Piše: Josipa Prskalo

Naš sugovornik rođen je u Papratnici kod Žepča i član je župe sv. Antuna Padovanskog. Nakon osnovne škole odlučio se za srednjoškolsko obrazovanje u Sjemeništu Zmajević u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru. Studij teologije započeo je na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF), a nastavio ga je i diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Danas je Branko oženjen i, kako ističe, ponosni otac dvojice sinova – Filipa i Karla.

Studentski dani

Trenutno je zaposlen u dvije žepačke škole – Srednjoj mješovitoj školi (SMŠ) Žepče te Glazbenoj školi Katarina Kosača Kotromanić. Također, uz poziv katehete obavlja i službu tajnika Odbora za međureligijsku suradnju Žepče koji djeluje pri Međureligijskom Vijeću u Bosni i Hercegovini. Kako nam je rekao, njegova cijela obitelj oduvijek je usko vezana uz Crkvu. „Nakon odlaska u sjemenište logično je bilo da ću nastaviti sa studijem teologije, premda nikada nisam razmišljao da ću život posvetiti ulozi vjeroučitelja, no to se danas ostvarilo“, podijelio je Branko s nama.

Kazao je kako oni koji se odluče za studij teologije, odlučuju se zapravo ići uskim putem, punim trnja i različitih izazova. „Jedino što mi je tada pomagalo bila je nada da će se Bog pobrinuti za mene. Ni u jednom trenutku života nisam požalio što sam upisao teologiju jer spoznaja i služenje Bogu i bližnjemu jedino je čemu težim. Iskustvo bliskosti i prijateljstva koje sam stekao kroz studij uvelike su mi pomogli“, otkrio nam je ovaj predani vjeroučitelj. Kazao je kako je Bog na njegovu životu radio kroz sama predavanja te, ne samo da je napredovao u znanju i spoznaji Božjih istina, nego je On ujedno radio i na njegovu karakteru kao osobe, brata, muža i na kraju roditelja.

Tijekom studija u Zagrebu radio je i kao djelatnik Gradskog kazališta komedija, te nije odmah započeo raditi kao vjeroučitelj. Kada je odlučio zasnovati obitelj, vratio se u Žepče gdje je ujedno i dobio prvi posao u struci te tako počinje i njegov poziv katehete.

Izazovi odabrana poziva

Ispričao nam je kako svoje prvo radno iskustvo pamti po susretu sa školskim ravnateljem koji nikada nije bio pretjerano oduševljen vjeronaukom u školi. Njegova prva rečenica je bila da „vjeronauk ne zauzima neku važnu ulogu u školskom odgoju“, nego je to „samo nešto usput“. Branko je upravo ovu rečenicu sebi postavio kao izazov što ga je potaknulo na intenzivan rad s učenicima i na promicanje vjeronauka u školi.

„Smatram da vjeroučitelj ima ozbiljnu zadaću u širenju Radosne vijesti, naravno u prvom redu tu svrstavam naš način života pa tako i odnos prema našem pozivu. Odlika vjeroučitelja bi na prvom mjestu trebala sadržavati njegovu ljudskost, ljubav prema Bogu i obitelji. Vjeroučitelj nije taj koji samo nešto priča, on treba svoj poziv pokazati i djelima. Mi smo ti koji u školama radimo na sustavnom upoznavanju, čuvanju i razvijanju učenikova vjerskog i kulturnog identiteta. Ja kao kateheta imam i zadaću tumačenja temeljnih vrijednosti naše tradicije i kulture“, istaknuo je Radoš i dodao kako je za vjeroučitelja važno imati razvijen senzibilitet, ne samo prema učenicima, nego i prema ljudima i zajednici te biti sposoban uspostaviti međuljudske odnose s drugim konfesijama, kao i sposobnost razumijevanja i prihvaćanja različitosti. „Bogatstvo života i življenja nalazi se u toj različitosti“, naglasio je Branko.

Vjerski odgoj danas

Glede samog vjerskog odgoja Radoš je mišljenja kako djeca upravo kroz njega otkrivaju jednu poveznicu između svijeta u kojemu žive i Boga. Na taj način oni upoznaju sebe i svoju okolinu, rastu i razvijaju se u nadi i povjerenju. „Nedavno čitam jedno istraživanje koje kaže kako je povjerenje mladih u Crkvu palo za 20%. Mladi su kritični prema kvaliteti obrazovanja, te smatraju nužnim podići ju. Međutim, s druge strane kolektivna nezainteresiranost mladih dovodi do sloma cjelokupnog sustava obrazovanja. Papa Franjo je na jednom susretu mladih uputio pitanje: „Želite li biti nada za Boga? Želite li biti nada za sve nas?“ Odgovor je, naravno, bio pozitivan. No, postavlja se pitanje je li ostao trajan“, podijelio je Branko svoje razmišljanje s nama.

U SMŠ-u Žepče nema alternativnog predmeta vjeronauku, ali svakako da postoji određeni postotak učenika koji ne pohađaju vjeronauk. No, često se događa kako upravo oni pitaju vjeroučitelja Branka da ipak nazoče njegovim satima... Što svakako ostaje jedna tema za razmišljanje...

Prema njegovu mišljenju, problem nastupa kada djeca prime sakrament svete potvrde, te unatoč vjeronauku tijekom cijelog osnovnoškolskog obrazovanja ipak gube interes za crkveni život. „Koliko sam upućen, ni mjesni biskupi, a ni svećenici nemaju rješenje za ovaj problem. Pitanje se postavlja gube li mladi vjeru ili nikad nisu ni bili ni na koji način privrženi župnoj zajednici?! Ako se nekada i uvede neki alternativni predmet umjesto vjeronauka, recimo – etika, ta djeca sigurno neće biti više 'etična' nego što jesu ili bi to dobili putem odgoja kroz nastavu vjeronauka“, rekao je Radoš.

Važnost Katehetskog dana

Također, s Brankom smo se, između ostalog, dotakli i samog povoda ovoga razgovora – jubilarnog XX. katehetskog dana. To je dan koji okuplja sve one koji imaju i te kako veliku ulogu u životu djece i mladih, no često, kako i sam Branko kaže, podcijenjenu u društvu i zajednici. „Najprije to je prilika da se susretnemo i sa svojim pročelnikom, ali i s brojnim kolegama. Po meni, važnost Katehetskog dana jest i jedna stručna egzegeza koju dobijemo od određenog predavača. Naime, tijekom školske godine zaokupljeni smo klasičnim tumačenjem Biblije gdje se polako gubimo u jednoj kolotečini od predavanja. Upravo ovaj Katehetski dan daje nam jednu širu sliku našega poziva i poslanja. Sukladno ovomu spomenuo bih jednog od naših najvećih teologa Tomislava Šagi-Bunića koji je rekao kako je naš narod 'biblijski neishranjen'... Svjestan toga mislim da je veoma važno pokrenuti biblijske sekcije ili nekakve katehetske susrete mladih zbog dubljeg upoznavanja knjige na kojoj se temelji naša vjera“, objasnio je Branko spomenuvši kako i sam vodi biblijsku sekciju u SMŠ-u Žepče.

Uloga katehete u „začaranu krugu“

Naš sugovornik je podijelio još neka razmišljanja koja se tiču prvenstveno mladih i njihova odnosa prema vjeri, ali i same uloge katehete u konkretnim situacijama. Istaknuo je kako je jako bitno, poglavito u svijetu današnjice, da se učenici nauče što više pripadati župnoj zajednici te da im to bude i jedna vrsta zadaće. „To znači da će korak po korak oni postati novo lice župe. Nadalje, treba polaziti od činjenice da mladi još nisu izgubili osjećaj za drugoga, što se vidi u mnogobrojnim humanitarnim akcijama. Naravno, za kršćane činiti dobro nije nešto novo, nije nešto s čime se prvi put susreću. To je trajna svijest koja proizlazi iz susreta s Kristom. Ovdje kateheza postaje odgoj za sebedarnu ljubav“, dočarao nam je Branko.

Ne treba puno kako bi se uočilo da je u današnjem vremenu biti vjeroučitelj izazov. Nažalost, kako to Radoš opisuje, ponekad se čini da su vjeroučitelji posljednja karika u jednom lancu djelovanja, kako u pastoralnom životu, tako i u odgojno-obrazovnom procesu. Što ni u kojem slučaju ne bi smjeli biti. „Današnji su učenici puno zahtjevniji, a discipline i motivacije gotovo da nema, dok ravnatelji podliježu još uvijek starom sustavu obrazovanja. Tim je naša uloga još veća...No, da ne bi sve bilo u negativnu kontekstu, za kraj bih naveo jedan citat iz Biblije: 'Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji'", zaključio je Branko ovaj razgovor na sebi svojstven način i vjerujemo ostavio nam mnogo toga na razmišljanje.

Brankova priča je tek jedna od mnogih – reklo bi se, ali možda upravo ona iznjedri nove katehete i vjeroučitelje, upravo u ovom razdoblju biranja budućih profesija. Možda baš ona bude „okidač“ koji će donijeti odluku upisati teologiju. Kao što se moglo pročitati, biti vjeroučitelj nije „lako“, to traži potpuno predanje i autentično življenje onoga što se predaje i navješćuje. No, iz ovoga gore pročitanog vidimo da sa sobom nosi i mnoge blagoslove kao što je bio slučaj i s našim sugovornikom koji ni dandanas nije požalio zbog svoje odluke koja ga je dovela na ovaj put.