način uređenja islamskih zemalja, da preispitaju vlastiti odnos prema seksualnom odgoju, odnos prema tumačenju Kur'ana, te da prestanu dijeliti svijet na muslimane prave vjernike, i one druge. Svaki dobronamjerni kritičar islama, za razliku od neupućenih  novinara, jasno će ukazati na to da se islamski svijet, a to se odnosi na većinu islamskih većinskih zemalja, zbog svog netolerantna i isključiva odnosa prema drugima i drukčijima ne može pozivati na to da je islam religija mira i tolerancije, religija koja vodi u budućnost. Da bi to bilo istinom, potrebna je ona katarza koju je nekada kršćanstvo, zatrovano zabludama, proživjelo.

Europa treba i mora uvažavati islam kao religiju, ali ne ovaj radikalni koji terorizira, koji prezire one koji drukčije misle, koji se odnosi prema ženama kao neljudskim stvorenjima, koji se u svojoj nepismenosti i neprosvijećenosti ponaša bahato i samodopadno, koji u ateistima ne vidi ljude, koji u pripadnicima drugih religija vidi manje vrijedna stvorenja, koji ne zna poštivati domaćina.
 

Ukoliko muslimani žele biti partneri u dijalogu i pronalaženju mira i koegzistencije u svijetu, moraju početi shvaćati Kur'an i islamsku tradiciju onako kako to zahtijeva 21. stoljeće, kao jednu od religija koja se za svoje mjesto pod suncem mora izboriti miroljubivošću, a ne isključivošću tamo gdje su većina i vječitim revanšizmom protiv nekadašnjih kolonijalnih gospodara. Ukoliko se teroristima, ali i većini neprosvijećenih muslimana u svijetu, želi doista izbiti agresivne argumente iz ruku, onda se svijet islama mora jasno odrediti prema povijesnim događanjima i u vrijeme proroka Muhameda, ukazati na to da se današnji islam ne može doslovno pozivati na ono što je bilo prije više od tisuću godina, da je anakrono svaku riječ u Kur'anu doslovno shvaćati. A da je islam u mnogim segmentima života ostao okamenjen, vezan uz pojedina povijesna događanja, vidi se iz stanja islama u svijetu u kojem tehnologija brzo napreduje, ali ne i slobodarski duh, duh tolerancije i prihvaćanja i kritičkog odnosa prema vlastitoj povijesti i tradiciji. Iako se dulje vrijeme bavim islamskom i arapskom poviješću, nisam nigdje naišao na jedno ozbiljno povijesno djelo muslimana koje bi govorilo o strahotama arapskog i osmanlijskog razaranja kršćanskih krajeva u Aziji i Africi i na Balkanu. Takvo što se sustavno niječe (Armenija), dok se europski povjesničari utrkuju u osudama križarskih vojni, vadeći ih iz konteksta povijesnih zbivanja. Mentalitet mnogih muslimana u svijetu podsjeća danas na mentalitet balkanskih kršćana koji su prije dvjestotinjak godina s užitkom slušali priče o Marku Kraljeviću i njegovim silnim, uspješnim bitkama protiv Turaka. A on je onoliko, u svom vazalskom odnosu prema Turcima, branio kršćanstvo koliko i današnji islamski zanesenjaci onaj pravi, budući, reformirani islam, onaj islam koji će se u širim muslimanskim krugovima pojaviti tek nakon prosvjećenja i povijesno kritičkog pristupa Kur'anu i tradiciji.

Što s onima koji ne poštuju domaćina?

Europa treba i mora uvažavati islam kao religiju, ali ne ovaj radikalni koji terorizira, koji prezire one koji drukčije misle, koji se odnosi prema ženama kao neljudskim stvorenjima, koji se u svojoj nepismenosti i neprosvijećenosti ponaša bahato i samodopadno, koji u ateistima ne vidi ljude, koji u pripadnicima drugih religija vidi manje vrijedna stvorenja, koji ne zna poštivati domaćina, koji se u suvremenom svijetu tolerancije ponaša kao slon u porculanskoj radnji, koji se jednostavno ne uklapa u pravila ponašanja 21. stoljeća. Europa, koja zajedno s Amerikom, snosi i odgovornost za ratove u Africi i Aziji, mora jasno reći da su azijski i afrički muslimani, koji bježe od rata i gladi, dobrodošli, ali samo tada ukoliko su spremni prihvatiti vrijednosti zapadne civilizacije. U suprotnom će se u budućnosti dogoditi vrlo ružne stvari koje mogu Europu vratiti u nemila vremena sukoba i isključivosti, u vremena netrpeljivosti, čije će posljedice snositi dobronamjerni europski muslimani, kršćani, pripadnici drugih religija i ateisti, svi oni koji su naučili u različitosti živjeti mirno jedni pored drugih. Svojedobno je poznati filozof Kant upozoravao na potrebu dobrodošlice ugroženim strancima  (Ewiger Frieden), ali i obvezu da se došljaci pristojno ponašaju u tuđoj kući. To bi se pravilo i danas moralo poštivati i obje strane obvezivati. Zato se s pravom smije reći da medijsko podilaženje neprosvijećenu islamu, islamu koji odudara od nekadašnje tradicije europskih muslimana, vodi samo u opasne sukobe. Ono što nedostaje mnogim kritičarima agresivna islama jest ona hrabrost koju imaju kad se kritički odnose prema devijacijama u kršćanstvu. Da su pripadnici neke konzervativne kršćanske grupacije u Njemačkoj kritizirale ponašanje  žena u novogodišnjoj noći, svi bi mediji to prenijeli već nakon nekoliko minuta upirući prstom čak i u sam Vatikan. Kritika vlastite tradicije i civilizacije je nužna, ali ne smije prijeći u mazohizam. Ovako se stječe dojam da zapadni lijevo orijentirani intelektualac mrzi sve svoje, pa i samoga sebe, dok je vrlo oprezan u kritici neprilagodljiva azijskog i afričkog islama.  Očito je islam i u Europi postao nedodirljiv. Objektivni kritičar stanja može samo s tugom ustanoviti da se svijet konzervativnog islama iz Azije i Afrike polagano preseljava na ulice i u javni život Europe, kao i to da ga na svoj način mijenja. S masovnim dolaskom izbjeglica iz arapskog i islamskog svijeta moglo bi se stanje pogoršati ukoliko se probleme bude potiskivalo. Solidarnost s izbjeglicama je nužna, ali i upozorenje da se mora poštivati red domaćina. Nada u multikulturalizam i brzu integraciju došljaka pokazala se preoptimističnom. Ali političari o tome ne žele govoriti. Očekuju da će se problem riješiti sam od sebe. Kad sam jednog njemačkog kolegu upozorio kako bi neke europske zemlje mogle Nijemce zamrziti kao i poslije Drugog svjetskog rata, i to zbog nepromišljeno upućenog poziva izbjeglicama, pogledao me je s čuđenjem. Danas nismo daleko od tog stanja. Čak je i u samoj Njemačkoj sve više onih koji upućuju na silne pogreške upitnog humanizma. Naime, svaki humanizam koji sebe hvali, a u onima koji situaciju drukčije prosuđuju vidi ljude zle ćudi, uvijek je u opasnosti da stvori nekritičnog „nadhumanista“.  

Otvorena pitanja

Kakva je to Europa, pitaju se danas i oni njemački novinari koji su se utrkivali pljuvati po drugim europskim političarima, koji su se protivili nekontroliranu dolasku izbjeglica, čije granice prelaze stotine tisuća ljudi iz Azije i Afrike, bez ikakve kontrole, i to u vrijeme islamskog terorizma. Na kraju, gdje su ta silna djeca i žene koji su pred kamerama stajali u prvim redovima, pita se jedna njemačka liječnica koja govori o tome da u svojoj ordinaciji susreće uglavnom samo izbjeglice mladiće. Mnogima se s pravom postavlja pitanje: Jesu li svi ti silni momci sa smartphoneima doista ugroženiji od stotine milijuna gladnih i žednih u svijetu, koji nemaju dovoljno novca da se domognu Europe, a koje bogate Europa i Amerika ignoriraju? Gdje je tu humanizam? Gdje je tu milosrđe? Gdje je tu otvoreno srce za potrebe drugoga? Ili je ipak u pitanju utilitarni humanizam koji pomaže računajući i na vlastiti ugled i profit? Uostalom niti takva misao nije daleko od istine kad se zna da Europa postaje starački dom. A industrijalci, koji vrše ogroman utjecaj u društvu, i ne razmišljaju o ničem drugom osim o zaradi i dobroj jeftinoj radnoj snazi. Ostaje otvorenim pitanje kako će se Europa postaviti prema budućim bezbrojnim izbjeglicama koje će krenuti na put zbog klimatskih promjene izazvanih naglom industrijalizacijom i velikim nagonom za profitom. Stara poslovica kaže da je bolje spriječiti nego liječiti. I ovo silno izbjeglištvo iz islamskog svijeta se moglo spriječiti da je ovaj današnji „humani zanos“ ponekih europskih država bio na djelu prije nekoliko godina, da nije zanemarivao probleme i sukobe. Ili da je barem pomogao organizirati život u izbjegličkim naseljima u Turskoj, Libanonu i Jordanu. Ovako je pred nama možda vrijeme u kojem će se Europa preznojavati od problema, a Saudijska Arabija, i njoj slični, trljati zadovoljno ruke.