Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik

Pojednostavljen odgovor na naslovljeno pitanje mogao bi glasiti, sve dok Srbi ne shvate da od toga imaju više štete nego koristi. Ovih dana odzvanja eterom ponovno poznata retorika Aleksandra Vučića o stradanjima Srba u Jasenovcu. Ništa neuobičajeno. Svi svjetski diktatori oduvijek su kad osjete da im je ugrožena stolica tražili neprijatelje. Znaju školovani Srbi, pogotovo oni dobronamjerni, da je Vučičeva priča o stotinama tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu laž, kao što je i laž to da je Hrvatska puna ustaša. U svakom slučaju, ako u Hrvatskoj i ima pristalica ustaštva, neusporedivo ih je manje nego četničkih simpatizera u Srbiji. Znaju Srbi i to da je Vučić bio potrčko Šešelja, jednog od najvećih zagovornika četničke ideologije. Pa ipak, iako ih je podosta protiv njegove isprazne političke frazeologije, većina ga još uvijek podržava.

Zlo bolesne ideologije

Razlog za to leži, kako bi rekla Hannah Arend, u tome što još uvijek stoje pod utjecajem bolesne i zle velikosrpske ideologije kako su oni žrtve, a susjedni narodi zločinci. Jasenovac je zasigurno nešto što opterećuje svakog čestitog i razboritog Hrvata. Uostalom, platio je hrvatski narod visoku cijenu zbog Jasenovca i Pavelićeva koketiranja s njemačkim nacistima. O tom ponajbolje progovaraju Bleiburg i sve ono što se podrazumijeva pod tim pojmom. Zna to dobro i Vučić, pa ipak pokušava sustavno pričom o Jasenovcu, onomu što se zbilo poodavno, potisnuti iz sjećanja nedavne srpske zločine. Pokušava čovjek, među ostalim, prikriti i ono što su četnici i srpska JNA počinili u Vukovaru i Srebrenici, kao i u mnogim drugim krajevima širom Hrvatske i BiH.

Povijesne lekcije

Svakako je zanimljiva i njegova priča da su Hrvati s pjesmom dočekali Nijemce, a Srbi s oružjem u rukama. Istina izgleda ipak malo drugačije, barem na početku. Bilo je među Hrvatima jako puno onih mudrih ljudi koji su dobro znali da se s Hitlerom ne može graditi budućnost vlastitog naroda. Uostalom, glavni hrvatski političar tog vremena Maček nije želio ni čuti za suradnju s nacistima, dok su Srbi pristupili Trojnom paktu, savezu s Hitlerom, Mussolinijem i japanskim rasistima. Za razliku od Mačeka, koji nije podržao savez s nacistima, njegov srpski politički rival Dragiša Cvetković ga je prihvatio. Toliko o povijesti.

Istina, Vučića i njegova pijunčića Dodika to i ne zanima. Njima je laž važnija od istine, jer im omogućava da i dalje manipuliraju naivnim srpskim pukom, koji vjeruje kako će jednog dana ponovno osvojiti Kosovo, pripojiti Srbiji Republiku Srpsku, preuzeti Crnu Goru, pa čak uzeti i poneke dijelove Hrvatske. Očito povelik broj Srba voli čitati utopijske romane.

Vučićev strah

Upadljivo je i to da se Vučić okomio u zadnje vrijeme na Europsku uniju, uvjeren kako će se na taj način dopasti Trumpu. Čovjek se toliko pogubio u strahu da ga demokratski orijentirani Srbi ne svrgnu s vlasti, da obećava i ono što ne može ispuniti. Strah ga je da bi srpska mladost napokon mogla početi umjesto njegovih utopijskih govora slušati priče o srpskim političarima koji su kroz povijest odveli narod provaliju. Strah ga hvata da ne shvaćate kako je i on jedan od onih političkih slijepaca iz Domanovićeve priče Vožd kojem dio naroda vjeruje iako je politički slijep. Strah ga hvata pri pomisli da bi ljudi mnogi otvoriti oči i shvatiti da je politički slijepac, kao i to da je vrijeme za nekoga tko ima dobre oči, oči realne i poštene politike, nekoga tko shvaća da je Europi dosta Vučića koji glumi Broza, pokušavajući izigrati i Putina, i Europsku uniju i Trumpa.

Ma i ne zbunjuje toliko srpska naiva, jer ima utočište u povijesti. Više zbunjuje to da hrvatski političari uopće kontaktiraju s takvim ljudima,  koji su pozivali hrvatske Srbe na pobunu da bi kasnije jadikovali nad njihovom povorkom kroz Hrvatsku. Nažalost, Hrvati Vukovara i Bošnjaci Srebrenice mogli su samo sanjati o takvoj mirnoj povorci prema Zagrebu i Sarajevu.