Nova zbirka poezije travničkog pjesnika i bivšeg đaka KŠC-a


Prošle su tri godine od prve gimnazijske zbirke Ivana Volića. Knjiga Sedamnaest osvita ispratila je mladog pisca u studentski život u Mostar, gdje će ga i dalje zanimati književnost, umjetnost, ali će njegova poezija, prirodno, postati odraslija, poprimajući boje i oblike novih gradova, rijeka, lica i osmijeha.

Tematikom je ostao dosljedan prošloj zbirci, no atmosfera je urbanija i bez folklornih motiva. Autor se i dalje identificira s lirskim subjektom, ali s puno manje patosa i nevinosti, crtajući originalnije slike u često jako hermetičnim stihovima, no to i jest karakteristično za pjesnike Ivanovog sentimenta. Kao i dualna priroda njegova bića: u isto se vrijeme želi podijeliti svijetu i skriti od njega. U isto vrijeme je nježan i okrutan, u istim stihovima dočarava privlačan san i fantazmagoriju.

TAŽIŠ OBALU
Njih krivim /što ti se tijelo znoji/ispod slojeva krvi,/a lice drhti/dok se želi prepustiti.
Njih krivim /jer su ti ruke hladne/dok tražiš obalu/na izmučenom betonu.


Pjesme odišu melankolijom, ne više rezigniranošću, suptilnom patnjom duše koja nije u stanju prihvatiti krutost i prozaičnost svakodnevnog okruženja, nego svijet oko sebe pretvara u lirske kapljice, od kojih se natapa privatni svijet mladog umjetnika.

I SVE BI DOBILO SMISAO
Možda je to i bio Sombor/nekih godina /kada su grizle sankcije,/a o politici se znalo dovoljno
da je zanemarimo/kad krenu preispitivanja.

 

Ivan nastavlja remodelirati svijet, a u njega imaju pravo ući probrani. U njega ZNAJU ući samo rijetki. Iako prvenstveno piše za sebe i svoje ljubavi, u Ivanu se pronalaze i neki od nas.

Ovaj put predjeli poezije su moderniji. Jezik je opušteniji i smjeliji. Jasno nam je da su ovo stihovi iskusnijeg mladića.

DOK STOJIŠ NAD VODOM
Vjerujem/da još stojiš nad vodom,/negdje u nekom/izmišljenom predgrađu Tuzle.
Tijelo ti je tamno/i čuvaju ga sjene/dok bezbojnoj vodi /titraju melizmi /tek otkrivene pjesme.
 

Ono što mi je posebno drago kod Ivana je to što je beskompromisan. Nikome se ne dodvorava svojim pjesmama. Ukoliko ste spremni da ih prigrlite, grijat će vas. I osvjetliti neke davno zaboravljene nutrine u vama. Bit će vam jasni, bez obzira na to što su upućeni nekoj njegovoj  NJOJ, u nepoznatom gradu i tuđoj ulici.

Jer više nego riječima, Ivan piše emocijama. A one su iste za sve nas. Za nas ih Ivan preživljava u svakoj pjesmi.

NIKADA NISMO ZAJEDNO ČITALI
Još uvijek se/u mom prozoru/povremeno formiraju/vojvođanski sokaci.
I dalje tražim nešto tvoje,/vjerujući da postoji/iako nikada nismo zajedno čitali.

Osjećam zahvalnost prema Ivanu što svojom olovkom brani krhkost i posebnost u svijetu površnosti i uniformnosti. Njegova poezija odrasta na pravi način, a nadam se da ćemo ga uskoro čitati i kao pisca narativnih formi, jer mislim da bi i na tom polju briljantno iskazao svoj talent.

Marija Marić