Čovjek koji je upoznao Boga u pustinji


Djelo Noć vatre, autora Érica-Emmanuela Schmitta, dobitnik je nagrade na književnoj manifestaciji La Forêt des livres 2015., i ono prepričava jednu ledenu noć u pustinji kada je autor osjetio dodir vječnosti, mir, susreo je Snagu, Vatru.

Piše: Tina Matić llić, Katolički tjednik

Nakladna kuća iz Splita – Verbum objavila je 2020. hrvatsko izdanje još jednog zanimljivog naslova – Noć vatre. S izvornog francuskog za čitatelje hrvatskog govornog područja djelo je preveo Božidar Petrač, a ispisano je na 144 stranice.

Pokoleban u svojim sigurnostima
Ova knjiga govori o nezaboravnom iskustvu koje je autor doživio u svojoj mladosti kada je bio prepušten sam sebi usred pustinje Sahare. Schmitt kaže kako je on rođen dvaput: prvi put 1960. u Lyonu, a drugi put 1989. u Sahari. Ta njegova tvrdnja već je dovoljan motiv da se prione na čitanje i sazna njegova životna priča koja ga je promijenila.

Sve se to odvilo na jugu Alžira. Tijekom putovanja kroz pustinju odvojio se od skupine i izgubio. Bio je sam, bez hrane, vode i pokrivača, ali piše kako nije osjetio nikakav strah, baš naprotiv – preplavio ga je osjećaj mira i duboke radosti. „Taj racionalistički filozof pokolebao se u svim svojim sigurnostima. Tijekom te čudesne, iznimne noći susreo je Snagu, Vatru. Obratila mu se. Izmijenila ga je. Bio je to dodir vječnosti. Zašto tu Vatru ne nazvati Bogom?“, stoji na koricama knjige.

„Konkretna, živa, koncizna pripovijest koja osvjetljuje okolnosti njegova obraćenja i svega što je potom uslijedilo, bez nastojanja da koga uvjerava ili pridobije“, prokomentirala je djelo Astrid de Larminat, publicistica u Le Figaru.

Da, kažimo Bog!
Radnja knjige Noć vatre smještena je, dakle, u Alžir 1989. Započinje tako što se autor vozi zrakoplovom i iščekuje kroz prozor ugledati Tamanrasset, mjesto u koje su se zaputili i iz kojega će nastaviti putovanje. Po dolasku s karavanom su obilazili različita mjesta.

Ipak, jednog dana skupina se podijelila, jedni su se odlučili popeti na planinu Tahat i vidjeti prostranstvo pustinje, drugi su ih odlučili pričekati u podnožju.

Mladi Éric-Emmanuel bio je toliko oduševljen prizorom, bio je ushićen i pun poleta te se hitro zaputio sam natrag do karavane. Dan je bio na izmaku i on se izgubio. Postao je svjestan kako nema vode, nema hrane, nema pokrivač i da će vjerojatno kroz nekoliko dana umrijeti. No, nije računao da će se te noći, pod nebom obasutim zvijezdama, njegov život promijeniti – spoznao je Boga, osjetio je mir i radost unatoč opasnosti u kojoj se nalazio. „Tko je moj otimač? S nježnošću mislim o tome… Ushićen… ja sam ushićen…Očarao me je… Da bih nastavio dalje, trebao bih ga vjerojatno nazvati Bogom. Ili Vatrom. Bogom? Zašto ne… Da, kažimo Bog! (…) Boga sam dosegnuo srcem. Ili je On dosegnuo moje srce. Unutra, u meni, usjekao se koridor između dva svijeta, našega i Njegova. Imam ključ, put. Više se nećemo rastati. Kakva sreća! Radost! Svojom novopronađenom vjerom doživljavam to iznimno snažno. Čemu me je On naučio? 'Sve ima neki smisao. Sve je otkupljeno'“, riječi su autora koji je Boga upoznao u pustinji.

Filozof i pisac
Francuski sveučilišni profesor filozofije Éric-Emmanuel Schmitt odrastao je u ateističkom okružju svojih roditelja i godinama se izjašnjavao kao agnostik, a onda kao kršćanin.

Doktorirao je filozofiju te nakon toga počeo pisati i kazališne komade za koje je dobivao i nagrade. Njegova djela izvođena su u 35 država i prevedena na dosta stranih jezika. Osim toga, Schmitt piše i romane, a 2003. snimio je i film.