Prema Koptskoj solidarnosti popis deset najboljih učenika u tri egipatske podružnice srednjih škola uključivao je samo muslimanske učenike, javlja ICC. Ova koptska organizacija primijetila je da su prethodni popisi uglavnom uključivali barem jednog koptskog učenika među najuspješnijima, što potpunu odsutnost koptskih kršćana s ovogodišnje ljestvice čini posebno značajnom.

„Iako je više od deset posto egipatskog stanovništva koptsko, niti jedan kršćanski učenik nije se pojavio među 30 najboljih maturanata u zemlji“, napisala je Koptska solidarnost, izazivajući zabrinutost o tome utječu li širi obrasci nejednakosti i diskriminacije možda na obrazovne mogućnosti i priznavanje egipatske kršćanske manjine.

Objava dolazi usred dugogodišnje zabrinutosti u vezi s tretmanom egipatske koptske kršćanske zajednice, čija povijest u Egiptu seže do najranijih stoljeća kršćanstva. Iako sami akademski rangovi ne dokazuju diskriminaciju, zagovornici kažu da rezultati odražavaju dublja pitanja o društvenim i institucionalnim preprekama s kojima se suočavaju kršćani u Egiptu. Obrazovanje je jedno od nekoliko područja u kojima su kršćani izrazili zabrinutost zbog nejednakog tretmana i sve većeg vjerskog utjecaja unutar javnih institucija.

Posljednjih godina Egipat je poduzeo neke korake prema poboljšanju vjerske uključenosti, među kojima je obnova oštećenih crkava i odobravanje pravnog statusa za tisuće prethodno nepriznatih crkvenih zdanja.

Sustav nejednakog građanstva

Međutim, zagovornici ljudskih prava tvrde da te mjere nisu riješile dublje kulturne, pravne i društvene izazove koji i dalje utječu na kršćansko stanovništvo zemlje. „Ne radi se o crkvama, već o našem postojanju“, rekao je član koptske zajednice za International Christian Concern nakon nedavne vladine odluke o odobravanju dodatnih crkvenih zgrada: „Ne radi se o zgradi, već o slobodi.“

Egipatski ustav jamči slobodu vjeroispovijesti, ali kršćani se i dalje suočavaju s diskriminacijom u praksi. Lokalne ekstremističke skupine, vladine institucije i društveni pritisci doprinose okruženju u kojem mnogi kršćani kažu da se s njima postupa kao s građanima drugog reda. Na razini zajednice, kršćani se i dalje suočavaju s prijetnjama ekstremističkih aktera koji se protive kršćanskom vjerskom izražavanju. Te prijetnje uključuju napade na crkve, prosvjede protiv izgradnje crkava, diskriminaciju obraćenika te slučajeve otmice i prisilnog preobraćenja kršćanskih žena i djevojčica.

Iako su se veliki napadi na kršćanske zajednice smanjili u usporedbi s godinama nakon revolucije 2011., lokalizirane sektaške napetosti ostaju stalan izazov. U mnogim slučajevima, zagovornici kažu da vlasti ne istražuju adekvatno napade niti pozivaju počinitelje na odgovornost. Sama država također je pridonijela zabrinutosti oko vjerske slobode.

Egipatske vlasti nastavljaju provoditi članak 98(f) kaznenog zakona, koji kriminalizira „vrijeđanje nebeske religije“ i korišten je protiv pojedinaca optuženih za bogohuljenje. Iako prelazak s islama na kršćanstvo nije formalno zabranjen, obraćenici se često suočavaju s teškim društvenim pritiskom, administrativnim preprekama i sigurnosnom kontrolom.

Obrazovni sustav zemlje također je izazvao kritike. Iako je Egipat poduzeo korake za uklanjanje nekih diskriminirajućih materijala iz školskih programa, međunarodni promatrači i dalje izražavaju zabrinutost zbog vjerskog sadržaja u udžbenicima i šire uloge vjerskog identiteta u javnom obrazovanju.

Reforma nasuprot stvarnosti

Predsjednik Abdel Fattah el-Sisi često promiče poruku vjerske tolerancije i ističe egipatsku kršćansku baštinu. Njegova vlada nadgledala je obnovu crkava oštećenih tijekom razdoblja sektaškog nasilja i javno je naglašavala nacionalno jedinstvo između muslimana i kršćana. Međutim, kritičari tvrde da simbolične geste nisu rezultirale potpunom jednakošću za egipatsku kršćansku manjinu.

Tisuće kršćana i dalje se suočavaju s birokratskim preprekama vezanim uz priznavanje crkve, dok kršćanski aktivisti i obraćenici ostaju podložni kaznenom progonu prema širokim sigurnosnim i vjerskim zakonima. Za mnoge egipatske kršćane pitanje nije samo događaju li se pojedinačne reforme, već rezultiraju li te reforme društvom u kojem vjerski identitet više ne određuje pristup prilikama, zaštiti i priznanju.

Pravi napredak zahtijeva više od simboličnih gesti. Egipat se mora obvezati na istinsku vjersku slobodu reformom kurikuluma kako bi se poticalo međusobno poštovanje, dosljedno provodilo

reforme osobnog statusa, procesuiranje otmica i sektaškog nasilja te uklanjanje birokratskih prepreka izgradnji crkava i priznavanju identiteta. Do tada će egipatski koptski kršćani nastaviti živjeti u složenoj stvarnosti: javno priznati kao dio nacionalne baštine, a istovremeno će se i dalje suočavati s trajnim preprekama punoj jednakosti kao građani.

Ž.I., KT