Kršćanski poziv na izgradnju nutarnjeg mira ne može se poistovjetiti sa stoičkom pasivnošću


Dok stoici zastupaju mišljenje kako treba biti pasivan jer ne možemo promijeniti prošlost i utjecati na budućnost, pozivajući na otpor protiv hedonizma, kršćanska misao poziva na uvježbavanje u odricanju, vlastitu nutarnju stabilnost, ali i na aktivan život za opće dobro.

Piše: Dr. fra Luka Marković

Već je svojedobno filozof Karl Jaspers upozorio da je opasno društvo bezosjećajnosti u kojem je pojedincu svejedno što se oko njega događa, što se događa s drugim pored njega. Iako se u zadnje vrijeme govori o tome da je hedonizam na filozofskom području nadvladan, sve je više onih koji ga u životu prakticiraju ne osvrćući se na druge, pa ni na posljedice koje iz toga proizlaze za njih.

Posljedice hedonizma

A posljedice hedonizma su danas u zapadnim društvima vidljive na svakom koraku. Veliki gradovi u Europi puni su beskućnika i dezorijentiranih ljudi koji su zbog ovisnosti o hedonističkom stilu života zaboravili koliko je opasno živjeti samo za ispunjenje onoga nagonskoga. Opasnost se krije u tome da nagonsko bez nutarnjeg ispunjenja vraća čovjeka evolucijski natrag u svijet sličan onomu životinjskom, u svijet u kojem razum i intuicija nemaju veliko značenje.

Nažalost, danas se dosta ljudi ponaša nagonski bez ikakva osjećaja za moralnu odgovornost, bilo prema drugim ljudima, bilo prema prirodi, pa čak i samome sebi. Ono što još više zabrinjava jest ponašanje profitabilno orijentirana društva koje kontinuirano govori o tome da je svaki pojedinac odgovoran za sebe, dok istodobno zbog jače želje za zaradom vrši opasan pritisak na njega da se uklopi u zajednicu ovisnih hedonista.

Pa ipak ono što je pri tome najopasnije jest to da je pojedinac postao toliko ovisan o nagonskom da nije sposoban ispravno odabrati ono što mu doista treba, uočiti razliku između onoga što je nužno za ispravan život od onoga što mu se ponudama sugerira i vodi na put potpune osjetilne ovisnosti.

Aktivan život za opće dobro

Upravo takvo stanje duha zapadnoga čovjeka govori o nužnosti promjene stila života u društvu, o potrebi prihvaćanja onoga o čemu govori kršćanska misao kad poziva na ovladavanje samim sobom, pronalaženjem nutarnjeg mira. Na potrebu takvoga odnosa prema životu upozoravaju već i stoici koji su mišljenja da treba živjeti opuštenije i neovisnije o vanjskim ponudama, kako pojedinac ne smije postati robom vlastitih poriva i želja. Čak i mnogi filozofi današnjice poput Marthe Nussbaum pozivaju na odgoj za dobar život koji uključuje izbjegavanje ovisnosti o vanjskom i pronalaženje nutarnjeg mira.

Ideja o potrebi opuštanja i ovladavanja sobom postaje u zadnje vrijeme modom u zapadnom svijetu.

Ipak, kršćanska misao o ovladavanju samim sobom razlikuje se u odnosu na stoičku, pa i današnju filozofsku, utoliko što u središte odricanja ne stavlja samo ovladavanje samim sobom, nego i shvaćanje pojedinca da se mora aktivno angažirati i za dobro bližnjega, kao i za dobro društva u cjelini.

Naime, dok stoici zastupaju mišljenje kako treba biti pasivan jer ne možemo promijeniti prošlost i utjecati na budućnost, pozivajući na otpor protiv hedonizma, kršćanska misao poziva na uvježbavanje u odricanju, vlastitu nutarnju stabilnost, ali i na aktivan život za opće dobro. A to znači da je pojedinac pozvan na aktivno promišljanje i sudjelovanje u promjeni društva prema onoj istinskoj potrebi čovjeka. Zato se može reći da za razliku od stoicizma i budizma, izvorna kršćanska misao poziva pojedinca na aktivan društveni angažman za bolji svijet. Kršćanin nije pozvan samo na pasivno promatranje. Naprotiv, on ne može i ne smije ostati po strani društvenih zbivanja, nezainteresiran za ono što se događa oko njega. Pozvan je mijenjajući sebe, mijenjati i društvo.

Ne smije se biti nezainteresiran

Nitko nema danas pravo biti nezainteresiran za ono što se događa u Europi i svijetu jer će posljedice neodgovorne politike jednoga dana snositi svi. Ne smije se biti nezainteresiran za opasnu politiku koju provodi profitabilno društvo kapitala. Ne smije se pasivno promatrati prodaju oružja siromašnim zemljama koje međusobno ratuju i potiču milijunska iseljavanja.

Ne može humanom građaninu zapadnoga svijeta biti svejedno da zapadna politika ekonomski i politički surađuje s najopasnijom zemljom svijeta, Saudijskom Arabijom, opasnijom po stabilan mir u svijetu i od Sjeverne Koreje.

Ne može se i ne smije pasivno promatrati to da zapadna politika zbog svoje nesposobnosti ne regulira priljev izbjeglica te na taj način stvara pogodno političko ozračje za jačanje opasne desnice. Nije sve svejedno i ne može se sve samo mirno promatrati.

S kršćanskoga stava pojedinac je dužan uvijek iznova uključiti se u proces korekture onoga što udaljava od istinske odgovornosti za sebe, drugoga i društvo u cjelini. Odgovornom kršćaninu i građaninu ne može biti svejedno hoće li ulicama europskih metropola lutati ljudi koji su se zbog opasna hedonizma pretvorili u zombije, neovisno je li to vlastitom krivicom ili krivicom društva. Jer nitko nije toliko samo svoj da bi ga trebalo prepustiti propasti.

Pasivnost i egoizam

Filozof Ronald Dworkin ima samo djelomično pravo kad pod tolerancijom smatra prihvaćanje stila života drugoga i drugačijega. Jer pravo društvo, društvo zrelih i humanih osoba, ne može dopustiti da pojedinac zbog krivih sklonosti, krivo shvaćene slobode i tolerancije, uništava sam sebe. Ako politika i zakaže, odgovoran pojedinac ne bi smio. Pasivnost je uvijek povezana s egoizmom. A odgovoran kršćanin ne bi smio biti sebičan.

Zato danas, u vremenima velikih previranja i iskušenja za zapadnu civilizaciju, nitko ne smije ostati po strani i prepustiti samo političarima odlučivati o onomu što je za pojedinca i društvo dobro, a što loše. Upravo je to razlog za aktivno sudjelovanje u društvenom životu, pa i onom političkom. Ukoliko se nastavi slijepo protežiranje neodgovorna individualizma koji vodi nedostatku moralne odgovornosti, društvom će dominirati hedonistički egoizam, pohlepa, prekomjerna želja za dominacijom nad drugima i nepotizam. A to potiče stvaranje društva u kojem dominira negativan i ciničan odnos prema moralu.

Onima koji kritiziraju unošenje pojma odgovornosti u javnu raspravu, treba jasno poručiti da to nije idealističko sanjarenje, nego nužnost svakoga zdravoga društva. Štoviše, kako upozorava danas znatan dio filozofa i sociologa, samo se kroz odgovornost mogu rješavati nagomilani problemi modernoga društva.

Posljedice društva bez etike

Koliko je opasno društvo bez etike, vidi se najbolje po sve većem jazu između siromašnih i bogatih država u svijetu, pa i unutar Europske zajednice. Upravo se tu uočava koliko je opasno protežirati globalnu ekonomiju bez socijalne pravednosti na globalnoj razini. Na to upućuje činjenica da se standard života u bogatijim zemljama svijeta povećao prosječno nekoliko puta više nego u siromašnim. Ako se taj proces socijalne, ekonomske i tehnološke nepravde nastavi, imat ćemo u svijetu dvije klase ljudi: one koji će se kretati u pravcu bogatijih zemalja, i druge koji će se upravo zbog tog razloga iseljavati u mirnija područja. Uostalom to se danas događa.

Iz Njemačke, u koju godišnje pristiže više od milijun emigranata, iseljava se istodobno oko 150 000 Nijemaca. Taj proces iseljavanja iz bogatijih zemalja vjerojatno će s nadolazećim socijalnim nemirima još više ojačati.

Upravo te činjenice trebaju zabrinjavati i svratiti pozornost na promašaj globalne neokapitalističke politike i lažne liberalne ideologije pojedinih lobija, koja je samo naizgled pravedna.

Odgovornost

Zato se pojam odgovornosti ne može svesti samo na područje filozofije i teologije. On mora postati temom svakodnevnoga razgovora. Jer problemi modernoga društva su danas daleko mnogobrojniji nego prije stotinjak godina. Oni obuhvaćaju gotovo sva područja otuđenja u ljudskom životu, od politike, ekonomije i socijalne pravednosti, pa do problema koji proizlaze zbog krivoga odnosa prema individualnoj slobodi, znanosti, tehnologiji i resursima, kao i promjeni klimatskih uvjeta što ugrožava život budućih naraštaja.

Ukoliko se nastavi proces otuđenja čovjeka od onoga iskonskoga poslanja, koje zasigurno uključuje i pozitivan odnos prema moralu, nismo daleko od razmišljanja filozofa Johna Stuarta Milla koji govori o tome da je hedonizam filozofija za svinje.

I znatan dio ljudi se u svojoj ovisnosti o nagonskom ponaša danas životinjski, bez ikakva obzira za druge oko sebe.

Kršćanski pojedinac snosi zato veliku odgovornost i ne smije dopustiti ostvarenje neokapitalističkih profitabilnih razmišljanja koja manipulirajući ponudama, i vode pojedinca u pravcu da izgubi svaki dodir s etikom. A onaj tko je izgubio osjećaj za moralno, izgubio je i svaki osjećaj za više ciljeve u životu.

Mediji u službi interesa

Upravo je to ono što žele postići pojedini mediji u službi politike profita. Činjenica jest da mediji danas utječu na život i orijentaciju pojedinca. Nažalost, mediji koji bi trebali služiti istini, često služe interesnim skupinama koje se bore za prevlast nad pojedincem, koje žele usmjeriti njegov život onako kako njima odgovara. Kako kaže filozof Jürgen Habermas, seriozni mediji bi trebali biti oslonac društvu u kreiranju političke i društvene svijesti. Nažalost, prema istraživanju medijskoga stručnjaka Siegfrieda Weischenberga, oni često služe vlastitim interesima, kao i interesima pojedinih skupina koje ih plaćaju. Zato i upozorava sociolog Niklas Luhmann da medijima ne smijemo slijepo vjerovati.

Potvrdu za takvo razmišljanje nalazimo danas u mnogim izvješćivanjima o sukobima u svijetu, izbjeglicama i globalnoj ekonomiji, pravednoj preraspodjeli i navodnoj slobodi pojedinca da živi kako hoće. To je ono što nas poziva da se ne držimo po strani, nego da budemo istinski zainteresirani za ono što se oko nas događa.

Kršćanin nije stoik

Naprotiv, kršćanski orijentiran pojedinac dužan je upravo zbog toga sudjelovati aktivno u kreiranju svijeta upozoravajući neprestano na opasnosti koje nas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ne smijemo biti ravnodušni prema stvorenom mnijenju koje financira politika, koje odvlači našu pozornost od bitnih problema kao što su sve veći jaz između siromašnih i bogatih; što je politika zakazala u integraciji muslimana u zapadno društvo; što nam civilizacija propada; što svakim danom raste desnica koja bi u sukobu s uvezenim islamistima mogla prouzročiti nesagledive posljedice; što zapadni pojedinac stenje pod teretom posljedica pretjerana hedonizma; što je veliki dio zapadnih građana postao nesposoban suočiti se sa samim sobom i pružiti otpor opasnim prijevarama politike koja je izgubila kompas orijentirajući se samo na profit.

Povlačenje u sebe i stoička nezainteresiranost, čak i za patnju drugoga, što potiče stoik Seneka, bila bi pogubna za društvo i pojedinca. S pravom naziva filozof Jaspers takvu vrstu nezainteresiranosti „blagom netolerantnošću“.

Isusov Samarijanac, koji je možda bio i stoički orijentiran, ne okreće glavu u stranu, nego se s velikim zanimanjem okreće ugroženom pojedincu. U tom kontekstu moglo bi se reći da kršćanska filozofija ne isključuje stoičku potrebu za mirnoćom, nego upozorava na to da kršćanin ne može i ne smije u svakom trenutku biti stoik koji misli samo na svoj mir.