Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Premda su namirnice na uskrsnoj trpezi različitih krajeva u BiH često slične, način pripreme, simbolika i detalji koji se prenose s koljena na koljeno čine svaku regiju posebnom.

U hercegovačkim domovima Uskrs započinje blagoslovljenom hranom. U košarama koje se nose na svetu misu nalaze se: kuhana jaja, kruh (pogača), mladi sir, sol i nezaobilazna šunka ili suho meso. Nakon povratka iz crkve obitelj se okuplja oko stola, a prvi zalogaji dijele se u tišini i zahvalnosti.

Hercegovačka uskrsna trpeza odlikuje se jednostavnošću, ali i puninom okusa. Sušeno meso, često domaće, dimljeno na bukovini, kuha se ili peče, a poslužuje uz mladi luk i rotkvice. Jaja, obojena prirodnim bojama – najčešće ljuskom od luka – simbol su novog života. U mnogim selima i danas se čuvaju stare tehnike ukrašavanja voskom, pa svako jaje postaje mali umjetnički rad.

Posebno mjesto zauzima sir iz mijeha, snažna i karakteristična okusa, koji se poslužuje uz domaći kruh ispod sača. Taj kruh, pečen na ognjištu, nosi u sebi miris doma i tradicije. U nekim obiteljima priprema se i pogača urešena križem ili pletenicama, simbolizirajući zajedništvo i vjeru. Također, neizostavna je i domaća juha kao i pečenje.

Glede slastica, Hercegovina njeguje skromnije, ali duboko ukorijenjene recepte. Najčešće su to pinca, ružica, kiflice s domaćim pekmezom, koji su sinonim za toplinu doma. Uz to negdje se prave i kolači od suhih smokava koje se, kao plod krša, često nalaze na stolu, bilo sušene ili u kolačima, podsjećajući na povezanost čovjeka i zemlje.

U novije su vrijeme dakako sve prisutniji i moderniji kolači, no oni stariji uvijek će reći kako pravi okus Uskrsa dolazi iz jednostavnosti koja se posebno zrcali u „starinskim“ slasticama.

Krenemo li nešto sjevernije od Hercegovine, mirisi uskrsne trpeze odvest će nas u raznoliku Srednju Bosnu gdje jela odražavaju bogatstvo kulturnih utjecaja i raznolikost kraja.

Prostor je to gdje se susreću različite kulinarske tradicije, ali zajednička nit – kao kod cijelog bh. katoličkog puka – ostaje obiteljsko okupljanje i blagoslov hrane koja je u ovom kraju poznata kao „posvećenje“ ili „posvetalište“.

Nakon uskrsne mise ili negdje Vazmenog bdjenja ili čak nakon posebnih bogoslužja za blagoslov jela tijekom Velike subote, stol se puni delicijama koje su pripremane i danima unaprijed. Posvećenje čine već „standardi“: kuhana jaja, sol, svježi kravlji sir – obično okrugla oblika, mladi luk, nešto od mesa – pečenica, šunka ili slanina; mladi luk, beskvasni kruh (pogača) te se ponegdje tomu dodavao i čakmak/kresalo i komadić kremena kao simbol vatre.

Za ručak bi se jela razna jela poput bureka, pite jajuše, kokošje juhe, pilava, pečenja…

U mnogim kućama priprema se i pečeno janje, osobito u ruralnim krajevima. Ono nije samo jelo, nego znak slavlja i obilja. Uz meso se poslužuju krumpiri pečeni u pećnici ili ispod sača/peke, te razne salate, najčešće od svježeg povrća koje je u proljeće tek stiglo na stol.

Kruh ima posebno mjesto – domaći, često bez kvasca, koji se ručno mijesi, ukrašen simbolima. Neke obitelji još uvijek njeguju običaj pripreme „uskrsnog kruha“ u koji se utisnu obojena jaja, što ga istodobno čini i jelom i ukrasom.

Srednja Bosna poznata je i po bogatijem izboru kolača. Na uskrsnim stolovima nalaze se štrudle s orasima, makom i pekmezom, pite s orasima ili sirom, lutma te razni suhi kolači. Posebno su cijenjene štrudle koje se razvlače ručno, tanko poput papira. Njihova priprema često okuplja više generacija žena u kući, pa tako postaje i društveni događaj, a ne samo kulinarski zadatak.

U suvremenom svijetu, kada se način života ubrzava, mnogi se običaji mijenjaju. Ipak, uskrsna trpeza i dalje ostaje snažan podsjetnik na ono što je bitno: vjeru, obitelj i zahvalnost

Ako pak iz Srednje Bosne krenemo još sjevernije, dolazimo do Posavine – gdje uskrsna trpeza odiše toplinom ravničarskog kraja koji je danas, nažalost, prilično pust. No, ovo je istodobno i kraj koji za blagdane posebno živne budući da mnogo ljudi iz dijaspore dođe na svoja ognjišta i posjećuje roditelje i obitelji. Ovdje se stoga jela pripremaju u većim količinama jer se Uskrs ne slavi samo u krugu uže obitelji, nego često uključuje i rodbinu, susjede i goste.

Glavno mjesto zauzima pečena šunka ili svinjsko pečenje koje se priprema u krušnim pećima ili modernim pećnicama, ali uvijek s posebnom pažnjom. Uz meso se poslužuju kuhana jaja, mladi luk i domaći kruh, ali i razne salate koje osvježavaju bogatstvo okusa.

U Posavini je posebno naglašena tradicija izrade kolača. Stolovi su često prepuni raznovrsnih slastica: od klasičnih orahnjača i makovnjača, preko kiflica punjenih orasima ili pekmezom, do modernijih torti koje su ušle u tradiciju tijekom posljednjih desetljeća. Neizostavni su i razni sitni kolači koji zahtijevaju vrijeme i strpljenje.

Posebnost kod svih katolika u cijeloj BiH jest darivanje jaja i kolača djeci i gostima. Djeca se, dakako, posebno raduju „tucanju jajima“, natjecanju u kome se pokušava razbiti protivnikovo jaje bez oštećenja vlastitog. Taj običaj, premda jednostavan, nosi radost i smijeh koji obilježavaju uskrsni dan.

Simbolika uskrsnih jela – razlikovali se oni od kraja do kraja ili ne – ostaje ista. Jaje kao znak novog života, kruh kao simbol zajedništva, meso kao znak slavlja nakon posta… sve to čini uskrsnu trpezu većom od običnog obroka.

Također, kako priprema uskrsnih jela često započinje danima unaprijed, to je vrijeme i kada se obitelj okuplja, kada se prenose recepti i priče, kada se djeca uključuju u običaje. Upravo u tim trenutcima čuva se identitet i povezanost s korijenima.

U suvremenom svijetu, kada se način života ubrzava, mnogi se običaji mijenjaju. Ipak, uskrsna trpeza i dalje ostaje snažan podsjetnik na ono što je bitno: vjeru, obitelj i zahvalnost. Bez obzira na to hoće li na stolu biti tradicionalna jela ili modernije varijacije; obilje ili skromnost – ono što daje smisao jest zajedništvo onih koji se oko stola okupljaju. I važno je kod blagdanskog stola ostaviti i koje mjesto više…

Uskrsna jela u Hercegovini, Srednjoj Bosni i Posavini nisu samo recepti – ona su dio kolektivnog pamćenja. Svaka šunka, svaki kruh, svaki kolač nose u sebi priču o ljudima koji su ih pripremali, o vremenima koja su prošla i o vrijednostima koje ostaju.

Zato uskrsna trpeza nije samo gastronomski doživljaj, nego i duhovno iskustvo. Ona nas vraća korijenima, podsjeća na smisao blagdana i povezuje s onima koji su prije nas čuvali iste običaje.

U svijetu koji se brzo mijenja možda je upravo ta jednostavna, domaća trpeza ono što nas najviše podsjeća tko smo.