Iz različitih dostupnih nam izvora slagali smo u nesvakidašnji životni mozaik fragmente priče koja je, zaključujemo po opsegu pronađenih informacija, još nedovoljno rasvijetljena i široj javnosti nepoznata ponajviše zbog turbulentnih ratnih i poratnih vremena u kojima je don Andrija Kordić živio i djelovao.

Don Andrija Kordić rodio se 19. rujna 1907. u Grljevićima kod Ljubuškog, od oca Ante i majke Šime, rođ. Brkić. Imao je dvojicu mlađe braće - Jakova (stradao u Drugom svjetskom ratu) i Franju (1913. – 1998.), čiji nam je tekst objavljen 1997. u Kršnom zavičaju (broj 30) poslužio kao vrijedan trag o don Andrijinu životu i radu.

Pobožna udovica Šima

Prema tom zapisu, djetinjstvo je provodio kao i sva druga tadašnja djeca čuvajući stoku i bez polaska u školu koje tada u Grljevićima nije bilo. „Tko je imao želju da se koliko-toliko opismeni, morao je dobro skupiti pamet i sam učiti. Otac i majka znali su ponešto pisati, čitati i računati, pa su mu to bili prvi pokazatelji toga umijeća. Godine 1914. buknuo je I. svjetski rat, pa je otac Ante morao na ratište gdje je 1917. i ostavio život na rijeci Soči. U Hercegovini je tada vladala glad i ono malo obradive zemlje nije imao tko čestito obrađivati jer su iole sposobni ljudi za rad bili na ratištu, pa je fra Didak Buntić organizirao slanje djece u Slavoniju i kojekuda da bi ih spasio“, zapisao je pokojni Franjo u svojem tekstu dodavši kako je 1917. i Andrija poslan u Lovčiće, selo požeškog kraja, gdje je kod seljaka čuvao stoku, dok mu je jedan brat otpremljen u Sarajevo, a drugi s majkom ostao u njihovu rodnom selu.

Želeći okupiti djecu, Šima je napustila Grljeviće nastanivši se s njima u Rokovcima kod Vinkovaca, gdje je služila po bogatim kućama. „Zbog svoje junačke borbe kako bi sinove prehranila, školovala i izvela na pravi put, ta pobožna udovica i žene poput nje i danas mogu biti primjer kako se treba nositi sa životom“, rekla nam je 45-godišnja Radmila Kordić Dolenec iz Zagreba, unuka svećenikova rođaka Nikole Kordića, poznatog pučkog pjesnika. Strica, kako je don Andriju zvala, nije osobno poznavala, ali je o njemu mnogo čula od njegova brata Franje i svojeg pokojnog oca Joze Kordića s kojim se svećenik dopisivao.

Odlikaš i dobar sin

Iako je bio iznimno inteligentan, ispričala nam je gospođa Radmila, priliku za upis u osnovnu školu Andrija je dobio tek s 10 godina, da bi zbog znanja i životne dobi u jednoj školskoj godini završio čak tri razreda. Na nečiju preporuku 1920. poslan je u travničko sjemenište, a potom s odličnim ocjenama iz svih predmeta završio i teologiju u Sarajevu gdje je 15. travnja 1933. zaređen za svećenika. Dva dana kasnije, na drugi dan Uskrsa, imao je mladu misu o kojoj je KT opširno izvijestio. Pred katedralom je Napretkova glazba zasvirala Lijepu našu, a ređenika su tijekom veličanstvenog misnog slavlja, između ostalih, pratili njegov manduktor mons. Mato Bekavac, župnik i dekan sarajevski, i mladomisnikov propovjednik vlč. dr. Smiljan Čekada.

Pričestivši svoju majku, braću, rodbinu i Klementinu Koharić, učiteljicu i svoju dobročiniteljicu iz Slavonije, novi svećenik Vrhbosanske nadbiskupije zahvalio je svima hvaleći Božju providnost što je došao do svojeg cilja, piše 23. travnja 1933. Katolički tjednik čiji je glavni urednik don Andrija postao četiri mjeseca kasnije zamijenivši vlč. dr. Smiljana Čekadu koji je nakon predanog petogodišnjeg glavnouredničkog angažmana premješten za župnika u Bosanski Brod.

Urednik i župnik

Prvi broj pod uredničkim perom tada 26-godišnjeg Kordića izišao je 6. kolovoza 1933. Budući da se autori tekstova tada nisu potpisivali punim imenima i prezimenima, ne možemo sa sigurnošću utvrditi kada je četvrti po redu glavni urednik KT-a objavio svoj prvi tekst, ali možemo izdvojiti jedan osobit objavljen 13. siječnja 1935., izvrsno napisan i s uvijek aktualnom tematikom I Bog ima svoj sistem, u kojem se don Andrija kritički osvrće na nevaljalosti društva, upućujući čitatelje na jedan pravi, Božji, sistem. KT uređuje do 14. travnja 1935. kada ga zamjenjuje Franjo Kralik.

Vlč. Kordić je obavljao i službu kapelana na Stupu (veljača 1934. – rujan 1935.), a potom postaje župnik u Rastičevu (20. rujna 1935. – 28. veljače 1937.), Otinovcima (28. veljače – 20. listopada 1937.) i Crkvici kraj Zenice (od 23. listopada 1937. do ožujka 1943.), gdje preživljava ratne strahote kojih se u svojem tekstu iz 1997. prisjetio pokojni don Andrijin brat Franjo: „Desnu stranu rijeke Bosne gdje se nalazi Crkvica zaposjeli su četnici. Opljačkali su ga i dva puta odvodili, oba puta spašavao ga je četnički oficir, navodno podrijetlom Slovenac. Oslobodivši ga drugi put, rekao mu je da odmah odlazi iz Crkvice, ako želi ostati živ, jer da on nema više mogućnosti spašavati ga. I tako je prisilno napustio župu u Crkvici i otišao k mlađem bratu u Slavonski Brod, gdje mu je ranije majka došla.“

Naddušobrižnik u Njemačkoj

Njegov životni i svećenički put nastavio se u Njemačkoj gdje je, prema podatcima iz knjiga Dr. fra Dominik (Nikola) Šušnjara – život i djelo (Makarska, 1998.), autora fra Stjepana Čove, i Hrvatska katolička misija u Minhenu (Split, 1998.) dr. sc.fra Luke Tomaševića, bio među prvim svećenicima koji su se poslije II. svjetskog rata potpuno posvetili pastorizaciji Hrvata u toj zemlji. Naddušobrižnikom za Hrvate u Njemačkoj imenovan je 18. prosinca 1948. s ovlašću namještati i opozivati hrvatske dušobrižnike, a sjedište mu je bilo Hamburg odakle je obilazio cijeli njemački teritorij, i na toj dužnosti ostao do 1951. Naslijedio ga je fra Dominik Šušnjara koji je o svojem prethodniku, suradniku i prijatelju ovako posvjedočio (usp. navedene knjige): „Gotovo svaku hrvatsku skupinu, a bilo ih je na tisuće, naš dobri don Andrija je obišao, tješio, savjetovao i krijepio i duhovnim i tjelesnim kruhom, dok ga nije napokon bolest prisilila, da se povuče u mirniji život i djeluje, kako mu zdravlje dopušta, u jednoj bolnici kod Hamburga. 1951. zamolio je crkvene vlasti da ga riješe dužnosti hrvatskog naddušobrižništva u Njemačkoj i da mu dopuste iseliti u Prekomorske Zemlje.“ Podatci dobiveni od obitelji govore kako je vlč. Kordić kratko živio u Albanyju (SAD), te se ponovno vratio u Njemačku gdje je bio dušobrižnik u bolnici milosrdnih sestara Krankenhaus Maria-Hilf u Harburg-Hamburgu. „Na toj dužnosti bio je sve do 1977. Tada je premješten u novootvoreni Katolički umirovljenički dom u istom gradu. Posljednjih godina života nastupila je staračka nemoć, ostavio ga je sluh i pamćenje zbog veoma slabog krvotoka pa je prestao sa službom i stupio u mirovinu u istom domu. Umro je 14. siječnja 1995. i pokopan na obližnjem groblju“, zapisao je njegov pokojni brat Franjo.

Nikada se nije vratio

Gospođa Radmila govori kako je žalosno, ali i zbog straha od komunističkog režima posve razumljivo što se nakon odlaska u Njemačku don Andrija više nikada nije vratio u svoju zemlju, dok su njegove njemačke godine obitelji ostale uglavnom nepoznate. „Znate kakva su vremena bila tada u Jugoslaviji. Sjećam se da don Andrijina pisma iz Njemačke nisu bila opširna, više su bila općenita… Pazilo se što se govori, ljudi su živjeli u strahu...“, rekla nam je naša sugovornica dodavši kako je don Andriju uvijek jako zanimalo što se događa s hrvatskim narodom – zanimao ga je Domovinski rat, a bilo mu je jako drago da je stvorena hrvatska država. Osvrćući se na cjelokupni don Andrijin put, gospođa Radmila ističe kako je iz priča članova svoje obitelji o don Andriji stekla izniman dojam. „Mislim da je on sa svojim životom i djelovanjem u tako surovim vremenima, u takvoj gladi, neimaštini i ratnim previranjima ostao čovjek i od sebe dao najviše što je mogao dati. Mislim da je bio iznimno hrabar, a ne možemo niti zamisliti koliko je trpio u teškim vremenima“, kazala nam je na kraju Radmila Kordić Dolenec. 

KT

* Tekst je izvorno objavljen u drugom broju Katoličkog tjednika iz 2014.