Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Knjiga Povijest filozofije staroga vieka djelo je franjevca Teofila Josipa Harapina,koje je tiskano početkom 2023. u suizdanju Hrvatske franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda, Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te nakladničke kuće Kršćanskasadašnjost. Urednici su dr. Saša Horvat, dr. Franjo Mijatović i dr. Daniel Patafta, dok recenzije potpisuju dr. Alojz Ćubelić i dr. Ivan Dodlek.

Otisnuto na 688 stranica, sastoji se od triju dijelova: Knjige prve: Poviest filozofije kod starih iztočnih naroda; Knjige druge: Poviest starogrčke filozofije i Knjige treće: Kršćanska filozofija starog vieka. Zanimljivo je što jezik nije prilagođen današnjem fonološkom pravopisu, nego je ostavljen originalni korijenski pravopis.

Knjiga predstavlja do sada neobjavljen Harapinov rukopis iz 1942. Naime, kao profesor filozofije na zagrebačkom KBF-u, autor je oko 1940. napisao tekst Povijest filozofije staroga vijeka koji je trebao poslužiti studentima kao skripta. Međutim, na nagovor Stjepana Zimmermanna, dvije godine kasnije o. Teofil Josip napisao je prošireni tekst na tradicionalnom hrvatskom pravopisu jer je to bila jezična norma u tada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zimmermann i Kruno Krstić bili su recenzenti, izdavaštvo je prihvatila Matica hrvatska, ali rukopis nije izdan zbog Harapinove iznenadne smrti te je ostao sačuvan u Arhivu franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu.

Rukopisu su, u izdanoj knjizi, Horvat i Mijatović dodali opsežnu autorovu biografiju, a sam Harapin je napisao Predgovor i Uvod, te priložio dulji popis djela različitih autora koja bi mogla biti od pomoći za povijest filozofije.

Piše zatim knjigu prvu koju započinje s filozofijom kod starih Indijaca, koja svoje začetke ima u njihovim religijskim nazorima te se dotiče brahmanizma, budizma i vedizma. Iznosi potom pogled na svijet Perzijanaca i Kitajaca, njihov religijski nazor, filozofske zasade, a prilaže i popis literature o kineskoj filozofiji kao što je učinio i kod Indijaca.

U drugoj knjizi piše o problemu nastanka grčke filozofije, izvorima i razdiobi povijesti starogrčke filozofije, a dijeli je na: predsokratsko ili kozmološko razdoblje koje podrazumijeva jonsku naravoslovnu, pitagorovsku i eleatsku filozofiju; antropološko razdoblje u sklopu koga obrađuje sofiste i sofistiku, Sokrata, Platona i njegove škole te Aristotela; helenističko-rimsko razdoblje unutar koga je objasnio etičko, skeptičko i eklektičko te grčko-istočnjačko podrazdoblje.

Treća knjiga posvećena je kršćanskoj filozofiji starog vijeka te Harapin piše o prednicejskom vremenu i krivovjerjima koja su se javljala te o početcima patrističke filozofije. Posljednje što iznosi jest razdoblje, kako ga je nazvao, „izanicejske“ kršćanske filozofije sve do skolastike, a nudi opis izanicejske kršćanske filozofije na istoku, i izanicejske patrističke filozofije na zapadu.

Djelo je sadržajno i obuhvatno, a prema urednicima, teško je jednostavno opisati osobnost i znanstveni rad o. Teofila. Vrijednost je u tomu što je protkano navodima originalnih rečenica filozofa koje obrađuje te što obiluje religijskim, sociološkim, psihološkim, kulturološkim i brojnim drugim elementima koji su povezani s filozofijom, „O njemu se može govoriti kao o publicistu, apologetu, polemičaru, znanstveniku (…) ali, prije svega, kod Harapina dolazi do izražaja njegova obrazovna uloga koja je očita i kroz njegov život i njegove radove“, zapisao je Patafta. Zato je djelo poučno i preporuča se studentima na visokim učilištima, ali i drugima koji se zanimaju za ovo razdoblje filozofije ili tu znanstvenu granu uopće jer, kako stoji u Predgovoru, „nema naime gotovo nijednog većeg filozofskog problema kojim se nisu bavili već starogrčki filozofi“.