Piše: dr. fra Luka Marković

Kad je stigao blizu jezera, spustio se umoran na klupu. Iznenada su mu misli odlutale u prošlost. Prisjetio se kako je jednog popodneva, prije nekoliko godina, na klupi koja se nalazila nedaleko od njegove, vidio nekadašnjeg ruskog predsjednika Gorbačova kako sjedi zamišljen. Nekoć jedna od najvažnijih i najutjecajnijih političkih osoba u svijetu, sjedila je sama samcata. Istina na drugoj klupi, u njegovoj blizini, sjedio je neki nepoznati muškarac. Možda njegov tjelohranitelj? Gorbačov je bio sam zadubljen u svoje misli. Lice mu je izgledalo jako tužno i zabrinuto. Bilo mu je jasno zašto je taj miroljubivi političar izgledao potišteno. Njegova supruga Raisa Gorbačova ležala je u klinici pritisnuta teškom bolešću karcinoma, nedaleko od promenade. Potražila je zadnji spas u Münsteru, jednom od najboljih medicinskih centara u svijetu. Nažalost, ni liječnici iz Münstera nisu joj uspjeli produžiti život. Umrla je u gradu koji je poznat ne samo po velikom sveučilištu i Vestfalskom miru, nego i po nekoliko značajnih bolnica i vrsnih liječnika.

Prisjetio se onoga dana kad je Gorbačov kao predsjednik Sovjetskog Saveza posjetio poznatu münstersku dvoranu, Friedenssaal u kojoj je potpisano primirje nakon završetka Tridesetogodišnjeg rata. Pred očima su mu lebdjele dvije slike: ona na kojoj se Gorbačov nalazi u društvu Helmutha Kohla, njemačkog kancelara, okružen stotinama policajaca i tisućama razdraganih obožavatelja, i ova kasnija kako sjedi sam na klupi na promenadi zabrinut zbog bolesti supruge. Te dvije slike, pomislio je, govore puno o ljudskom stvorenju. Upozoravaju na istinu kako se svi ljudi osjećaju isto, jadno i bijedno, kad izgube dragu osobu, bez obzira na položaj, boju kože, naciju, bogatstvo ili pripadnost religiji. Upozoravaju da nitko nije pošteđen boli i samoće, pa niti oni najpoznatiji. I oni najveći, pa i vrlo humani poput Gorbačova, osuđeni su na neizvjesnost, patnju, osamljenost i bol koju zadaje smrt drage osobe.

Ima stvari koje niti jedan čovjek ne može izbjeći. Svako ljudsko stvorenje je poput hodočasnika koji nakon samog rođenja putuje svijetom prema cilju koji nije odredio sam sebi. Upravo tada kad pređe preko brda i dolina, rijeka i potočića, kad stekne iskustvo i mudrost, uvjeren da se sve vrti oko njega, zadesi ga neočekivana tragedija i, često, ostane sam. Malo je onih koji se zanimaju za njega. Starost nije više u modi. Nekoć su stari hodočasnici bili cijenjeni zbog prijeđenog puta i iskustva kojeg su pokupili na njemu. Nažalost, danas se – osmjehnuo se sjetno – mudrost skuplja na internetu. Mlad čovjek često žali starog hodočasnika, jer u njegovim laganim koracima primjećuje kraj putovanja, dok se stari hodočasnik, s blagim osmjehom na usnama, čudi bezbrižnosti mladog, znajući kako vrijeme brzo prolazi, svjestan toga da će mladi ljudi jednog dana biti tamo gdje je on sada.

Nažalost, u svijetu sve je više osamljenih, pogotovo starih hodočasnika, pa čak i onih koji bi imali puno toga reći, spriječiti ratove, tragedije, sačuvati mir, kao što je to svojevremeno učinio Gorbačov. Što preostaje starim hodočasnicima? Ostaje im samo nada da će na kraju svojega putovanja moći reći sami sebi da im je život bio ispunjen, duša prožeta mirom. Većina od njih nema više želja osim jedne jedine: da oko njih na kraju dana budu dragi ljudi koji će im zaklopiti oči puštajući po koju iskrenu suzu.