Kad se u srcu rodi Bog


Branislav Antov Mikulić napisao je ispovjedni roman U srcu je bogatstvo u kojem je iznio vlastitu priču o buntovnom mladiću intelektualcu, ateisti i zaljubljeniku u Marksa koji se ponovo rodio, ali u duhovnom smislu. Preobratio se.

Piše: Tina Matić

Ovo svjedočanstvo o obraćenju autor je ispisao na 109 stranica koje je 2018. objavila nakladna kuća Dobra knjiga, a izdanje su na poseban način obogatile ilustracije Maje Jovanović-Majolinice.

Kroz naslove ispričana priča

Svoju priču o življenju bez Boga, o Njegovu nijekanju, o javljanju sumnji, traganju i istraživanju, o spoznaji i ponovnom rođenju, ispričao je autor Mikulić kroz četiri dijela: Traganje, Spoznaja, Život novi i Post scriptum.

Prvi dio Traganje priču priča kroz svojih sedam manjih dijelova: Ništa nebesko ne postoji, Gospodar sam sudbine svoje, Crv sumnje, Vapaj bespomoćnog, Da, mora da postoji „nešto“, Tragajući za „tim nečim“ ja u knjige zavirih i Zavirih i u duše ljudske.

U drugom dijelu naslovljenom kao Spoznaja, autor je nastavio iznositi detalje s duhovnog puta kroz šest cjelina: Nauk Nazarećanina – umu mom dalek, srcu blizak, Ugledah putokaz jasan, Na tragu odgovora, Sudbonosni susret, Bratska uputa i Istinu o Bogu mi sam Bog kaza.

Život novi dio je podijeljen u samo dva podnaslova: S ključem u ruci pođoh dalje i Za kraj.

Četvrti dio – Post scriptum nudi jedan tekst naslovljen kao Završni intervju, kraj ankete.

Ipak, autor je čitateljima ponudio i kratak dio na engleskom – Instead of the book summary podijeljen na Love will last forever i Three servants.

Na samom kraju čitateljstvo može saznati neke informacije o piščevu životu.

Ponovo rođen

Branislav Antov Mikulić, po struci ekonomist, u svjedočenju o svom životu kaže kako danas kao rođendan slavi datum obraćenja. No, nije uvijek bilo tako. U priči i sam govori kako je rođen u državi u kojoj su ljudi kriomice vjerovali, zemlji koja nije podržavala vjeru – u Jugoslaviji (op.a.). Odgajan je u ateističkoj obitelji u kojoj je jedina „sveta“ knjiga bila Kapital, a stasao je u buntovnog intelektualca, pobornika dijalektike i materijalizma, i nadasve zaljubljenika u ideje Karla Marksa.

Svjedoči da su se stvari počele mijenjati nakon tridesete godine – tad je poče osjećati sumnju, a Boga je prvi put zazvao u molitvi za sinovo ozdravljenje. Učinio je to ni sam ne shvaćajući „što“ je to Bog. Tad je shvatio da postoji ono „nešto“ i za tim je godinama tragao.

Ipak, istinsku promjenu doživio je tek u Irskoj, u Dublinu, kada je nazočio koncertu gospel glazbe koja slavi Isusa Krista i upoznao Paula i Patricka. Tamo su ga, kakao kaže, dva neznanca prigrlila i uputila Učitelju. „Plakao sam dotaknut toplinom i riječima molitve nepoznatih mi ljudi. Molitve koju umom tad nisam razumio, ali koja je srce moje dirnula. Pa me takvog, još suznog, poče radost obuzimati, neka nova, dotad nedoživljena, i osjećaj velikog olakšanja“, napisao je Branislav Mikulić prepričavajući svoj trenutak obraćenja.

Kroz retke ove knjige, čitateljima je ponuđena priča običnog čovjeka kojeg svatko može zamisliti – on je nečiji otac, sin, brat, prijatelj ili susjed, ali je bio dostojan upoznati Boga. Svojim primjerom on svjedoči kako je život bez Gospodina tužan i uvijek mu „nedostaje ono nešto“.