Katedrala kojoj ne pripada ni njezino stepenište…


Vrhbosanska prvostolnica od 14. rujna 1889. nalazi se na Crkvenom – sada Trgu fra Grge Martića br. 2 – odnosno od nadnevka kada je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja. No, koje su to njezine arhitektonske značajke te kakva joj je imovinsko-pravna situacija?!

Priredila: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Građevinski radovi na sarajevskoj katedrali Srca Isusova završeni su 9. studenoga 1887., a dvije osobe - prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler i arhitekt Josip pl. Vancaš - zaslužne su za njezino podizanje. Prvi kao naručitelj, drugi kao idejni izvršitelj.

Tandem
Kako je poznato, nadbiskup Stadler je morao čitavu nadbiskupiju dizati praktički iz ničega, stoga se nije bilo u mogućnosti razmetati željama pa je tek dovršena katedrala u Đakovu predstavljala veliki uzor.

Prvostolnica je bila zamišljena kao građevina s prostorom za 1 200 vjernika i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda: kako je jednom prigodom kazao sam Vancaš – „od golog kamena“. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Zbog gradnje Vancaš se 1884. i nastanio u Sarajevu, a između njega i Stadlera vladao je uistinu harmoničan odnos, što nije bio čest slučaj u ovome poslu.

Tako prema Vancaševu nacrtu, vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metara. Unutarnja dužina je 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je upečatljivo s dva zvonika od po 43 metra visine, a krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu.

Gradnja je započela 1884., a zemaljski poglavar BiH Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom triput o zemlju te je nakon njega to isto ponovio i dr. Stadler.

Ono što primijete svi koji se iole razumiju u stilove gradnje jest da je sarajevska prvostolnica izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se – sve su prilike – vodio crkvom Notre-Dame u Dijonu. Čini se da ga je glede eksterijera impresionirala upravo burgundijska gotika, tvrda i vrlo škrta arhitektonskim ukrasima. Izgled pak zvonika vrlo je vjerojatno posudio s praške Tynske crkve.

Građevinski radovi na sarajevskoj ljepotici i dakako njegovu simbolu završeni su 9. studenoga 1887., a katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889.

Sve te obnove
Kako je sve na ovomu svijetu, ma koliko stremilo Nebu, podložno zubu vremena, tako je i s katedralom Presvetog Srca Isusova. Ona je stoga u svojoj 132 godine dugoj povijesti doživjela tri obnove. Kako je izgrađena na prilično vlažnom zemljištu, čini se da izolacija prilikom prve gradnje nije uspjela sve zaštititi. Tako je tijekom priprema za proslavu 50. godišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH (1932.) poduzeta temeljita obnova. Tada se odstupilo od prvobitnog unutarnjeg izgleda i izvedena je sasvim drugačija dekoracija.

Katedrala je obnavljana i u razdoblju od 1985. do 1989., kada su temeljito urađeni: krov, elektroinstalacije i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena, nego se zidove bojilo jednostavnim bojama. Urađena je grobnica u istočnoj lađi za ukop biskupa.

Obnavljana je ona i treći put, 2010. i 2011., kada joj je vraćen prvobitni izgled unutrašnjosti kako ju je zamislio dr. Stadler.

Neprocjenjivo umjetničko bogatstvo
No, posebna njezina vrijednost zrcali se u umjetninama kojima obiluje. Teško ih je nabrojati sve, stoga ćemo spomenuti samo neke...

Glavni je oltar izveden od mramora te raščlanjen u sedam niša od kojih je srednja nešto malo viša od ostalih. Nema prezide pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Pozornom oku promatrača ne mogu promaći kipovi: Sv. Josipa, Sv. Franje, Sv. Mihovila, Sv. Ilije i anđela.

Iznad srednjeg otvora nalazi se na prilično visokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča, izveden iz bijele kamene mase.

Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, dar bečkog dvorskog bravara Antona Biroa, a u zapadnom dijelu glavne lađe smještena je propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranom postolju. Nekoliko koraka od nje postavljena je uljana svjetiljka koju je 1997. darovao Sv. Ivan Pavao II. – a koja je do tada gorjela na Gospinu oltaru u bazilici Sv. Petra u Vatikanu.

U lijevoj sporednoj lađi nalazi se oltar Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, urađen od istog kamena od kojeg je pravljen i glavni oltar. Menza počiva na dva stupića od ljubičastog serpentina, te je izrađena u Beču. U istočnoj sporednoj lađi oltar je Svete braće Ćirila i Metoda, izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Iznad oltara nalazi se pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu. Ipak, najviše pogleda plijeni središnji prozor na kojem je prikazan razapeti Krist u trenutku kad se vojnik sprema probosti mu srce.

Također, posebno ljepotom osvaja velika rozeta na pročelju, promjera gotovo pet metara. Njezino središnje polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje.

Kada se siđe s ambona, može se vidjeti, desno od glavnog ulaza za vjernike, nadgrobna ploča „živog stupa“ ove bogomolje – nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je to skulptora Marina Studina. Tik do njegova groba nalazi se ploča koja podsjeća i da je Sv. Ivan Pavao II. boravio u sarajevskoj prvostolnici i molio na tom mjestu.

Osim nabrojanog, katedralu krase i brojne freske, a neke od njih su preslikane iz đakovačke prvostolnice.

Sarajevska katedrala urešena je i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike crkvenih otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su, nažalost, jedva dostupne pogledu jer su postavljene previsoko. Mnogi ih i ne zamijete, i bez kvalitetna vodiča ostaju nezapažene.

Na zapadnoj strani lađe simbolično su prikazani oci Zapadne Crkve, a na istočnom zidu nalaze se slike otaca Istočne Crkve.

Impozantni kor krase orgulje koje su djelo radionice iz Zagreba. Na izložbi u Budimpešti 1886. zapažene su i nagrađene. Imaju dva manuala s 22 registra, osam kolektivnih pedala te stroj za crescendo i decrescendo.

U zvonicima katedrale je šest zvona koja je darovao slovenski narod.

Koliko i čega?
Kada smo ju ovako opisali, željeli smo „kopati“ i malo dublje – točnije u katastar, da vidimo koliko je to ona „naša“.

Naime, većina Sarajlija, ali i turista – ma svih onih koji su jednom kročili u blizini katedrale, primijetili su jedno: njezino „nedostojno okruženje“ – blago rečeno. Osim što ju opkoljuju brojne terase kafića i restorana, različiti prodajni štandovi, pred katedralom se izvode i kojekakvi, nerijetko bučni, „performansi“, prosvjedi i što sve ne. Zaista, koliko metara oko katedrale je „katedralno“?!

Fotografija br. 1

Za to smo se poslužili alatom „Pregled“ raspoloživim na službenoj stranici Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (katastar.ba) gdje je potrebno upisati općinu (Stari Grad Sarajevo), katastarsku općinu (Sarajevo I), i broj katastarske parcele (u ovom slučaju 1 068) ili posjedovnog lista. Potom se na mapi grada određenom bojom prikaže tražena nekretnina/ površina (fotografija br. 1) i samo ono što je prikazano tom bojom potpada pod navedenu katastarsku parcelu/česticu.

Tako je, kao što je moguće vidjeti na fotografiji br. 1, katedralno, odnosno u vlasništvu Kaptola vrhbosanskog samo katedralno zdanje u svojim gabaritima, a čak ni stepenice putem kojih se ulazi u nj ne spadaju u to, nego pripadaju „društvenoj svojini putevima“, kako stoji na fotografiji br. 2. (katastarska parcela 1 069).

Fotografija br. 2

Informacije o katastarskim parcelama/česticama navedene su (i dostupne online na sljedećoj poveznici:
http://aplikacija.kons.gov.ba/kons/public/uploads/odluke_bos/Sarajevo_Katedrala%20BH1.pdf) u Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika kojom se katedrala proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Također, o imovinsko-pravnoj problematici progovorio je i rektor prvostolnice mons. Ante Meštrović koji je i prepošt Kaptola vrhbosanskog.

On nam je tako dao uvid u razne dokumente, a jedan od njih jest i zemljišnoknjižni izvadak u kojemu se odmah uočava jedna nejasnoća. Naime, u rubrici gdje se upisuje površina nekretnine izražena u metrima četvornim najprije je upisana brojka od 902 m² koja je „uredno“ prekrižena te je ponad nje napisano ipak 810 m² – zašto je to tako, ni sam mons. Meštrović nije siguran. U istom tom dokumentu u odjeljku „oznaka nekretnine“ navodi se „Rimokatolička stolna crkva sa crkvištem u Ferhadiji ulici“. Nama je ovdje posebno simptomatična riječ crkvište jer se iz gore navedenog ovo crkvište nigdje ne nazire…

Ipak, koliko god ju – uz sve napore – nagrizao zub vremena, uzurpirali „moderni okupatori“, nagrđivali joj cjelokupan dojam, uskraćivali jednako dobru rasvjetu kao ostalim sarajevskim bogomoljama, katedrala Presvetog Srca Isusova središnji je simbol bh. prijestolnice, svidjelo se to nekomu ili ne. Zvon njezinih zvona miluje katoličke duše koje se s ponosom dive onom Vancaševu „golom kamenu“. Gol je to kamen, kao ogoljeno Presveto Isusovo Srce pod kojim kuca sarajevska katedrala.