Postupanje DNRK-a prema kršćanima samo je jedan dio sustava državne kontrole koji se „ne može usporediti ni s jednom drugom nacijom na svijetu“, navodi se u knjizi Todda Krainina Pobjegao sam iz sjevernokorejskog zatvorskog logora.

Kao najgora policijska država na svijetu Sjeverna Koreja uništava neslaganje i slobodno izražavanje stvarajući mrežu kontrole u vidu tri oblika: songbun, policijska država i gulazi, navodi se na persecution.org.

Songbun

Songbun je jedinstveni sustav društvene klasifikacije koji sjevernokorejski režim koristi za grupiranje društva u tri razine lojalnosti režimu: temeljnu, kolebljivu i neprijateljsku. Vrši se na temelju predaka i osobne lojalnosti građanina državi. Svaka percipirana nelojalnost automatski eliminira priliku da se dosegne najviši songbun.

Jedan sjevernokorejski prebjeg posvjedočio je za list Telegraph 2014. kako je, unatoč svojoj osobnoj lojalnosti dobio neprijateljski songbun jer je njegov otac „nenamjerno uprljao sliku Kim Jong Ila.“ Kao rezultat toga, njegova se obitelj suočila s „desetljećima oštre službene diskriminacije“.

Budući da država stalno propagira poruku kako su njezini vođe "polubogovi", posebno je neprijateljski raspoložena prema kršćanstvu jer ono nudi konkurentski vjerski sustav te također izlaže građanstvo vjerskom izvoru koji je Sjeverna Koreja faktički krivotvorila.

Od mnogih prebjega i stručnjaka koji su dali intervjue i izjave za International Christian Concern, većina je navela kako veliki broj kršćana bude ubijeno odmah po zarobljavanju (njih čak 70%). Oni koji nisu odmah ubijeni poslani su u gulag iz kojega se nikada ne vrate.

Kako bi postigli srednji ili visoki životni standard Sjevernokorejci moraju biti klasificirani kao temeljni ili kolebljivi. Država onda na temelju njihovog songbuna određuje koje će usluge i dobra pružati ljudima.

Na primjer, prilike za zapošljavanje, pristup socijalnoj skrbi i hrani, stanovanju, itd. su izdašnije za temeljnu klasu, teže dosegljive za kolebljivu klasu, a gotovo nepostojeće za neprijateljsku klasu.

Prema višoj suradnici u Atlanskom Vijeću te autorici knjiga i publikacija o Sjevernoj Koreji Jieun Baek, bez vladinih odredbi, kolebljivi i neprijateljski raspoloženi pripadnici klase zarađuju između tri i pet dolara mjesečno „te moraju sudjelovati u kriminaliziranim tržišnim aktivnostima da bi preživjeli.“ Aktivnost na crnom tržištu povećava vjerojatnost uhićenja.

Policijska država

Za provođenje songbuna zadužena je golema državna obavještajna služba koja neprestano prati sve građane, tvrdi David Hawk, stručnjak za ljudska prava u Sjevernoj Koreji.

Jedan od prebjega s kojim je razgovarao ICC spomenuo je frazu koju građani koriste kako bi saželi život pod očima policijske države: "Zidovi imaju uši i polja imaju oči."

„Policija za javnu sigurnost promatra i reagira na kriminalno ponašanje, dok državna sigurnosna policija nadzire političko ponašanje, slično Gestapu“, naveo je Hawk te su građani u stalnom strahu i tjeskobi od uhićenja.

Što je još gore, DNRK prisiljava građane da špijuniraju jedni druge i prijave sumnjivo ponašanje policiji. Građani se moraju pridružiti in-min-ban timovima za promatranje susjedstva koji redovito izvješćuju državne čelnike o političkoj kulturi svog susjedstva, uključujući pojedinosti poput obrazaca potrošnje i broja “štapića i žlica u svakoj kući”.

Zahvaljujući policijskoj državi i in-min-ban-u, mnogi kršćani skrivaju svoju vjeru od obitelji i prijatelja i izbjegavaju bogoslužje s drugim kršćanima jer se užasavaju uhićenja. U izvješću USCIRF-a stoji da većina Sjevernokorejaca “nikada nije svjedočila bilo kakvoj vjerskoj aktivnosti”.

Četiri vrste gulaga

„Bio sam nekoliko sati prije smrti; bolestan, neuhranjen i smrznut zbog jadnih uvjeta zatvorske ćelije. Nisam mislio da ću ikada vidjeti vanjski dio zatvora” prisjeća se bivši zatvorenik Hea Woo.

Woo i ostali koji su uhićeni osuđeni su na gulage; masivne radne logore utemeljene na Staljinovom zatvorskom sustavu, gdje zatvorenici trpe užasan tretman. Dok DNRK poriče njihovo postojanje, satelitske slike i svjedočanstva bivših zatvorenika podigli su veo s logora i razotkrili njihovo postojanje.

Sjeverna Koreja ima četiri vrste gulaga:

Kwan-li-so, slično nacističkim koncentracijskim logorima, drži političke zatvorenike „bez optužbe, a kamoli suđenja, mnoge od njih zbog poznavanja nekoga tko je pao u nemilost”;

Kamp kyo-hwa-so je dugotrajni zatvor za osuđene prijestupnike koji su počinili kaznena djela i prošli kroz sudski proces;

Jip-kyul-so kamp kratkotrajni je gulag za težak rad s visokom stopom smrtnosti za političke i kriminalne prijestupnike te

ro-dong-ryon-dae gulag koji je mobilna radna brigada rezervirana prvenstveno za repatrirane Sjevernokorejce poslane natrag iz Kine.

Mučenje i izgladnjivanje definiraju sjevernokorejske gulage. Smješteni su u udaljenim planinama, imaju iznimno strogo osiguranje te je bijeg iz njih gotovo nemoguć. Zatvorenici žive na rubu gladi, a sustav zahtijeva od zatvorenika da se bave poljoprivredom, proizvodnjom, uzgojem životinja i teškim rudarstvom i sječom drva. U izvješću Amnesty Internationala, bivši čuvar po imenu Lee opisao je kako su žene redovito bile iskorištavane kao seksualno roblje zatvorskih službenika, a zatim "nestajale jer to nije smjelo izaći na vidjelo."

Unutar gulaga nitko nije zaštićen od brutalnosti. Čak ni djeca. To potvrđuje i CNN-ov članak u kojem se govori o ženi koja je rodila svoje dijete u zatvoru unatoč pravilima protiv trudnoće. Čuvar je čuo bebin plač i pretukao majku. Molila je čuvara da joj dopusti da zadrži novorođenče, ali on ju je nastavio tući te ju je prisilio da svoju bebu drži pod vodom dok beba ne umre.

Na kraju, zatvorenici postaju desenzibilizirani na smrt. U istom CNN-ovom članku jedan preživjeli zarobljenik iz logora rekao je: “Budući da smo vidjeli toliko ljudi kako umire, bili smo se navikli na smrt. Žao mi je što moram reći kako smo toliko bili naviknuti na to da nismo ništa osjećali.”

Potpuno izolirana kultura DNRK-a, njezina gustoća stanovništva i činjenica da svi građani dijele istu kulturu i jezik povećavaju učinkovitost i djelotvornost policijske države. Država koristi sustav songbun, obavještajne agencije i gulage za špijuniranje, uhićenje, mučenje i gušenje svake prijetnje svojoj ideologiji ili nadmoći.

Na mreži kontrole DNRK-a bi zavidjeli Staljin, Hitler i Mao. Jednog prebjega i bivšeg zatvorenika gulaga u DNRK-u, u razgovoru s predsjednikom ICC-a, upitali su je li čitao Arhipelag Gulag Alexandera Solzenitzyna (osnovna i zastrašujuća povijest sovjetskog sustava gulaga); odgovorio mu je potvrdno, ali i naglasio kako je sustav DNRK beskrajno gori.

M. A., KT