Je li riječ o novom misionarskom prostoru ili o opasnosti koja prijeti površnošću i samopromocijom?
Kako hkm.hr prenosi pisanje druzina.si, ova nova forma misionarskog djelovanja, koje neki nazivaju „digitalnim apostolatom“, otvara mnoga pitanja:
Može li „influencerstvo“ biti oblik evangelizacije?
Možemo li spojiti evanđeosko poslanje sa zakonitostima društvenih mreža, a da pri tome ne izgubimo dubinu sadržaja?
Koje su prednosti i opasnosti takvog pristupa?

Zajedničke točke – „influencerstvo“ i evangelizacija?
Središnja točka kod influencera i evangelizatora jest osobno svjedočanstvo. Današnji čovjek traži autentičnost. Ne želi teorije, nego priče – stvarna, iskrena i životna iskustva.
Influencer govori iz vlastitog iskustva s mišlju da će njegova poruka doći do ljudi jer je osobna i autentična.
Slično vrijedi i za evangelizatora: nova evangelizacija, kakvu poznajemo kroz različite pokrete, temelji se na osobnom svjedočanstvu kao ključnoj metodi prenošenja vjere.
Influencer i evangelizator koriste digitalna sredstva: videosadržaje, društvene mreže, podcaste i kratke objave.
U svjetlu crkvenog nauka to se može razumjeti kao nastavak poziva Sv. Pavla VI. da Crkva treba govoriti „jezikom vremena“.
Evangelizator ulazi u taj svijet (a da ne gubi svoj identitet) s ciljem dosegnuti one koje tradicionalni oblici navještaja više ne mogu dosegnuti.
Influencer teži što većem broju pratitelja – ne samo zbog brojeva, nego zato što želi da se njegova poruka širi.
Evangelizator stvara zajednicu vjernika – fizičku župnu zajednicu ili „virtualnu“ grupu. U oba slučaja riječ je o uspostavljanju odnosa, pripadnosti i zajedničkog puta.

Zamke i opasnosti
Unatoč brojnim prilikama, na putu tzv. digitalne evangelizacije, kriju se i ozbiljne opasnosti.
Treba ih biti svjestan, uvažavati i na njih odgovarati uz pomoć duhovnog razlučivanja i u skladu s crkvenim naukom.
Temeljna opasnost influencera je samopromocija. Iako se može činiti kako je riječ o širenju određene poruke, često je u prvom planu autorova slika. U tom smislu, „influencerstvo“ je po svojoj prirodi egocentrično – sve se vrti oko „mene“.
Takav stav može biti u potpunoj suprotnosti s evanđeoskim duhom: kršćanin ne smije naviještati sebe, nego Krista. Evangelizacija stoga zahtijeva poniznost, povlačenje ega i unutarnju slobodu koja dopušta da Bog djeluje po nama, a ne zbog nas.
Digitalna kultura temelji se na metrikama: broj pregleda, „lajkova“, dijeljenja, komentara. Sve se mjeri.
Ako mjerenje uspješnosti prenesemo i u evangelizaciju ili ako ćemo navještaj procjenjivati prema „lajkovima“, neizbježno ćemo skliznuti u površnost i pragmatizam. Gospodin nije rekao: „Imajte tisuće pratitelja“, nego: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19).
Stil komunikacije influencera često je pojednostavljen, kratak i vizualno privlačan. Ipak, vjera je zahtjevna i sadržajno bogata.
Samo nekoliko sekundi objave ne može obuhvatiti dubinu misterija spasenja. Tu se skriva opasnost banalizacije (trivijalizacije) vjere – prilagodbe kriterijima popularnosti zbog privlačnosti.

Što kaže Crkva?
Što je Papa rekao na Jubileju influencera? Papa Leon XIV. pozvao je digitalne misionare i katoličke influencere postati „agentima zajedništva“ i da „poprave mreže“, kako na internetu, tako i u srcima onih koji su izgubili smisao života.
„Koliko nam je danas potreban istinski, duboki i konkretni mir – u svijetu, ali i u srcima“, rekao je, naglasivši kako Crkva i njezini digitalni navjestitelji trebaju „hraniti mreže nadom, istinom i kršćanskim humanizmom“.
Potaknuo je influencere ne ostati samo proizvođačima sadržaja, već postati graditelji odnosa: Mreže koje oslobađaju, mreže koje spašavaju, mreže koje liječe osamljenost i daju prostor drugome.
Pozvao je na napuštanje „maski“ i prihvaćanje vlastite ranjivosti kako bi njihova prisutnost u digitalnom svijetu bila autentična i evanđeoska.
„Broj pratitelja ne određuje vašu vrijednost, nego istinsko zajedništvo koje gradite. Neka vaša prisutnost na mreži bude mjesto gdje ljudi ponovno otkrivaju ljepotu gledanja u oči, istinu, nadu i ljubav“, pozvao je Sveti Otac.
Kako se pak ističe u Završnom dokumentu Sinode o sinodalnosti Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje, sinodalni proces ustrajno je skrenuo pozornost na neka specifična područja formacije Božjega naroda.
Prvo se odnosi na utjecaj digitalnog okruženja na procese učenja, koncentraciju, doživljaj samoga sebe i svijeta te na izgradnju međuljudskih odnosa.
Digitalna kultura predstavlja ključnu dimenziju svjedočenja Crkve u suvremenoj kulturi i novo misionarsko područje u nastajanju.
To zahtijeva osiguravanje prisutnosti kršćanske poruke na internetu na pouzdane načine koji ne iskrivljuju njezin sadržaj ideološki.Iako digitalni mediji imaju velik potencijal za poboljšanje naših života, oni također mogu uzrokovati štetu i povrede kroz zlostavljanje, dezinformacije, spolno iskorištavanje i ovisnost.
Za Vatikan pitanje više nije treba li se uključiti u digitalni svijet, nego kako se uključiti. Digitalni mediji moćan su alat za službu Crkve.
Pozitivan i vrlo jasan primjer toga je Jubilej mladih u ljeto 2025., koji je u zajedništvu s Papom, okupio njih više od milijun.
Trenuci molitve i zajedništva zabilježeni fotografijama i videozapisima brzo su se proširili društvenim mrežama, prijenosima uživo i drugim digitalnim kanalima. Na taj je način poruka susreta doprla i do onih koji nisu mogli biti fizički prisutni, pokazujući koliko digitalni prostor može biti mjesto susreta i svjedočanstva.
Na važnost zrele i odgovorne prisutnosti vjernika u digitalnom prostoru podsjeća i Dikasterij za komunikacije u dokumentu Prema punoj prisutnosti – pastoralno razmišljanje o sudjelovanju na društvenim mrežama.
Možemo i trebamo biti ti koji će prijeći s razumijevanja digitalnih medija kao „individualnog iskustva“ na ono koje se temelji na međusobnom susretu, što potiče izgradnju zajednice.
Umjesto da djelujemo kao pojedinci, proizvodeći sadržaj ili reagirajući na informacije, ideje i slike koje dijele drugi, potrebno je zapitati se: kako možemo obnoviti online okruženje i vratiti ga onome što može i treba biti: mjestu dijeljenja, suradnje i pripadnosti, utemeljenom na međusobnom povjerenju?
Društvene mreže mogu biti „put u Jerihon“, mjesto neplaniranih susreta, poput onih koje je Isus imao sa slijepim prosjakom uz cestu (Lk 18,35-43), nadcarinikom skrivenim u granama smokve (Lk 19,1-9) i ranjenim čovjekom kojega su razbojnici ostavili polumrtva (Lk 10,30).
Na digitalnim raskrižjima nije dovoljno biti „kršćanin“ – brojni profili dijele vjerski sadržaj, ali ne grade stvarne odnose, a neprijateljske ili ponižavajuće poruke proturječe Evanđelju.
Nasuprot tome, poput dobrog Samarijanca, moramo konkretno djelovati i nastojati društvene mreže učiniti humanijim i odnosima vrijednim prostorima kroz stvarne stavove i kreativna djela.
Način izražavanja jednako je važan kao i sadržaj; možemo dobro komunicirati samo ako „dobro ljubimo“.
Sve što dijelimo – riječi, slike, videosadržaje ili animacije – treba biti u skladu sa stilom Krista koji je cijelim životom pokazao da je komunikacija darivanje sebe u ljubavi.
Kako bismo prenosili istinu, moramo biti pouzdani; kako bismo prenosili dobro, sadržaj treba pomagati i poticati pozitivno djelovanje; kako bismo prenosili ljepotu, poruka mora biti cjelovita i sagledana u širem kontekstu.
Poruka je uvjerljivija kada dolazi iz zajednice. Trebamo djelovati zajedno, staviti po strani osobne planove i prepoznati kako smo svi dio cjeline. Suradnjom kao „udovi jedni drugima“ svjedočimo komunikaciju koja jača pripadnost i zajedništvo.
Ne postoje samo makro, nego i mikroinfluenceri – svaki kršćanin je mikroinfluencer i treba biti svjestan svog potencijalnog utjecaja, bez obzira na broj pratitelja. Vrijednost poruke ne ovisi o osobi koja je prenosi; svaki Kristov sljedbenik može povezati druge s Božjim Kraljevstvom, čak i unutar najužeg kruga svojih odnosa.
Odgovornost raste s brojem pratitelja: što ih je više, to moramo biti svjesniji kako ne djelujemo u svoje ime. Služiti zajednici, osobito u javnim vodećim ulogama, važnije je od promicanja vlastitih mišljenja na digitalnim platformama.
Kršćanski stil na društvenim mrežama treba biti promišljen, ne reaktivan. Trebamo paziti ne upasti u digitalne zamke koje potiču sukob, bijes ili nesporazume i izbjegavati žustre, nepristojne rasprave.
Svi se možemo upustiti u traženje „trunja u oku“ drugih (Mt 7,3), javne optužbe, poticanje podjela ili rasprave o tome tko je „najveći“ (Lk 9, 6).
Posebno zabrinjava kada takva površna komunikacija dolazi od crkvenih „voditelja“, jer daje legitimnost drugima da čine isto. Često je najbolje ili ne reagirati ili reagirati tišinom da se ne bi potvrdila štetna dinamika.
Društvene mreže mogu služiti za dijeljenje iskustava ljepote i patnje, potičući zajedničku molitvu i traženje dobra.
Biti aktivan znači uključivati se u projekte koji promiču ljudsko dostojanstvo, smanjuju digitalnu nejednakost, potiču pismenost, pomažu siromašnima i marginaliziranima te daju glas nezaštićenima.
Globalni izazovi zahtijevaju zajedničko djelovanje, ne pojedinačno – ne kao „individualni influenceri“, nego kao „tkalci zajedništva“, dijeleći talente, znanje i doprinos.
Isus je slao učenike „po dvojicu“ (Mk 6,7) kako bi zajedničkim hodom, pa i na društvenim mrežama, pokazali sinodalno lice Crkve.

J.P., KT