Zaustavi se, čovječe
sub, 14. studenoga 2026. 16:05
Nije malobrojna skupina njegovatelja i njegovateljica koje njihova dužnost i kršćanska ljubav prema njihovim štićenicima priječi sudjelovati na slavlju. Ima ih u gotovo svim obiteljima i domovima budući da smo – nažalost – narod koji sve više stari, a to znači da smo i sve podložniji bolestima i slabostima.
Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik
Na svečanim misnim slavljima, osobito ako ih izravno prenose mediji, često se na početku pozdravlja mnoge, najprije nazočne, a onda i one koji slavlje prate putem tih medija. Nerijetko se zna u tome i pretjerivati; nikada kraja pozdravima i pozdravljenima, pa samo misno slavlje pomalo stupi u pozadinu. Dakako, veoma je lijepo što predvoditelji slavlja redovito pozdrave i bolesnike, nemoćne i stare osobe, pa i one koji su u zatvorima, koji ne mogu fizički sudjelovati na slavlju.
Slušam na televizijskom prijenosu mise na Tijelovo porečko-pulskog biskupa mons. Ivana Štironju koji u Poreču, pozdravljajući na početku bolesne, nemoćne i stare osobe, uputi pozdrav i svima onima koji njeguju i brinu se za te osobe, pa zbog toga ne mogu biti sudionici euharistijskoga slavlja. Doista, nije malobrojna skupina tih njegovatelja i njegovateljica koje njihova dužnost i kršćanska ljubav prema njihovim štićenicima priječi sudjelovati na slavlju. Ima ih u gotovo svim obiteljima i domovima budući da smo – nažalost – narod koji sve više stari, a to znači da smo i sve podložniji bolestima i slabostima pa nam treba tuđa pomoć. Koliko je takvih „Marti“ u obiteljima, bolnicama, staračkim domovima i njegovalištima svih vrsta koji ni na svečane dane ne mogu biti slobodni jer pomažu onima koji sami ne mogu. To su i dežurni liječnici/liječnice i svo medicinsko osoblje. Oni čine ono što je u tom trenutku najhitnije pa time i najvažnije. Da je to najprječe podsjeća nas i Sv. Vinko Paulski koji reče da slobodno mirne savjesti prekinemo molitvu kako bismo odnijeli lijek koji je bolesniku hitno potreban, i neka nas zbog toga ne peče savjest jer nismo time Boga stavili u zapećak, nego smo u Njegovo ime pomogli onima kojima je žurna pomoć potrebna. Takvo služenje bratu čovjeku zapravo je i Bogo-služje. Neka si ne predbacujemo ako zbog toga ne možemo sudjelovati na sv. misi, reče nam taj svetac. Dapače, svi takvi zavrijedili su i naš pozdrav i poštovanje, i naše sjećanje, i našu molitvu. To me podsjetilo na riječi jedne naše vjernice koja je dopratila bliskog člana obitelji na rizičnu operaciju, a nakon što ju je liječnik neposredno prije zahvata upozorio na rizičnost, odgovorila: „Vi, gospodine doktore, skalpel u ruke, a ja krunicu!“ Liječnik reče da mu nitko nije tako lijepo rekao. Ne zaboravimo ih ni kad ne budu javno pozdravljeni na nekom slavlju! I molimo za njih! A svi smo njihovi dužnici ili ćemo prije ili kasnije to biti.
A kad smo već kod pozdravljanja na misnim slavljima, mnogi misnici ponavljaju pozdrave svim „viđenijim“ osobama i skupinama ljudi još jednom, na početku misne homilije, što je posve izlišno, dapače djeluje pomalo kao strano tijelo u euharistijskom slavlju čiji je sastavni dio navještaj Riječi Božje koji upravo počinje. Biskup Ivan započe homiliju jednostavno onako kako ju i treba započeti: „Braćo i sestre!“ A upravo u toj homiliji izreći će jednu važnu istinu: „Pred oltarom prestaju sve razlike. Svi postajemo braća i sestre.“ To onda znači da treba zaboraviti sve naslove i titule: od „preuzvišeni“ ili „prečasni“ ili predsjedniče ovoga ili onoga, do svih dužnosti koje netko obnaša ili zanimanja kojima se bavi; sad smo tu svi braća i sestre, okupljeni oko svoga Boga koji je svima jednako Otac u zajedničkoj vjeri i molitvi. Ako to tako vjerujemo, a trebali bismo, onda tako i postupajmo!