Piše: Dr. Mato Zovkić, Katolički tjednik

Službeno glasilo Vrhbosanske nadbiskupije Vrhbosna 3/1944. (ožujak) objavilo je hrvatski prijevod enciklike pape Pija XII. Prikladno promicanje proučavanja Biblije od 30. rujna 1943. Ona se redovito u bibličarskoj literaturi navodi po prvim riječima latinskog teksta: „Divino afflante Spiritu“. Latinski pun naslov glasi De sacrorum Bibliorum studiis opportune provehendis – Litt. Enc. „Divino afflante Spiritu“ ­(O promicanju prikladna proučavanja Biblije, encikličko pismo 'Nadahnuti  od božanskog Duha'). Katolički tjednik 11/1944. od 12. ožujka te godine, str. 3-4, objavio je sažetak enciklike preuzevši od Vrhbosne podjelu na dva dijela i podnaslove.

Ova 81. obljetnica učiteljskog dokumenta poticaj nam je podsjetiti se što je papa tada predložio katoličkim poučavateljima i čitateljima Biblije, tko je bio glavni redaktor dokumenta te izvući jednu točku po kojoj je ona i danas aktualna.

Jedan od profesora u Đakovu 1950-ih bio je dr. Rudolf Schütz koji je studij teologije završio u Parizu, a magisterij Biblije postigao na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Nažalost, naglo se razbolio te preminuo 6. kolovoza 1960. u 54. godini života. Papa Pio XII. izdao je encikliku o proučavanju Biblije 30. rujna, prigodom 50. obljetnice sličnog dokumenta pape Leona XIII.

Prvi prijevod ove enciklike na hrvatski objavljen je u Katoličkom listu 1944., brojevi 6, 7 i 8 (veljača te godine). Nije zabilježeno tko je bio prevoditelj. To je moguće doznati iz članka Janka Oberškog, profesora Staroga zavjeta na KBF-u u Zagrebu, koji je u Bogoslovskoj smotri 1944., str. 186-190, napisao članak povodom prve godišnjice tog dokumenta crkvenog učiteljstva. U njemu izričito kaže da je prijevod objavljen u KL-u (koji je izlazio u Zagrebu) „priredio Dr. Rudolf Schütz, profesor biblijskih nauka na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. Prijevod je općenito dobar, ali se uglavnom povodi više za talijanskim prijevodom, nego za latinskim izvornikom“ (str. 189). U talijanskom prijevodu kraćene su preduge latinske rečenice i umetano više podnaslova. Isti prijevod, s istim podnaslovima objavljen je u Vrhbosni 3/1944. (ožujak), str. 59-69, s istim podnaslovima. Na elektronskoj adresi Vatikana dostupan je i danas engleski prijevod toga dokumenta.

Povijesna pozadina dokumenta je odgovor katoličkog učiteljstva na sve glasnije prijedloge židovskih, kršćanskih i sekularnih bibličara da tumači Biblije usvoje sigurne rezultate istraživanja Bliskog istoka biblijskih vremena, posvećujući pozornost izvornim jezicima, arheologiji, starinskim dokumentima s građom sličnom onoj u Bibliji. Kao dio odgovora na tu potrebu Pio X. osnovao je 1909. u Rimu Papinski biblijski institut na kome će studirati budući profesori biblijskih disciplina za bogoslovna sjemeništa. Kako je prva reakcija učiteljstva na racionalističko tumačenje Biblije bila obrambena, Pio X. stavio je zadatak Institutu da školuje profesore koji će Bibliju „braniti“. Njemački isusovac Augustin Bea (1881. – 1968.) kao znanstvenik bavio se proučavanjem Staroga zavjeta, ali je bio otvoren za suradnju sa židovskim i protestantskim bibličarima. On je bio rektor PBI-ja od 1930. do 1949. i kroz to vrijeme tako organizirao program studija da kandidati za profesore uče „istraživati“ Bibliju. Uz dopuštenje pape Pija XI. sudjelovao je u Göttingenu 1935. na kongresu za Stari zavjet koji su organizirali protestantski znanstvenici. Bio je kroz 20 godina urednik časopisa Biblica koji i danas izdaje PBI. Prigodom njegove smrti, 16. studenog 1968., uredništvo je istaknulo kako je od studenata tražio da puno čitaju, ali i da ne budu strogi prema drugačijim mišljenjima jer se i ona mogu braniti.

Američka redovnica i bibličarka Mary C. Boys, koja se aktivno bavi dijalogom katolika i Židova u duhu Drugog vatikanskog sabora, napisala je 2022. članak Ekumenizam, međureligijski odnosi i Biblija i u njemu, zajedno s drugim poznavateljima ove enciklike, ističe da joj je glavni redaktor bio Augustin Bea na čije zalaganje je Pio XII. potaknuo katoličke proučavatelje Svetoga pisma da studiraju hebrejski i grčki Biblije, zatim da uvažavaju tzv. kritiku teksta, arheologiju, povijest i profane dokumente iz biblijskog vremena. Ona citira odlomak enciklike: „A svi sinovi Crkve neka ne zaborave da moraju pokušaje ovih radinih poslenika u vinogradu Gospodnjem prosuđivati ne samo pravedno, nego i s najvećom ljubavlju. I neka se čuvaju one premalo razborite revnosti koja drži da treba sve ono što je novo, baš zato što je novo, napasti ili u sumnju dovesti.“

Prema ovoj enciklici, osnovni smisao biblijskih opisa i rečenica je „literarni“ ili doslovni do koga proučavatelj dolazi analizom izvornog teksta, uz uvažavanje književne vrste i povijesnih prilika svetog autora i njegovih prvih naslovnika. Evo citata o tome: „Neka prikladno iznesu sve ovo koliko može biti korisno po egzegezu, a zatim neka osobito nastoje pokazati što pojedine knjige ili tekstovi uče o vjerskim i moralnim istinama. Tako će njihovo tumačenje, ne samo biti od koristi učiteljima teologije u izlaganju i dokazivanju dogmatike, nego će pomoći i svećenicima kad budu puku kršćanski nauk izlagali. Bit će na kraju ovakvo tumačenje od koristi i svim vjernicima da mogu živjeti svetim i kršćanima dostojnim životom.“

Pio XII. želio je 1953. Beu imenovati kardinalom, ali je odustao na molbu isusovačkog generala koji je tvrdio da bi to izazvalo neprijateljstvo prema cijeloj Družbi.

Glavnog redaktora ove enciklike uočio je i novi papa Ivan XXIII. Nakon što je u siječnju 1959. najavio Drugi vatikanski sabor, u studenom te godine imenovao ga je kardinalom te mu povjerio u okviru Tajništva za jedinstvo kršćana prirediti nacrt budućeg dokumenta o odnosima Crkve prema narodu Isusovu. Ovo je tajništvo kard. Bea vodio od 1960. do smrti 1968.

On je predložio da na Sabor budu pozvani promatrači nekatolici kojih je na kraju bilo 60. Od 16 saborskih dokumenata intervenirao je ili napisao pisani prijedlog za njih 12. Kad je bio na samrti, posjetio ga je u bolnici papa Pavao VI. Bea je pred smrt zatražio od Sv. Stolice da bude pokopan u svom rodnom selu Riedböringenu u Bavarskoj, uz roditelje. Kad mu je netko dobacio da bi trebao pristati na ukop u Rimu, odgovorio je da su u Rimu pokopani mnogi kardinali, a nijedan u njegovu rodnom selu. Uvažena je njegova usmena oporuka.

Katolički proučavatelji Biblije stoljećima se služe pojmom inerancije ili nezabludivosti svetih pisaca kada su željeli prenijeti poruku vjere i moralnog ponašanja. Ovim pojmom služi se i enciklika: „Katolički tumač ne smije zbog ovog stanja stvari odustati da uvijek ponovno pristupi teškim još neriješenim pitanjima. Učinit će to, ne samo zato da otkloni prigovore protivnika, nego i zato da pronađe kakvo temeljito tumačenje koje će biti u vjernom skladu i s naukom Crkve, osobito s naukom predaje o potpunoj nezabludivosti Svetoga pisma, te ujedno kako treba udovoljiti sigurnim zaključcima profanih znanosti.“

Neki naivni vjernici i bojažljivi tumači držali su da ne bi bilo dostojno Boga ako bi sveti pisci krivo prikazivali događaje ili prenosili poruke Božje slane preko proroka. Zato je pojam inerancije ili nezabludivosti svetih pisaca bio uveden i branjen kao sastavni dio uvjerenja o nadahnuću Svetoga pisma.

Ovo pitanje ušlo je u raspravu nacrta Dogmatske konstitucije o božanskoj objavi (Dei verbum). Ona je prihvaćena glasovanjem 18. studenog 1965. i obuhvaća šest kratkih poglavlja: Stvarnost objave; Prenošenje božanske objave; Božansko nadahnuće Svetoga pisma i kako SP treba tumačiti; Stari zavjet; Novi zavjet; Sveto pismo u životu Crkve.

Kardinal Bea i drugi priređivači nacrta za ovaj dokument nisu u tekst stavili izraz „inerancija – nezabludivost“, nego su to uvjerenje šire formulirali: „Budući da sve ono što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima“ (DV 11,2).

Ovdje u službenoj bilješci koncilski oci upućuju na niz dokumenata iz crkvene povijesti; između ostaloga i na encikliku Divino afflante Spiritu. Uvjerenje da je sva Biblija Riječ Božja koja sadrži istinu spasenja, može opstati i nakon što znanstvenici pokažu da su u pojedinim biblijskim knjigama neki povijesni i prirodno-znanstveni podatci netočni.

Najbolja ilustracija za to je slučaj talijanskog matematičara i astronoma imenom Galileo Galilei (1564. – 1642.) koji je bio profesor na Sveučilištu u Padovi do zabrane javnog nastupanja. On je izumio teleskop kojim se promatrani predmeti mogu povećati za 18 - 20 puta. Njime je promatrao površinu Mjeseca, „krugove“ oko Saturna, pjege na Suncu, Veneru u različitim fazama i kretanje Mjeseca oko Jupitera. To mu je bio povod prihvatiti teoriju o heliocentričnom sustavu koju je 90 godina ranije postavio poljski znanstvenik Nikola Kopernik (1473. – 1543.). Problem Kopernika i Galileia bio je što nisu mogli većinu drugih znanstvenika, pogotovu ne teologa, uvjeriti u istinitost svoje teorije. Biblijski pisci s ljudima svoga vremena držali su da je Zemlja neka vrsta velike ploče postavljene na stupove te da se oko nje okreće Sunce, što izričito stoji na nekim mjestima (Jš 10,12-15; Prop 1,4-5). Sveti oficij zabranio je 25. veljače 1616. Kopernikovu teoriju kao protivnu Svetom pismu, a time i katoličkoj vjeri. Galilei je 1632. objavio na talijanskom svoju knjigu Dijalog o ptolomejskom i kopernikanskom sustavu svijeta. Bio je pozvan na sud u Rim, dobio zabranu javnog nastupanja i ostatak života proveo u palačama prijatelja kao u kućnom pritvoru. Morao se pismeno odreći svoje teorije: „Iskrenim osjećajem i vjerom odričem se, proklinjem i mrzim zablude i hereze protivne Katoličkoj i apostolskoj rimskoj Crkvi.“ Stoljećima je ovaj slučaj potezan kao trajni sukob između crkvenog učiteljstva i novih rezultata egzaktnih znanosti.

Ivan Pavao II. iskreno je držao da se prava vjera i objektivna znanost ne sukobljavaju, nego dopunjavaju. Zato je već 10. studenog 1979. odao priznanje Galileiu kao velikom astronomu u poruci sudionicima proslave 100. obljetnice rođenja Alberta Einsteina, izrazivši žalost što crkveno učiteljstvo nije uvijek davalo potrebnu autonomiju prirodnim znanostima. Iako je već u 19. stoljeću skinut s popisa zabranjenih djela Galilejev Dijalog, tada se pokazalo da je rehabilitacija potrebna Crkvi, a ne talijanskom astronomu. Na zahtjev Ivana Pavla II. oformljena je 1981. Komisija za ispitivanje svih okolnosti o ušutkivanju Galileia u ime katoličkog pravovjerja, pod vodstvom kardinala Paula Pouparda. Ta je komisija objavila 11 knjiga građe i 1992. predala papi zaključak svoga rada. Ustanovljeno je da Galilei nikada nije izrekao ni napisao mitsku rečenicu nakon zabrane nastupanja: „E pur si muove – A ipak se okreće!“ U članku na engleskom Galileo Galilei – znanost protiv vjere, ovo je zaključak Komisije upućen papi Wojtyli: „U onom kulturno-povijesnom kontekstu koji je daleko od našega vremena, oni koji su sudili Galileiu nisu mogli odvojiti vjeru od milenijske kozmologije pa su vjerovali bez zle namjere da prihvaćanje kopernikanske revolucije koja tada još nije bila dokazana, može dovesti u pitanje katoličku tradiciju i da im je stoga dužnost zabraniti učenje te revolucije. Ova subjektivno kriva prosudba, koja je nama danas jasna kao promašaj, dopustila im je da propišu disciplinski postupak u kome je Galileji 'duboko trpio'. Te nepravde trebamo iskreno priznati kako ste Vi, Sveti Oče, zatražili“ (Galileo Galilei: Science vs. faith, str. 17; članak s 19 stranica postavljen online 30. lipnja 2017.).

Neki današnji bibličari i propovjednici i dalje uporabljuju tradicionalni pojam nezabludivosti Svetoga pisma ili inerancije, ali rijetko dodaju precizaciju koju je postavio Drugi vatikanski sabor: u Bibliji tražimo i prihvaćamo istine vjere, ne znanstvenu preciznost u smislu povijesti i egzaktnih znanosti. Još je teži slučaj nekih sektaša koji „fundamentalistički čitaju Bibliju“izvlačeći pojedinu rečenicu bez uvažavanja konteksta, književne vrste i povijesnih prilika iz vremena kada je tekst pisan. Zato mi katolici današnje Crkve trebamo mudro i hrabro crkveno učiteljstvo koje se brine o školovanju dobrih profesora Biblije i podržava ih u njihovu radu.