Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Knjigu Gorštačka elegija. Memoari o obitelji i kulturi u krizi napisao je JD Vance izvorno na engleskom jeziku 2016., kada je postala bestseler, a platforma Netflix adaptirala ju je u film 2020. Ponovno je dobila pozornost javnosti u srpnju 2024. kada je Donald Trump izabrao Vancea za svog potpredsjedničkog kandidata. Za čitatelje s hrvatskog govornog područja, u prijevodu Ire Martinović, djelo je u izdanju nakladničke kuće Verbum tiskano početkom studenog 2025.

Autor započinje sjećanjem na svoje odrastanje u Ohiju i Kentuckyju 1980-ih i '90-ih. Njegova majka bila je ovisnica o drogama te je potpuno zanemarivala sina. Ponekad je situacija bila tako zastrašujuća da se Vance bojao da će ga ubiti. Istodobno piše o velikoj ljubavi prema baki i djedu, majčinim roditeljima, te vrijednostima i životnim lekcijama koje su im usadili. Međutim, ni taj odnos nije bio bez nasilja i boli jer je djed bio alkoholičar.

Vance je svjestan kako mu je u životu pošlo bolje za rukom nego većini djece koja su odrastala poput njega: „Statistika pokazuje da klince poput mene čeka sumorna budućnost – ako ih sreća posluži, neće završiti na socijalnoj pomoći, a ako ih ne posluži, umrijet će od predoziranja heroinom kao desetci klinaca u mojemu rodnome gradu prošle godine.“

S majkom, koja je često mijenjala partnere, te dječak nikad nije znao odgovoriti na pitanje koliko ima braće i sestara, živio je do 10. razreda kada se zauvijek preselio kod bake i djeda. Iako nisu imali lijepu odjeću, kako je naveo, baka se trudila da ima opremu za školu te je JD polako počinjao vidjeti izlaz iz očaja u kome je dotad živio. Uskoro se prijavio u marince i premda je cijeli život, zbog okruženja, bio uvjeren kako „ljudi poput mene i ja nismo dovoljno dobri ni za što“, to iskustvo naučilo ga je nečem vrlo korisnom, a to je: „Ja to mogu!“

Uskoro se upisao na Državno sveučilište u Ohiju, a zatim je završio pravo na prestižnom Yaleu.

„Nazovite moju baku!“, vrisnuo sam. „Pomozite mi, molim vas. Mama me pokušava ubiti.“ (…) Ušli smo u njezinu kuću i nazvao sam baku. Rekao sam joj ženinu adresu. „Molim te, požuri se“, rekao sam baki. „Mama će me naći.“ Mama me našla. (str. 71)

Mada je ovo autobiografija, priča služi i kao polazište za širu sociološku tezu. Jer, iako je loša ekonomska politika, a s obzirom da je živio u Rust Beltu (engl. Pojas hrđe, regiji u Americi koja je nekoć bila industrijsko srce zemlje, a danas je prostor zatvorenih tvornica, nezaposlenosti i siromaštva), vlada i beznađe, Vance ukazuje na autodestruktivne kulturne vrijednosti koje su se učvrstile u zajednicama na ovom prostoru. Stoga propitkuje koliko je propast američke radničke klase posljedica strukturalne ekonomske nejednakosti, a koliko je uzrokovana osobnim izborima i nedostatkom radne etike. Prepričava događaje koji kod njega izazivaju osjećaje i zapažanje kako neki ljudi oko njega žive u očaju, a pritom malo čine kako bi poboljšali svoju tešku situaciju.

Prema opisu nakladnika, autentična je ovo priča o obitelji i društvu u krizi koja otkriva kako „vlastita borba i upornost te ljubav bližnjih mogu nadvladati naslijeđe prošlosti i otvoriti put prema drukčijem životu“.

Nezaobilazno je ovo štivo, prema ocjeni The New York Timesa, a The Wall Street Journal napisao je kako je ovo očaravajuća knjiga.

Autor je priznao da je pisanje ovog djela bilo jedno od najtežih iskustava u njegovu životu, ali kako mu je donijelo i mnogo zadovoljstva. „Želim da ljudi čuju kakav je to osjećaj: umalo dići ruke od sebe. Želim da znaju kako dođe do toga. Želim da ljudi razumiju što se događa u životima siromaha i kakav učinak siromaštvo ima na psihu i duh njihove djece“, objasnio je razlog pisanja knjige.

Zato se ona preporuča jer je štivo za svakoga tko želi razumjeti duboke podjele, kulturološke krize i političke fenomene koji danas oblikuju, ne samo Ameriku, nego i cijeli Zapad.