Giottov križ promijenio je povijest umjetnosti


Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka religijsko slikarstvo u Italiji slijedilo je stil pod snažnim utjecajem bizantske umjetnosti. Likovi su prikazivani frontalno, na jednostavnoj pozadini, često s pozlaćenim aureolama i plošnim, nestvarnim crtama lica...

Realizam, zapravo, nije bio cilj takvih djela. Bizantski su umjetnici težili stvaranju ikona koje su trebale služiti kao most prema božanskom. Ikone su se smatrale simboličnim prikazima svetih osoba koje predstavljaju. Takvo „simbolično“ prikazivanje Krista, Djevice Marije i svetaca bilo je u Italiji prihvaćeni slikarski kanon sve do 13. stoljeća – kada je firentinski slikar Giotto di Bondone (1267.–1337.) sve promijenio.

Giotto je prvi stvorio religijska djela koja su prikazivala stvarne, ljudske likove u stvarnim, fizičkim prostorima. To je bila potpuna revolucija u vizualnoj kulturi. Među njegovim prekretnim ostvarenjima možda nijedno nije bilo toliko revolucionarno kao drveno raspelo u obliku križa Krist na križu, dovršeno oko 1234. za crkvu Santa Maria Novella. Gledajući to djelo, postavljeno ispred oltara, vjernici su prvi put vidjeli stvarno ljudsko biće koje trpi na križu. Krist više nije bio „samo“ simbol – u Giottovu prikazu zadobiva neviđen realizam i dramatičnost te stvara duboku emocionalnu povezanost s promatračem.

Kako objašnjava povjesničar umjetnosti Cristian Camanzi na svom blogu Artesplorando, Giotto je neposredno prije toga završio niz fresaka za franjevce u Asizu. I franjevci i dominikanci – tada novi crkveni redovi – stavljali su u središte Krista u njegovoj punoj ljudskosti. Te su ideje snažno utjecale na Giotta koji ih je potom prenio u svoj slikarski izraz. Nikada prije u povijesti umjetnosti Kristova ljudskost nije bila prikazana tako iskreno i dirljivo, objašnjava Camanzi.

U ovom djelu Giotto prikazuje Kristovo tijelo s trodimenzionalnom plastičnošću koja stvara snažan dojam realizma. Gotovo se može osjetiti težinu tijela koje vuče glavu, ruke i noge prema dolje. Kristovo tijelo prirodno se savija u luku, što ga razlikuje od neprirodnih, krutih linija koje su ranije koristili Cimabue i drugi toskanski slikari. Krv koja istječe iz rane na boku pojačava dramatičnost prizora, dok kamenje u podnožju križa upućuje na Golgotu. Giotto tako ponovno odbacuje idealizirani prikaz raspeća i usredotočuje se na stvarno, ljudsko iskustvo događaja koji se zbio na stvarnom mjestu. Upravo zbog tog radikalnog odmaka od ranijih slikarskih kanona, povjesničari umjetnosti Giottova djela – među njima i raspelo iz crkve Santa Maria Novella – smatraju početkom moderne europske umjetnosti.

J.P., KT