Piše: dr. fra Luka Marković/ Katolički tjednik

Govor o antifašizmu jest ujedno i govor o humanističkim vrijednostima, demokraciji, individualnoj slobodi i poštivanju etničkih i ljudskih prava. Nažalost, nisu se svi „antifašisti“ borili za slobodu i demokraciju, za dobro svih građana, nego za vlast.  

O čemu se radi, pokazuje se najbolje nakon sloma fašističke ideologije. Dok su oni pravi europski borci protiv antifašizma učinili sve da dođe do realizacije spomenutih vrijednosti, drugi, navodni antifašisti, su nastavili tamo gdje su stali fašisti, čineći sve da se u društvu ne ostvare bitne humane i demokratske vrijednosti. Poslije pada nacizma, pojavljuje se nova diktatura, koja se beskrupulozno obračunava sa svim neistomišljenicima, pa i u vlastitim redovima. Hebrang i mnogi drugi su jasan dokaz za to. Dogodila se velika prevara u ime slobode. Naime, među antifašistima je  bilo puno onih lažnih koji se nisu borili protiv zla koje je simbolizirao fašizam, nego s ciljem preuzimanja vlasti. Najbolji primjer za tu prevaru nalazimo u istočno europskim zemljama u kojima je komunizam pokazao da se nije borio protiv fašizma, nego za novo jednoumlje.

Komunistima se vlast toliko osladila da nisu prezali niti od brutalnog terora nad građanima, kao i  podvala, kako bi očuvali vlast. Dok su demokratske zemlje u Europi, koje su pobijedile fašizam, sustavno radile na učvršćivanju individualne slobode, socijale osjetljivosti i jednakosti svih, komunističke su gušile na svakom koraku ono za što su se navodno borile protiv fašizma. Ta posebna prevara se pokazala ponajbolje u priči o pravima radnika. Dok su komunistički diktatori, po čemu je Tito bio posebno poznat, gradili raskošne vile i bunkere za svoj užitak i eventualnu sigurnost, radnička klasa je živjela u vrlo oskudnim uvjetima. O kakvoj se prevari radi, pokazuje se najbolje u tome da su prevareni radnici, posebno s prostora bivše države, masovno krenuli u zapadne demokratske zemlje u potrazi za kruhom. Sve to pojedini jugonostalgičari znaju, pa ipak hvale Titovu Jugoslaviju, koja nije bila ništa drugo do li obična diktatura, u kojoj pojedinac nije imao nikakvu značenje. Mnogi je hvale, jer im je kao djeci komunizma bilo dobro, a drugi iz neznanja ili prikrivenih nacionalnih interesa. Uostalom, normalno je da su pojedini srpski krugovi, svejedno u kojoj državi nakon raspada Jugoslavije živjeli, nostalgični za propalom državom. Zašto i ne bi bili kad su u svim strukturama vlasti zauzimali odlučujuće pozicije? Da nisu, ne bi JNA stala na njihovu agresorsku stranu. Nažalost, i među mladim Hrvatima ima onih koji ne shvaćaju koliko je beskrupulozna bila ta represivna komunistička vlast u propaloj državi.

Možda im otvori oči slijedeći događaj; 1979., neposredno pred igre oko smrti diktatora, nalazi se autor ovoga teksta na odsluženju vojnog roka u kasarni JNA u Jastrebarskom. Ubrzo se u kasarni pojavljuje i njegov poznanik s fakulteta iz Sarajeva, student teologije. Nakon nekoliko mjeseci prilazi mu kolega, koji je bio nešto mlađi od njega. Plače i govori da su u podvalili kako je ukrao nekoliko milijuna dinara iz vojničke pošte, u koju je premješten nakon obuke. Isti mu prilazi nakon tri dana i pojašnjava da je rasterećen optužbe, jer je novac pronevjerio vodnik, koji je radio s njim u pošti. Prihvaća njegovo pojašnjenje s radošću. Istina, čudi se jer i dalje viđa tog istog vodnika u kasarni. Nema vremena za ozbiljna razmišljanja o tome, jer se situacija u kasarni zaoštrila zbog diktatorove bolesti. Godinu dana nakon odsluženja vojnog roka, već na postdiplomskom studiju u Njemačkoj, saznaje da je spomenuti kolega potjeran s teološkog fakulteta, jer je uhvaćen kako ispod habita drži magnetofon i prisluškuje studente. Nikada ga nije osudio, jer je znao da je bio žrtva jednog zločinačkog komunističkog sustava. Što više, bio mu je zahvalan, jer ga nikada nije primio u svoj ured, u koji je bio promoviran nakon pristanka da će raditi za komunističku tajnu službu. Uvjeren je da ga nije primio kako ga ne bi doveo u opasnost, jer je znao da je i dalje prisluškivan. Ali i zbog toga što zbog njega nikoga nije zaboljela glava. Možda je i namjerno pustio da bude razotkriven. On zasigurno nije bio jedina žrtva podvale i ucjene komunističke vlasti, koja je proizašla iz lažne borbe za humanističke vrijednosti i radnička prava. Gospodo, vrijeme je za otriježnjenje i malo više poštenja. Uostalom, ima pravo dr. Nino Raspudić kad kaže da hrvatski narod nije oslobođen 1941. niti 1945., nego 1995. I to ne samo od srpskog agresora nego i od komunističke vlasti. Barem bi tako trebalo biti.