No pitamo se je li to tako? Dr. Jozo Marević, hrvatski leksikograf, se ne bi s tim složio, no krenimo redom.

Liječnici nam, pišući dijagnoze i propisujući terapiju na latinskome, često spašavaju živote. Bi li to mogli činiti služeći se mrtvim jezikom?

Latinski jezik na posve određeni način živi u svojim izravnim potomcima, romanskim jezicima: tako se latinski iskazuje svojevrsnom materom jezicima koji su materinski otprilike trećini današnjih Europljana (″mater″ je, ne zaboravimo, latinska riječ). No, još važnijom biva okolnost da se latinski u obliku usvojenih internacionalizama rabi u većini jezika, kako romanskih tako i neromanskih. Primjerice, glagoli ″animirati″, ″afirmirati″, ″detektirati″, ″kontrolirati″, ″negirati″, ″preferirati″, ″reagirati″, ″renovirati″..., imenice ″ambijent″, ″akcija″, ″emocija″, ″fakultet″, ″koncept″, ″mašina″ ili ″makina″, ″medicina″, ″subjekt″, ″objekt″, ″projekt″, ″regija″, ″reklama″, ″student″, ″sugestija″, ″superlativ″, ″trajekt″, ″tradicija″..., zatim titule ″doktor″, ″magistar″, ″profesor″...; titula ″inženjer″ došla je iz francuskoga, ali je i njoj podrijetlo u latinskome ″ingenium″, u značenju oštroumlje, dosjetljivost. To su samo neki u nepreglednome oceanu latinizama koje svakodnevno rabimo.

Latinski je i danas jezik sveučilišta, medicine, prava, botanike, zoologije i drugih i znanosti. Latinski je službeni jezik države Vatikan; ne samo da su njime napisani vatikanski dokumenti (ili, ispravnije rečeno, vatikanska dokumenta) nego latinski u Vatikanu možemo susresti i na ekranima bankomata.

Recimo i to da se latinski jezik kao službeni govorio u Hrvatskome saboru do 1847. Sve dok se Hrvati nisu dogovorili da im zajednički jezik bude izgrađen na novoštokavskoj osnovici, ne bijahu sazreli uvjeti za uvođenje hrvatskoga kao službenog jezika – latinskim su se mudro štitili od utjecaja njemačkoga i mađarskoga.

Nadalje, u katoličkom se bogoslužju latinski rabio među Hrvatima (ali i drugim narodima katoličke vjere) sve do 60-ih godina 20. stoljeća, tj. do Drugoga vatikanskog koncila. Dakle, neizmjerno je velika važnost latinskoga jezika u crkvenoj, političkoj i općekulturnoj povijesti hrvatskoga naroda, ali i cijeloga zapadnog kulturnog kruga.

O kulturi latinskoga jezika marno skrbi, čuva je i promiče prof. dr. sci. Jozo Marević.

Rođen 1940. u Bagalovićima kraj Metkovića, završio je Jozo Marević osnovnu školu u Opuzenu, a klasičnu gimnaziju u Dubrovniku na Isusovačkome kolegiju (Collegium Ragusinum). Diplomirao je njemački jezik i književnost te latinski jezik i književnost, magistrirao je i doktorirao na temu pedagoškog marketinga. Predavao u osnovnoj i srednjoj školi, a od 1971. do umirovljenja bio je zaposlenik u Školskoj knjizi, gdje je dugi niz godina vodio društveno-humanističko uredništvo. Na najvećoj svjetskoj smotri knjiga u Frankfurtu organizirao je i vodio nastup hrvatskih nakladnika od 1990. do 1994.

Od brojnih djela Joze Marevića bit će spomenuta tri: ″Hrvatsko-latinski rječnik″, ″Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik″ te knjiga latinskih izreka ″Latinski zauvijek – Latinum in aeternum″.

Godine 2015. dao je Jozo Marević otisnuti svoj ″Osmojezični medicinski enciklopedijski rječnik″: latinski, engleski, francuski, njemački, španjolski, talijanski, esperanto i hrvatski. Posrijedi je prvi takav rječnik u svijetu. Odlikuje se opsežnošću i ujedno konciznošću, informativan je i pregledan: ima 3 184 stranice enciklopedijskog formata, sadržava 50 000 pojmova odnosno jezičnih jedinica i sintagma. Autor je na njemu radio više od jednoga desetljeća.