Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Knjige i priručnici o tomu pišu nadugo i naširoko, no uvijek je iskustveno ono što „pije više vode“. Stoga smo potražili prikladnu sugovornicu za ovu temu koja nam je, što zbog svoje struke, a poglavito kao majka prvašića, približila izazove s kojima se ona i suprug susreću pred polazak mlađe im kćerkice u školu.

Priprema „pola posla“
Gloria Grabovac, magistra kineziologije i prvostupnica predškolskog odgoja, zajedno sa suprugom Markom, dr. med., spec. neurologom, živi u Mostaru, te su roditelji Elene (8) i Katje (6). Budući da već imaju iskustva u pripremi djeteta za školu, Gloria je kazala kako su s Katjom malo sustavnije i ozbiljnije pristupili čitavom procesu pripreme. „Kao odgojiteljica smatram kako dobra priprema za školu kreće već upisom djeteta u vrtić, a posebno je važna predškolska godina u kojoj djeca u skupini, ali i u programu Male škole razvijaju vještine i znanja za što lakši prelazak u osnovnu školu, tj. prvi razred“, istaknula je sugovornica.

Napomenula je kako je izazova za roditelje u današnje vrijeme iznimno puno. „Dostupnost informacija, raznih knjiga o roditeljstvu te raznih principa odgoja iz drugih dijelova svijeta koje nam se servira kao nešto čemu trebamo težiti – sve to je dakako korisno, ali često može biti i zbunjujuće. Prema Zakonu o obrazovanju, školskim obveznikom smatra se dijete koje do 1. ožujka navrši pet i pol godina, a naša Katja je 20 dana mlađa. Jedan od prvih izazova za nas, ali i za mnoge roditelje upravo je odluka je li naše dijete spremno ili ne. Smatram da je emocionalna spremnost djeteta najvažnija za prelazak u školske klupe“, objasnila je gđa Grabovac koja poseban naglasak stavlja na program Male škole.

Vrijeme je ključ
„Kako sam spomenula, poželjno je, a negdje i zakonom određeno (u Mostaru još nije, ali se nadamo kako će već sljedeće godine biti) da dijete pohađa program Male škole. Stoga naravno ukoliko predškolska ustanova ne nudi isti – roditelj treba izabrati neki od takvih programa. Također, svakako bi bilo poželjno da dijete – ukoliko ima nepravilan izgovor određenih glasova ili jezičnih odstupanja – na vrijeme krene u ispravku istih. To je važno za predvještine čitanja i pisanja jer će dijete u školi lakše svladati pravilno čitanje i pisanje“, dodala je naša sugovornica.

S riječima američke kolumnistice i radijske voditeljice Abigail Van Buren, koja kaže da ukoliko „želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih dvostruko više vremena i dvostruko manje novca“, svojim promišljanjem, složila se i Gloria kazavši kako je jedan od najvećih izazova upravo vrijeme.

„Pronaći vrijeme kako bismo razgovarali s djetetom – često nakon čitavog dana koga provedemo u igri, ispitujući, propitujući, slušajući – na kraju dana, netom prije spavanja dobijemo jednu rečenicu koja nam otvara njihov svijet ili možda strah ili nešto što nam pomaže razumjeti ih. Zbog toga je to za mene jedan vrlo veliki izazov, a pretpostavljam kako se većina roditelja može pronaći u tomu“, dodala je Gloria.

Ne djecu u šablone
Kada je riječ o prilagodbi djeteta, smatra kako je ona vrlo individualna, ali da zasigurno ima veze i s dobrom pripremom za školu. „Svako dijete na svoj način obrađuje taj, za njih veliki, korak. Također, mi kao roditelji trebamo djeci olakšati, u smislu da ih dodatno ne opterećujemo tim kako su sada veliki, kako se ne mogu više igrati, da moraju učiti, itd. Rekla bih da su to sve one fraze koje smo mi kao djeca slušali. Moje iskustvo sa starijom kćerkom je predivno, učiteljica je postupno uvodila djecu u nastavu, produžavala vrijeme rada lagano, opseg zadaće se povećavao kako su rasli tako da se nadam kako je to princip po kome rade i ostali učitelji“, posvjedočila je ova majka dviju kćerkica.

Naglasila je kako je, vjerojatno, najzahtjevnija za dijete ta promjena dnevne rutine i promjena okruženja. „U našem slučaju većina djece iz vrtićke skupine nije u istoj školi, a tu su i dnevne obveze koje se mijenjaju polaskom u školu. Glede nas roditelja, najzahtjevnija je organizacija oko dnevnih obveza, uskladiti vrijeme odlaska u školu, iz škole, na izvanškolske aktivnosti, posao i drugo. Jednako tako važna je i odluka upisati dijete u produženi boravak (neke škole nude, a neke ne), o tome ovisi i blizina škole, spremnost djeteta, a i spremnost i hrabrost roditelja odlučiti je li dijete spremno samostalno ići i vraćati se iz škole“, ustvrdila je sugovornica.

Spomenula je i kako vjeruje da djeca najbolje uče od djece pa je tako i Katja uz sestru Elenu prošla njezin polazak u školu te ju svakodnevno promatra u izvršavanju školskih obveza.

Teže je roditeljima…
Gloria nam je otkrila da je kroz posao odgojiteljice shvatila kako često roditeljima teže pada taj prelazak u školu (kao i upis u vrtić). „To je vrlo važna stepenica za mališane, ali rekla bih još veća za roditelje. Taj osjećaj puštanja djece u svijet može biti vrlo izazovan za roditelje. Dobar odnos s učiteljicom, ali i svakodnevni razgovori i povratne informacije o provedenom danu u školi sigurno pomažu da se osjećamo sigurnije i opuštenije. Glede djece, oni su većinom vrlo uzbuđeni oko polaska u prvi razred. Doživljavaju to kao potvrdu da su sada veliki i odgovorni. Često mi djeca znaju reći: 'Ja sam sada spremna za školu jer spavam u svojoj sobi', oni to vrlo simpatično obrađuju i skoro svi se vesele polasku u školu i upoznavanju novih prijatelja“, rado je istaknula sugovornica s kojom smo se dotakli i samog ocjenjivanja djece.

^{Katja će šesti rođendan dočekati u školskim klupama}

Kazala je kako opisno ocjenjivanje smatra pozitivnim. „Drago mi je da se djeca pored te velike promjene odlaska u školu i obvezama koje se vežu uz to dodatno ne opterećuju ocjenama. Osobno sustav ocjenjivanja od 1 do 5 smatram lošim i drago mi je da djeca makar do 3. razreda ne moraju misliti o tomu. Svakako da je prirodno imati natjecateljski duh te kako se djeca prirodno vole uspoređivati, stoga je na učitelju da osmisli način kako ih motivirati i zadovoljiti želju za vrjednovanjem. Iskustvo s Elenom mi je potvrda kako dijete lakše prihvaća kritiku ako iza toga ne stoji ocjena te da je motivirana za rad i učenje iza koga stoji verbalna pohvala“, podijelila je Gloria.

Što je sve potrebno?
Kada je riječ o tomu koliko „košta“ poslati dijete u školu, poglavito uzmemo li u obzir znatna poskupljenja u posljednje vrijeme, sugovornica nam je dala informacije iz svoje perspektive života u Mostaru. „Ne znam kako je u drugim županijama, ali ono što je bilo skupo bile su knjige, sjećam se tijekom svog odrastanja. No, u Hercegovačko-neretvanskoj županiji učenicima nude besplatne udžbenike, tako da je na roditeljima dijete opremiti radnim bilježnicima i, naravno, školskom torbom i priborom. Svaki roditelj, dakako, gleda da to bude kvalitetno, ergonomski i naravno lagano jer se svi sjećamo kako su nama torbe bile teške i koje posljedice teška torba ostavlja na lokomotorni sustav djeteta. Proizvođači to također znaju pa su takve torbe obično i najskuplje. Nadalje, svi se sjećamo odlaska u kupovinu po novu odjeću koju ćemo nositi isključivo u školi, i to, naravno, i danas radimo sa svojom djecom. Uz popratne sitnice koje ima ona ili ova prijateljica, račun za polazak školarca u školu može biti i do nekoliko stotina KM“, otvoreno je kazala sugovornica.

Važnost vjeronauka
Ono što je također jedna od novosti s polaskom u školu jest i vjeronauk o komu se nerijetko spori. No, Gloria je jasna: „Vjera i tradicija su na našoj vrijednosnoj ljestvici visoko postavljene i vjeronauk je tijekom našega školovanja bio jedan od predmeta, tako da je vrlo prirodno i dio obrazovanja naše djece. On pomaže u upoznavanju i usvajanju ljudskih vrijednosti kao što su poštovanje, ljubav, opraštanje i iskrenost. Kroz vjerske priče učenici razvijaju sposobnost moralnog rasuđivanja i bolje upoznaju osobnu vjeru, njezine običaje i tradiciju. Vjeronauk može pomoći djeci razviti unutarnji mir i osjećaj svrhe i povezanosti s nečim većim od sebe što im u svakodnevnim izazovima svakako može pomoći. Mislim da kvalitetno vođena nastava vjeronauka može spriječiti razvoj netolerancije i diskriminacije.“

Na kraju dotaknuli smo se činjenice kako živimo u digitalnom svijetu te su razni zasloni svuda oko nas, poglavito u ovom slučaju oko djece. Stoga nas je zanimalo koliko korištenje tih pomagala utječe na njihov daljnji razvoj, sposobnosti, motoriku, vještine. „Ovo pitanje treba biti tema tribina s ozbiljnim stručnjacima jer je vrlo značajno kao i posljedice koje viđamo. Tema istih rasprava osim ekranizma treba biti i zaštita okoliša, nedovoljan broj sati tjelesne i zdravstvene kulture te uvođenje obroka u škole, kao i edukacija djece o uravnoteženoj prehrani. Iz iskustva tvrdim, a toga se držim privatno i poslovno, da su bilo kakvi zasloni, mobiteli, tableti štetni za cjelokupni razvoj djeteta – kognitivni, motorički, emocionalni“, poručila je naša sugovornica.

Svjesni smo kako je polazak u školu jedno od najvažnijih i najosjetljivijih razdoblja u životu svakog djeteta, ali i roditelja. Uz razumijevanje, vrijeme i strpljenje, roditelji mogu svom djetetu pomoći školu ne doživjeti kao obvezu, nego kao prostor rasta, znanja i novih prijateljstava. A možda je upravo to – bez pritiska, kroz igru, razgovor i ljubav – najbolja priprava za ono što nazivamo školom života.