Tko ima pravo: Pejaković ili Karahasan?


Čitam zadnjih mjeseci kako o zbivanjima u Bosni i Hercegovini s velikom dozom pesimizma govore oni koji su do jučer okrivljavali uglavnom hrvatsku stranu za sve promašaje u odnosima između Hrvata i Bošnjaka…

Piše: dr. fra Luka Marković

Nakon nekolicine poznatih osoba iz javnoga života hrvatskoga društva u BiH, koje su loše bošnjačko-hrvatske odnose uglavnom pripisivale hrvatskoj politici, za riječ se javio i glumac Josip Pejaković

Sarajevo nije više ono staro
Taj uvjereni hrvatski Bosanac koji se kleo u BiH i Sarajevo, kako mediji izvještavaju, je razočaran. Čak najavljuje i svoj odlazak iz Sarajeva. Eto, došla neka čudna vremena u kojima ga ne uvažavaju dovoljno i ne cijene njegov rad i bosanski patriotizam. Izgleda kako je glumac shvatio napokon da su se vremena promijenila, te kako u Sarajevu pušu neki drugi vjetrovi. Nažalost, mnogima se danas, kao i njemu, razbijaju o glavu vlastite zablude kako će u Sarajevu i BiH uvijek biti sve isto kao u vrijeme Jugoslavije, te da će i dalje moći lijepo živjeti na račun preraspodjela po nacionalnom i vjerskom ključu.

Umjesto da se priklone SDA, kao što je to vrlo lukavo i sebeljubivo učinio Željko Komšić, ne obazirući se na interese hrvatskoga naroda, oni krenuli uhodanim stazama očekujući da se dogode čuda. A sada kada čuda nema, kad se od njih očekuje da budu poput Komšića, da budu potpuno njihovi, digli galamu protiv diskriminacije. Kao Sarajevo nije više ono staro.

Razlozi i zablude
Da nije ono staro osjetili su franjevci u onom trenutku kad im je bošnjački gradonačelnik zabranio renoviranje njihove vlastite zgrade, i to bez obzira što bi zgrada i potrošeni novac od donacija ostali u Sarajevu i bili od koristi i onako ruiniranoj gradskoj ekonomiji. Gdje leži uzrok za te promašaje i današnje razočaranje pojedinih hrvatskih intelektualaca bošnjačkom politikom? U njihovoj nesposobnosti predviditi buduća nacionalna previranja kod bošnjačkoga naroda. Njihove zablude proizlaze dobrim dijelom i iz nepoznavanja situacije u svijetu islama, u negativnoj renesansi islama koju su katoličanstvo i protestantizam, za razliku od pravoslavlja i islama, već poodavno ostavili iza sebe.

Na sličan način kao što radi Dodik, pokušavajući objediniti, za svoje vlastite interese, pravoslavlje i srpstvo, trude se to učiniti i poneki bošnjački političari u odnosu na islam i bošnjaštvo. Kao što je za Vučića i Dodika srpstvo identično s pravoslavljem, na sličan način pokušavaju određeni bošnjački krugovi naturiti ideologiju jedinstva između bošnjaštva i islama. Dok je kod katolika u BiH riječ više o nacionalnom osvješćivanju, istina i s određenim devijacijama u nacionalnoj politici na štetu vlastitoga naroda, budi se kod Bošnjaka želja za stvaranjem vlastite države na Balkanu.

BiH kakve više nema
To je ono što određeni hrvatski krugovi, koji su istinski odani sebi i BiH, poput Pejakovića nisu predvidjeli. Budući da Bošnjaci, izrazito muslimanske orijentacije, ne uspijevaju staviti čitav prostor u BiH pod svoju kontrolu, sve se više koncentriraju na one dijelove u Bosni i Hercegovini u kojima su dominantni. U tom pokušaju ovladavanja spomenutim prostorom dolazi, što je evidentno, do sukobljavanja s onim Bošnjacima koji još uvijek sanjaju o Titovim vremenima. U taj ideološki sukob, koji ima za posljedicu i određeni vid ekonomske i ideološke diskriminacije među Bošnjacima, uvučeni su indirektno i neki od hrvatskih intelektualaca koji su sanjali BiH kakve više nema. Riječ je uglavnom o onim hrvatskim krugovima koji su vjerovali u pobjedu sekularne struje kod Bošnjaka, što bi im omogućilo i dalje miran i ugodan život. Danas kad je očito kako od toga neće biti ništa, jer je islamska struja kod Bošnjaka u ofanzivi, počinje jadikovanje nad vlastitom sudbinom. Iz tih hrvatskih krugova danas se jedva čuje poneka riječ kritike na prošla kriva događanja unutar hrvatske politike. Tko zna iz kojih razloga? Možda je na pomolu promjena dresova. Toga je bilo uvijek u povijesti, pa i onoj najnovijoj hrvatskoj. Zar nisu mnogi gorljivi komunisti postali žestoki Hrvati? Oštrica kritike tih nekadašnjih kritičara HDZ-a i Tuđmana usmjerena je danas uglavnom na određene političke krugove Bošnjaka koji pokušavaju marginalizirati utjecaj Hrvata na prostorima koje u potpunosti kontroliraju. To se na poseban način odnosi na Sarajevo kao najmnogoljudniji bošnjački grad u kojem je, kako kaže Josip Pejaković, za njega nemoguće više živjeti normalno.

Ispostavljanje računa
Pejaković i njemu slični dobivaju danas ispostavljen račun za vlastite iluzije i nepoznavanje negativnih posljedica koje dolaze s renesansom islama. Nisu na vrijeme shvatili da dolaze vremena novih identiteta. Priklonili su se onima koji su vjerovali kako je moguća BiH iskrene multikulture, bratstva i jedinstva, zanemarujući mogućnost kako bi pobjedu mogli odnijeti oni među Bošnjacima koji žele dominaciju islama, barem na onim prostorima na kojima su većina. Na takav mogući rasplet nisu ih uvjerila niti prevelika sprega određenih bošnjačkih krugova s Erdoganom koji pokušava od sekularne Turske stvoriti državu islamskih propisa. Prije nekoliko godina napisao mi je jedan nadobudni sociolog, koji pripada tim krugovima, nezadovoljan mojim osvrtom na stanje islama u svijetu, kako bi trebao dići Ahdnamu, koju su Osmanlije dale fratrima, na pijedestal, jer je to navodno dragocjena povelja o ljudskim pravima. Naime, po njemu, Ahdnama potvrđuje kako su svi građani BiH u doba osmanlijske vlasti bili ravnopravni. Čak se potrudio, srećom bezuspješno, uvjeriti redakciju sarajevskoga Oslobođenja da ne prenosi dijelove moje knjige u nastavcima.

Druge balade
Od početka sukoba između Bošnjaka i Hrvata upozoravao sam u esejima da krivicu za te sukobe ne snose samo oni među Hrvatima u Hercegovini koji su bili spremni žrtvovati sve druge sunarodnjake kako bi  svoju regiju približili Hrvatskoj, nego i bošnjačka strana koja je očito imala svoje strateške ciljeve i poglede na razvoj situacije u BiH. Te tvrdnje sam temeljio na ideji koja proizlazi iz Islamske deklaracije Alije Izetbegovića. Ako se netko tako silno brine za događanja u državama s većinskim islamskim stanovništvom u svijetu, ne može biti nezainteresiran za vlastito okruženje. Onaj tko toliko čezne za tim da islamska doktrina ovlada pojedinim državama svijeta, ne može ostati ravnodušan na položaj islama u samoj Bosni i Hercegovini. Očito je da su poneki hrvatski intelektualci stavili sve karte na pobjedu sekularnih Bošnjaka. Danas, kad su shvatili vlastite promašaje, pjevaju druge balade. Zanimljivo je da se s njima ne slaže poznati bošnjački internacionalni intelektualac Dževad Karahasan. Prema njemu se, istina, u Sarajevu dosta toga promijenilo, ali ništa dramatičnoga. Zanimljivo. To što su mnogi Srbi i Hrvati otišli, to što gotovo sve položaje drže Bošnjaci u sprezi s hrvatskim ili srpskim poslušnicima, što se ne smije ugostiti Erdoganove protivnike, primiti poznatoga turskog književnika, nobelovca Pamuka, samo zato što ne obožava Erdogana, ne znači za gospodina Karahasana ništa.

Tko je u ovome svemu lud, zbunjen, a tko pametan? Teško je u potpunosti odgonetnuti. Pa ipak jedno je sigurno: s Bosnom i Hercegovinom nije nešto uredu, pa niti sa Sarajevom, inače ne bi taj veliki bosanski patriota Pejaković razmišljao o bijegu na Vlašić. Iz prošlosti nam je poznato da su se ljudi željni meditacije i inspiracije povlačili na brda. Možda na Vlašiću uspije Pejaković skupiti dovoljno snage i inspiracije za neku novu monodramu o Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Mogla bi izgledati nešto drugačije, realističnije od one patriotske, srce cijepajuće. Sve je moguće. Čovjek na brdu, gdje je i zrak čistiji, bistrije razmišlja.