Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ukoliko pogledamo samu etimologiju riječi porodica i obitelj, vidimo kako „porodica“ potječe od glagola „ròditi“, a „obitelj“ od glagola „obitávati“, pa stoga bude jasnije zašto je svaka porodica obitelj, ali i zašto svaka obitelj nije porodica.

U dom(itelj) ljubavi
Udomiteljstvo (hraniteljstvo) prema „definiciji“ predstavlja privremeni oblik zaštite djeteta bez roditeljskog staranja u razdoblju dok se ne stvore uvjeti za povratak u biološku obitelj ili usvajanje ukoliko je riječ o djetetu bez roditeljskog staranja. Udomiteljske obitelji treba shvaćati kao javni servis koji institucionalnu brigu zamjenjuje obiteljskom.

Ali udomiteljstvo u svojoj dubini otkriva heroje. Otkriva zemaljske anđele čuvare koji imaju stolicu, tanjur, krevet i najvažnije – zagrljaj viška. Zagrljaj koji znači – ti sada ponovno imaš obitelj. Siguran si i nećemo te napustiti.

No, udomiteljstvo u našem svijetu pomodarstva nije uopće aktualna tema, a trebala bi biti. Potrebno je još mnogo sigurnih domova i zagrljaja za one prema kojima život nije bio fer, za one koji nisu željeni pa tako ni voljeni, za one koji su osjetili samo tugu, udarce, napuštenost, zanemarenost…

Ipak, neki od njih, Bogu hvala i njegovom voljom vođeni, pronašli su put do novog rođenja, rođenja u obitelji, rođenja ondje gdje su voljeni.

Karike dobrote
Jedna karika tog njihova puta u novi život jest Služba za udomiteljstvo – odnosno jedna od organizacijskih jedinica JU-a Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo, formirana 2020., nakon stupanja na snagu Zakona o udomiteljstvu FBiH (2017.).

Ova služba u suradnji s općinskim službama socijalne zaštite nastoji stvoriti konkretne preduvjete za prevenciju smještaja djece i odraslih u ustanove socijalne zaštite, ili kako bi se istima, koji već žive u ustanovama socijalne zaštite, pružila prilika za odrastanje i život u obiteljskom okruženju.

Jedna od djelatnica ove, rekli bismo iznimno važne, službe jest i Mirsada Hamzić koja nam je ljubazno ponudila odgovore na naša radoznala pitanja kada smo počeli istraživati o svijetu udomiteljstva.

^{Mirsada Hamzić djeluje pri Službi za udomljavanje}

Tako nam je objasnila da bi se moglo biti udomiteljem, odnosno preuzeti brigu o nekom djetetu bez roditeljskog staranja ili odrasloj osobi, potrebno je ispunjavati određene uvjete propisane Zakonom o udomiteljstvu, te proći stručnu obradu i edukaciju. „Svaka osoba koja je zainteresirana biti udomiteljem najprije podnosi prijavu/ zahtjev kod općinske Službe socijalne zaštite ili Službe za udomiteljstvo JU-a Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo, na obrascu koji je dostupan na mrežnoj stranici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, te u općinskim službama socijalne zaštite. Po podnošenju zahtjeva pristupa se prikupljanju nužne dokumentacije kojom se dokazuje ispunjavanje Zakonom utvrđenih uvjeta kod potencijalnih udomitelja, nakon čega se vrši stručna procjena podobnosti za obavljanje udomiteljstva, te upućivanje potencijalnih hranitelja na edukaciju iz ove oblasti“, kazala nam je Mirsada dodavši kako prilikom prijave za udomiteljstvo osobe navedu za koji su uzrast, spol, nacionalnost i slično, te se prilikom smještaja djeteta u obitelj nastoje zadovoljiti karakteristike koje su udomitelji naveli. Rado ističe i kako prilikom poziva udomitelja prema zahtjevu koji Služba za udomiteljstvo zaprimi, oni često prihvate na brigu i dijete koje nema karakteristike navedene u njihovoj prijavi, što potvrđuje širinu koju u sebi nose ovakve osobe.

Najbolje što se moglo dogoditi
Djeca u udomiteljskim obiteljima mogu ostati do punoljetnosti ili završetka školovanja – najkasnije do 26. godine, no, kako nam je Mirsada istaknula, u praksi imaju najčešće slučajeve gdje dijete ostane sve do osamostaljivanja.

„Važno je spomenuti da udomitelj ne može biti osoba mlađa od 25 i starija od 65 godina, izuzev kad je riječ o srodničkom udomiteljstvu ili ako je riječ o najboljem interesu udomljenog. Također, dobna razlika između udomitelja i udomljenog ne može biti manja od 25, a veća od 50 godina“, objasnila je Mirsada koju smo pitali i o iskustvima s udomiteljskim obiteljima.

„Rado dijelimo pozitivna iskustva o udomiteljskim obiteljima. Mi kao služba nastojimo raditi što kvalitetnije i sve izazove zajedno s udomiteljem prevladavati u najboljem interesu djeteta. Najveći broj realiziranih smještaja je u svakom smislu nešto najbolje što se djeci koja su trebala smještaj moglo pružiti. Ono što je važno istaknuti i što je najznačajnije jest vrlo brz napredak djece nakon što realiziramo smještaj. U prosjeku, djeci koja ne hodaju i ne pričaju u institucijama, u udomiteljskim obiteljima treba otprilike mjesec dana da se počnu pridizati i jako brzo sustignu zaostatke u razvoju“, rado je s nama podijelila gđa Hamzić.

Prema podatcima spomenute službe, trenutno u Kantonu Sarajevo ima 85 udomiteljskih obitelji u koje je smješteno 95 djece. Broj djece je tijekom godine bio i veći, ali su neka od njih reintegrirana u biološke obitelji ili pak zbrinuta na neki drugi način.

No, ono što su posebno istaknuli jest da potrebe za novim udomiteljskim obiteljima ima jer u sustav stalno ulaze nova djeca, a u posljednje vrijeme povećan je i broj izmještanja djece iz primarnih obitelji.

„Ne znaš koje je biološko, a koje ne“
Jedna od obitelji koja ima krevet, tanjur i zagrljaj viška jest ona Merime i Alena Šete, mladog bračnog para u 30-im, koji uz svoje dvoje biološke djece Daliju (6) i Adina (2) od 19. studenog 2021. imaju i četverogodišnjeg dječaka na udomljavanju.

Upitavši što je suprugu i njega potaknulo postati udomiteljima, rekao je kako je uvijek bio mišljenja da kada nešto čovjek napravi u životu – treba nešto društvu i vratiti, i na neki način pomoći nekomu tko je u potrebi. „Jer i ja sam nekoć bio u teškoj situaciji, ali sam stekao neke uvjete za život… Mogu trošiti novac na kupnju boljeg auta, drugog, trećeg stana ili se može ovakvo što napraviti što će ostati... To je nekako više s moje strane, supruga je slična razmišljanja da treba napraviti nešto takvog nematerijalnog karaktera“, kazao nam je Alen.

Udomljeni dječak je u njihovu obitelj donio još više sreće. „Ne znam jesmo li mi imali sreće, ali smo prezadovoljni djetetom. Iznimno je jedan inteligentan dječak kojemu je samo trebala mogućnost doći do izražaja, da može postavljati pitanja, interesirati se… Zdrav je više-manje, hvala Bogu, poslušan je – nema što. Nije imao ni nekih pretjeranih tegoba – nije dijete iz neke obitelji gdje su ga maltretirali, nego su ga napustili. Nisu mu ostale ni pretjerane traume. Već kroz 15 dana se uklopio. Prvu noć je bio malo uplašen, dok nije postao svjestan gdje je i kako, plašio se hoćemo li ga ostaviti, a sada već kao i ostalo dvoje naše djece funkcionira. Oni su ga prihvatili, svi su u vrtiću. Zove nas 'mama' i 'babo', kao i naše dvoje djece, od prvog dana. S tim da je imao jedan kontakt s biološkim ocem prije tri-četiri mjeseca, što mu je ostalo u sjećanju pa govori 'ja imam dvojicu baba'“, simpatično je dodao Alen kazavši kako su roditelji dječaka bili jako mladi te su se razišli, ali i kako mu je otac jako fin mladić koji jednostavno nema uvjete kako bi se brinuo o njemu.

Alen nam je ispričao i kako je imao nekoliko slučajeva kada su ga ljudi nazivali i pitali o udomljavanju jer imaju – iz ne zna kojeg razloga – predrasude. „To je njima nešto toliko strano. Mi smo, mogu reći, na neki način imali sreće jer smo udomili dijete koje vrlo vjerojatno neće biti vraćeno u obitelj iz koje je poteklo, te će ostati kod nas. Naravno, uvijek postoji bojazan. E, sad, kod druge djece možda je veći postotak da će se ona vratiti u svoju matičnu obitelj, pa može biti nezgodno da se nakon nekoliko godina dijete 'oduzme' i vrati matičnoj obitelji. Međutim, tih nekoliko godina, koliko god, mjesec, dva, pet – nije važno, vama stvara zaista određenu sreću. Jer kad se on zaigra s mojom biološkom djecom – to je tako lijepo vidjeti. Svima je lijepo – djetetu, vama, imate obvezu, odgovornost, zanimaciju i jednostavno kroz 10-15 dana već 'zaboravite' je li vam to biološko dijete ili ne“, srčano je u dahu ispričao Alen spomenuvši kako mu je supruga prvih mjesec dana imala malo poteškoća. „U smislu kako će ga zagrliti, kako će ovo, kako će ono, ali čim krenu neke obveze, čim čovjek 'upadne u neku mašinu', to se zaboravi – dijete k'o dijete. Ljudi imaju predrasude, ali zaista bez razloga, to nije nikakav bauk. Vidim i po svojim roditeljima i po supruginim, po prijateljima – svi se normalno ponašaju prema tom djetetu, kao i prema ostalima“, rado je dodao udomitelj Šeta.

Nevenkine ruke
Još jedan primjer udomitelja, i to udomitelja s velikom dušom, rekli bismo, našli smo u Kiseljačanki Nevenki Kapetanović koja je i edukatorica udomiteljskih obitelji, po međunarodno licenciranom programu, te predsjednica Udruženja za razvoj udomiteljstva, zaštitu djece i obitelji Suncokret.

Kada smo ju prvi put nazvali, Nevenka se spremala poći na ispovijed, pa smo tako s njom razgovarali nakon ispovijedi i otkrili pravu vjerničku dušu koja svoju vjeru živi. Kazala nam je kako je u priču o udomiteljstvu ušla zbog jedne djevojčice od osam mjeseci koja je došla do nje igrom slučaja. „Neka Božja ruka me vodila u tom smjeru… Inače sam po profesiji odgajateljica i imala sam skupinu djece – jer sam se privatno jedno vrijeme time bavila – i tako mi je ta djevojčica skrenula pozornost na sebe, i uz neke preporuke uzela sam ju na brigu. Tada sam tek shvatila kako ima obitelji kojima je zaista potrebna neka druga ruka, neka druga obitelj i neka druga pomoć. Srećom, njezina majka je prihvatila tu moju pomoć na baš iskren način, i pokušala sam – s obzirom da je majka bila jako mlada – i njoj pomoći, a mislim da sam na neki način i uspjela. Udala se, zasnovala obitelj i mislim da joj je dobro došao naš kontakt“, rekla nam je Nevenka uvodeći nas u priču.

^{Nevenka s unucima i djevojčicom koju je udomila}

U udomiteljstvu je, kako kaže, otprilike 15 godina. „Podigla sam pet beba ostavljenih u rodilištu. Imala sam čak jednog dječaka od tri mjeseca koji je bio smješten u instituciji od rođenja, međutim tamo su primijetili da se nešto s njim događa i prebačen je na neurologiju u Sarajevo. Međutim, kada su ustvrdili njegovu dijagnozu – ima teži oblik epilepsije – doslovno ga nije htio nitko. Javili su se meni i ja sam prihvatila to dijete i srećom i on je otišao u sigurne ruke. Sada ima sigurne roditelje, svoju obitelj koja se zaista brine za njega, i iskreno se nadam da će se uspjeti iz njegove situacije izvući sve pozitivno jer je bio u prilično lošoj situaciji, ali, hvala Bogu, sad je stabilno“, kazala nam je Nevenka prisjećajući se događaja iz svog udomiteljskog „staža“.

Kazala je i kako je ponovno – s obzirom da je morala napraviti jednu stanku jer je prethodno istodobno imala dječaka od godinu dana i jednu bebu iz rodilišta – u pregovorima. „Ali imala sam i tada podršku obitelji, prijatelja, okruženja tako da sam uspjela u tome na pravi način. Godinu i pol dana bilo je umora, nisam ni spavala tako da sam morala napraviti stanku, ali sada se evo vraćam. Ulazim u jednu priču, vrlo zahtjevnu, vrlo tešku i iskreno se nadam da ćemo uspjeti“, optimistična je naša sugovornica, te dodaje kako je ostala u kontaktu s djecom i njihovim roditeljima te se tako njezina obitelj i krug prijatelja zaista proširio.

Inače ima dva biološka sina, i ponosna je baka dvaju unuka – Valentin je drugi razred, a Filip će najesen krenuti u školu.

Pitali smo ju i koliko se čovjek zapravo veže kada uđe u svijet udomiteljstva. „Čovjek se veže apsolutno – nisam prestala kontaktirati s usvojenom djecom i s njihovim obiteljima, ali je trenutak razdvajanja jako traumatičan. Jer na početku samog ulaska u ovu priču o udomiteljstvu svjesni smo da će ta djeca jednog dana otići. Na kraju krajeva i naša biološka djeca – ona su otišla za svojim životom. To je prirodno. Odmah na početku spremni smo prihvatiti mogućnost razdvajanja, i to treba sa sobom raščistiti“, iskrena je Nevenka te dodaje: „Pomoći djetetu u odrastanju, kad mu je najpotrebnije, u jednom razdoblju – želja je dakle pomoći, a ne sebičnost, tj. zadržati. Pitanje je jesmo li spremni usrećiti još jednu obitelj. Osobno – koliko god sam pružila, više sam dobila. Poglavito jer sam imala neku moralnu snagu koju sam pružila djetetu onda kad je to njemu trebalo. Čovjek se osjeća sretno.“

Na kraju je Nevenka, kroz čiji dom je prošlo devetero udomljene djece, poručila kako ne možemo tražiti ni od Boga, ni od ljudi ako nismo nešto dali. „Svi smo mi vjernici na ovaj ili onaj način – istom se Bogu molimo, bez obzira na vjeru, naciju… Svaka obitelj koja želi ući u ovu priču može se meni kao predsjednici udruge obratiti, kao i za sve informacije Centru za socijalni rad. Jer svatko od nas sigurno ima još jedno mjesto za stolom, još jedan ležaj, i ima zagrljaj – a to djetetu puno znači“, poručila je višestruka udomiteljica.

Iz primjera ovih udomitelja uvidjeli smo koliko sreće i ljubavi dobivaju oni koji se upuste u ovu avanturu – jednostavnu avanturu viška kreveta, tanjura i zagrljaja.