Jedno takvo svjedočanstvo s našim čitateljima podijelio je Michael iz Sjedinjenih Američkih Država koji je već sedam godina u Zajednici Cenacolo u Međugorju.

Korijen problema
Rođen sam u Americi, u državi Connecticut. Odgajan sam u katoličkoj obitelji te sam imao lijepo djetinjstvo. Molitva je bila vrlo važna u mom odrastanju i uvijek sam vjerovao u Boga. Oduvijek sam bio vrlo osjetljiv (u srcu, s emocijama, itd.) i također pomalo nesiguran o tomu što ljudi misle o meni. Bio sam i pun strahova te sam se bojao suprotstavljanja.

No, istodobno svi su me voljeli, oduvijek sam bio zabavna osoba te sam imao dosta prijatelja. Problem je bio u tomu što sam uvijek previše mario što će drugi misliti o meni.

Za mene je tijekom odrastanja bilo lakše okrenuti se stvarima koje me odvlače od stvarnosti i predstavljaju neki bijeg od onoga što mi je život servirao (gotovo kao bijeg od stvarnosti).

Igrao sam videoigrice, čitao knjige ili radio bilo što drugo što je bilo učinkovito u bijegu od stvarnosti.

Moj je otac inženjer, tako da sam stalno imao brojne prilike naučiti nove stvari od njega, no uvijek sam birao što sam htio, ono što je činilo da se osjećam ugodno i dobro, te sam tako protraćio mnoge prilike koje su me mogle učiniti muškarcem.

Tako da je ovo bio korijen mojih problema, prije svega drugog – biti negdje drugdje u mojoj glavi i izbjegavati stvarni život i stvari kojima me je Bog želio oblikovati u dobrog, svetog, mudrog i odraslog muškarca.

Sve kreće s marihuanom…
Ja sam zapravo oduvijek znao što je istina – zahvaljujući Duhu Svetomu koji me nikad nije napustio – jer sam u srcu imao živu vjeru, ali sam istodobno puštao druge ljude i njihov doživljaj mene ispred onoga Božjega, te sam počeo padati u grijeh…

Počeo sam se prepuštati tjelesnim užitcima i stvarima koje su bile suprotne onomu što je Gospodin tražio u mom srcu. Jedno nesređeno zadovoljstvo i grijeh vodili su drugom koji su bili gori, i počeo sam prigušivati ​​svoju savjest i glas Duha Svetoga.

Naposljetku, gotovo da nisam bio u mogućnosti slušati Božji glas kroz savjest, te je to bio trenutak kada je đavao stavio drogu na moj put.

Najprije sam, na završetku srednje škole počeo pušiti marihuanu koja je uskoro postala ogroman prioritet u mom životu.

U to mi je vrijeme pomogao jedan svećenik tako što je radio sa mnom te sam bio „čist“ nekoliko godina, i ponovno sam upoznao Isusa na noviji dublji način. Počeo sam više čitati o svojoj vjeri kroz živote svetaca, te sam zavolio Isusa više nego ranije. Vratio sam se sakramentalnom životu i činio najbolje što sam znao da Boga stavim na prvo mjesto.

Razvio sam osobniji odnos s Bogom i molio tijekom dana.

Osvrćući se sada na to razdoblje, vidim kako, unatoč svom rastu u vjeri, još uvijek nisam bio ništa učinio kako bih promijenio svoje strahove ili svoju nesigurnost. Još uvijek sam imao lošu naviku bježanja od „života“ i odgovornosti, nezdravo ponašanje i navike; još uvijek sam činio stvari koje su bile grješne, kojih se nisam mogao riješiti. Također, još sam uvijek bio emocionalno nezreo, te je obični prekid veze s djevojkom bio dovoljan da ponovno završim u zagrljaju droge kako bih se osjećao bolje, umjesto da sam si dopustio da prebolim to kroz određeno razdoblje i nastavim dalje uz Božju pomoć.

Na kraju sam počeo koristiti farmaceutske opioide, te sam se ubrzo prebacio na heroin. To je postalo smrtonosnom navikom, pa sam dva puta skoro umro od predoziranja. Ovaj put nisam mogao utišati Božji glas u mom srcu; pobudio je u meni osjećaje kajanja i tuge, i spremnost da želim prestati…

Cijela obitelj pati
Tako sam s jedne strane imao đavla koji me vuče u ponor, puneći me lažima, ponosom, ohološću i opravdanjima, a s druge strane sam imao Gospodina koji me pokušavao vratiti k sebi ovim kajanjem. Molio sam nekako dok sam prolazio kroz sve ovo, jer sam još uvijek znao istinu duboko u sebi. Molio sam Boga da me nekako izvuče iz ovoga.

Moji majka i otac također su molili za mene dok sam prolazio kroz ovo sve jer sam utjecao i na njihove živote. Učinkovito sam uništavao obitelj svojim korištenjem droge. Krao sam im novac, izazivao prekomjeran stres, započinjao svađe, uništavao njihove stvari i pokvario kvalitetu njihova života kroz svoje krive izbore. No, oni su molili za mene jer nikada nisu gubili vjeru.

Naše molitve su uslišane te sam tako upoznat s djelovanjem Zajednice Cenacolo posredstvom jednog drugog svećenika koji je naš obiteljski prijatelj.

Odletjeli smo na Floridu da vidimo kako izgleda svakodnevica u Cenacolu, tada sam trebao odlučiti…

Unatoč činjenici da nikad nisam želio doći ovdje, Isus mi je pomogao donijeti tu odluku otklonivši sve druge raspoložive mogućnosti za bijeg.

Došao sam kući i ponovno se predozirao. Kada sam i to preživio i probudio se, shvatio sam da sam spašen i da sam trebao doći ovdje.

Sve laži i prijevare, ponos i opravdanja kojima je đavao okružio moje srce, bili su razbijeni u tom trenutku i jasno sam vidio.

Sedam dugih godina
Došao sam u zajednicu te sam počeo dopuštati Bogu da me iznutra promijeni. Prije sedam godina sam ušao u zajednicu i mogu reći da sam potpuno drugi čovjek. Dopustio sam Bogu da me usavršava korak po korak u mojoj duši kroz moj svakodnevni život u zajednici, a s druge strane postao sam dobar čovjek, s jasnim prioritetima.

Kroz naš svakodnevni život usredotočen oko Isusa u euharistiji i kroz našu predanost Mariji, bio sam pročišćen. To mi je bilo gotovo nevidljivo jer se svaki dan činio istim; ali me je Bog polako promijenio jer sam mu to dopustio i to sam želio.

Uklonio je mnoge „suparnike“ iz mog srca i sada ima moju punu pažnju u životu. Izliječio me od mojih strahova, nesigurnosti i neurednih strasti. Što je najvažnije, pružio mi je veliku ljubav prema Njemu i Blaženoj Majci i ljubav prema drugim ljudima koji su još uvijek izgubljeni u tami. Više me nije briga tko ću biti u ovom životu, niti koliko novca imam; više me nije briga što svi misle o meni; najviše me brine to što sam ugodan Bogu i što radim što On želi, a zajednica mi je pomogla da to otkrijem kroz naš svakodnevni „hod“ molitve, rada, služenja i žrtve.

Svakodnevica
Kada govorimo o samoj zajednici – ona okuplja muškarce koji su imali probleme s drogom ili drugim stvarima koje su nas povrijedile, a koji iscjeljenje pronalazimo u molitvi, radu i bratstvu.

Vjera za nas ovdje zauzima prvo mjesto, ostalo ju prati. Nemamo profesionalnog osoblja koje brine za nas, liječnike, niti psihijatre. Imamo samo jedni druge i naša životna iskustva.

Dan obično započinjemo oko 6 sati ujutro, moleći prvu krunicu oko 6:15/6:30. Većinom ju molimo ispred Euharistijskog Isusa, a potom uglavnom netko od nas pročita evanđelje dana te zatim imamo vrijeme da svatko pojedinačno kaže kako se evanđelje odnosi na naše aktualno razdoblje u zajednici. Zajedno jedemo i idemo raditi.

Svako bratstvo ima razne vrste posla ovisno o tomu koliko vremena imate u zajednici, te će vam pomoći odrediti gdje trebate raditi tijekom dana.

Uvijek imamo ručak oko podne, a nakon što završimo, imamo vremena razgovarati jedni s drugima kako nam ide. Dijeljenje jednih s drugima temeljni je dio našeg svakodnevnog života i pomaže nam da volimo i ispravljamo svoju braću na osobnoj razini, kao i da uspostavimo duboka i istinska prijateljstva.

Nakon ovog slobodnog vremena molimo našu drugu krunicu zajedno šećući vani. Zatim se vraćamo na posao i završavamo oko 17 ili 18 sati. Večera je obično oko 19 sati. Poslije večere obično imamo više vremena za razgovor ili međusobnu razonodu. Dan obično završavamo moleći Krunicu Božanskog milosrđa oko 21 sat.

Sve u svemu, iscjeljenje nam pruža Isus kroz sakramente, posebno klanjanje i ispovijed; mi uvijek pomažemo jedni drugima da postajemo bolji ljudi živeći istinu jedni s drugima, bez obzira koliko je to neugodno. To je moja priča.

J.P./ KT