Razgovarao: Ivan Vrljić, Katolički tjednik

Boris Orenčuk, magistar, mostarski je kipar i profesor koji je imao mnoštvo samostalnih i skupnih izložbi diljem Bosne i Hercegovine, a poznat je u mostarskoj kulturnoj sredini i šire kao inicijator i sudionik mnogobrojnih kulturnih programa. Član je HKD-a Napredak, Glavne podružnice, te Napretkov stipendist na doktorskom studiju.

Gospodine Orenčuk, 16. ožujka će biti izložba sakralnih skulptura u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu. Na koji način ćete se predstaviti javnosti?

Djela su nastala kao proces istraživanja atipičnoga materijala za standardni medij skulpture koji se involvirao u izvedbu tipične skulptorske forme ljudske figure u kontekstu religijske tematike. Netipičnim skulptorskim materijalima, poput konca postavljenog u sakralne figure izduženih ljudi, bez crta lica postignuto je da materija dobiva primat nad samom formom, pružajući joj dominantnost. Horizontalnim namotavanjem konca stvara se specifični odnos prostora i volumena u vertikalnoj formi pa tako cjelokupna kompozicija odiše metafizičkom atmosferom. Figure ne daju ono što je završeno i svršeno, nego ono što je u pokretu i nastajanju. One se ne vezuju za postojanje, nego za zbivanje. To zbivanje uočavamo na njihovim površinama kada im se približimo, a izdaleka gledajući cjelokupnu figuru, ona nam izgleda kao silueta u zarobljenom prostoru. Skupine figura duguju dio svoje učinkovitosti, svojim složenim površinskim teksturama, ritmičkim varijacijama, utjecaju svjetla koje i pojedinačno daju, ne samo određenu organsku, životnu osobinu usporedivo s onom koju posjeduje koža, nego i individualni karakter. Sam likovni postav koncipiran je u formi koja se sastoji od 11 skulpturalnih kompozicijas namjerom da između sebe čine interaktivan odnos. Križne postaje od konca podjednako su samozatajne i krhke kao i prodorne i moćne te upravo to može izazvati duboke osjećaje, pa čak i strah, odnosno strahopoštovanje.

Vaša kiparska djela posebno su esencijalna jer fokus umjetnosti stavljaju na egzistencijalnu razinu čovjeka. Kako se pojam pravde i pravednosti odražava u umjetnosti danas?

Odgovor na vaše pitanje možemo pronaći u angažiranoj umjetnosti u kojoj su umjetnička djela ispunjena socijalnim nabojem, što je često izraženo u radikalnijim oblicima neposredna političkog djelovanja. Kada se koristi pojam angažirane umjetnosti, moramo biti svjesni da umjetničko stvaralaštvo proizlazi iz kritičke prakse koja izlaže i istražuje negativne aspekte društvenog miljea ili društvene stvarnosti, otkriva tajne mehanizme djelovanja u sustavu ili ukazuje na moguće alternativne modele. U tom kontekstu, umjetničke prakse interveniraju izravno u društveni kontekst i često pretpostavljaju interakciju s publikom.

Pravednost je duboka tema koja se provlači kroz religioznost i čovjekovu duhovnu narav. Ukazujete li kod svojih djela često na te sfere kroz kritiku ili samoironiju?

Pravednost bismo prije svega trebali definirati kao idealno stanje društvenih međudjelovanja u kojim vlada poštena i nepristrana ravnoteža interesa i raspodjela dobara kao i mogućnosti između osoba ili skupina. Predstavlja vrijednosno načelo raspodjele koje određuje koliko prava i obveza treba dati subjektima društvenih odnosa.U svojim djelima nastojim neizravno postaviti pitanje pravednosti, odnosno kroz samoironiju.

Kroz mnogobrojna djela umjetnik bi trebao ukazati na neravnomjernu raspodjelu dobara kao i potrebe siromašnih i odbačenih danas. Koliko su te teme aktualne u svijetu umjetnosti?

Takva intencija u stvaralaštvu predstavljana je u društveno angažiranoj umjetnosti koja zbog društvenopolitičkog konteksta ima drukčije sadržaje, ali uvijek je bila usmjerena na to da prokazuje, problematizira, upućuje na goruće društvene probleme zajednice u kojoj je nastajala. Ovakav vid umjetnosti koristi se u svrhu socijalnog angažmana, gdje ima zadatak generirati društveno angažirana zbivanja. Njezina glavna karakteristika je subverzivnost koja se manifestira kroz podizanje svijesti i postavljanje pitanja o određenom problemu. Raspodjele koje određuju koliko dobara treba dati subjektima društvenih odnosa vidimo da se očituju u stvaranju neuravnotežena socijalnog društva ili, bolje rečeno, nestanka jednog dijela svijeta.

Treba li umjetnik danas biti revolucionar u pogledu novih ideja ili se bazirati na prijašnjoj tradiciji, ili pak ići na spajanje obiju varijanti kao sintezu tradicionalnog i modernog?

Umjetnik u svom stvaralačkom iskazu, po mom skromnom mišljenju, ima pravo koristiti sve aspekte stvaralačkih ideja, koncepata, medija, tehnika koji će mu biti mehanizmi da izrazi sebe na najiskreniji način. Uobičajeni oblici medija koji se referiraju na tradicionalne materijale mnogim umjetnicima nisu dovoljni za osobni iskaz te u svojim kompozicijama inkorporiraju kombinirane elemente i tehnike. Razvidno je da danas nema granica u realizaciji stvaralaštva, a na samog promatrača ovakav iskaz može ostaviti još upečatljiviji dojam i poruku koju autor ima namjeru otkriti i prenijeti u svom djelu. Bilo koji fizički materijal može služiti kao umjetnički medij, a umjetnici mogu postati iznimno inovativni u traženju nositelja svog iskaza, a vi se možete susresti sa stvarima u umjetnosti koje prkose vjerovanju. Umjetnik treba biti revolucionaran te njegovo stvaralaštvo treba bitiu kontekstu vremena i prostora. Meritum ovog pitanja bi se mogao simplificirati da nije „Što?“, nego „Kako?“ umjetnik realizira sebe.

Kako umjetnosti i pojam pravednosti možemo približiti mladima danas?

Svi mi ljudi bismo trebali težiti ispravnu načinu življenja, pri čemu je prvi korak definiranje moralnih pojmova poput dobra i pravednosti, a umjetnost i kultura nam u tome mogu dati jedan metafizički aspekt koji će nas potaknuti.

Je li umjetnost katarza, pročišćenje čovjeka ili nešto sasvim drugo?

Osvrnemo li se oko sebe, vidjet ćemo da se sve neprestano obnavlja i čisti: radi se o važnom i nužnom procesu koji je dio života. Pročišćenje je nužno da bismo se rješavali raznih tereta i to zahtijeva napor, ali to je način da nastavimo živjeti bolje i radosnije. U grčkoj kulturi katarzička čišćenja povezuju se uz umjetnost, prije svega uz grčku tragediju i glazbu. Katarzu je prvi definirao Aristotel koji ju opisuje kao pročišćenje gledatelja koji u kazalištu prate tragediju. Gledatelji sudjeluju u sudbini likova na pozornici i proživljavaju s njima različite životne situacije, prolazeći pri tome vlastito duboko nutarnje iskustvo. Pobuđujući doživljaje ganuća i straha, to oslobađa potisnute emocije, donosi olakšanje i potiče hrabrost. Umjetnost apsolutno posjeduje moć biti katarza: percipiranje slike, slušanje glazbe ili čitanje knjige može čovjeku također biti neka vrsta pročišćenja.

Što biste izdvojili kao poruku ili motivaciju mladima danas?

Definitivno mislim da je mladim ljudima potrebno ohrabrivanje jer je trenutna indiferentnost uzela veliku ulogu u oblikovanju mlada čovjeka. Degradirajući aspekt zajednice, prije svega prema obrazovanju i kulturi,rezultirao je urušavanjem odgojnih, obrazovnih vrijednosti i zadaća. Kada bi mladi imali input od ranije dobi da se rezolutno vrjednuju njihov rad, trud, znanje i mišljenje koje okolina cijeni, vjerujem da bi imali više volje aktivirati se i doprinijeti društvu na pozitivan način. Zadaća svih nas jest težiti stvaranju stabilnih i jakih institucija koje će svojom egzemplarnošću moći analitično implementirati bolje životne vrijednosti sustavno, a glavna poruka mladima je da svako od njih prije svega bude čovjek koji poštuje svoje i tuđe dostojanstvo.