Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Pater Luka Lučić rođen je 1939. u Baricama kod Živinica. U prvi razred je krenuo 1946., a osnovnu školu pohađao u rodnim Živinicama. Odrastao je u pobožnoj kršćanskoj obitelji koja je svakodnevno molila i svjedočila vjeru. Još kao dječačić volio je ići u crkvu i, zahvaljujući uzorima sveta življenja, rano shvatio što želi od života.

Stopama uzora

„Mislim da sam poželio biti svećenik prvi put kad sam vidio mladog kapelana u Morančanima Emila Čondrića. Imao sam tada četiri godine. I to me nikada nije puštalo. Prije nego sam krenuo u školu, znao sam čitati. Sjećam se da sam počeo čitati Sveto pismo i naplakao sam se nad Josipom Egipatskim. I s tim sam stalno išao naprijed. Premda sam bio ministrant i svake nedjelje išao na misu, jedna mala kriza bila je u srednjoj školi, ali nikada više“, otkrio nam je p. Luka koji je davne 1954. ušao u dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu kao kandidat Vrhbosanske nadbiskupije. Tamo je spoznao kojom svećeničkom stazom krenuti.

„U obitelji smo molili krunicu i druge molitve, a među njima i molitvu u čast misionara 'koji obilaze diljem bijelog svijeta i obraćaju zabluđene ljude'. Tako je glasila molitva, a dodatak je bio: 'Moli za nas, sveti Franjo Ksaverski.' Ja nisam imao pojma tko je to. Međutim, kad sam došao u sjemenište, prvo duhovno štivo koje mi je palo pod ruku bila je knjiga o tom svetcu. To sam velikim očima čitao i tako došao do spoznaja o Družbi Isusovoj. Pateri su također na mene ostavili snažan dojam pa sam počeo razmišljati o ulasku u tu Družbu“, ispričao nam je p. Luka koji je poslije dvije godine zamolio svojeg nadbiskupa da mu dopusti da se kao sjemeništarac priključi Družbi Isusovoj. Pošto mu je molba prihvaćena, novicijat je započeo 1956., a prvo duhovno oblikovanje u smislu isusovačkog redovnika završio je 1958. Potom je služio vojni rok i završio gimnaziju te filozofiju koju je i magistrirao, a zatim je u Zagrebu upisao i teologiju koju je godinu dana nakon zaređenja (1968.) završio na Gregoriani u Rimu. Poslije toga je trebao poći u Afriku, ali je to odgodio angažman na koji je poslan u Sarajevo gdje je bio raspoređen u Bogosloviju – od 1969. do 1972. bio je duhovnik i predavao nekoliko predmeta. Po završetku tog angažmana Luka se ponovno javio za misijski rad, što mu je odobreno pa je prvo otišao u Dublin na pripreme, a onda početkom 1973. u Zambiju.

„Zbogom, knjige!“

„Kad sam krenuo, ostavio sam sve svoje knjige jer sam mislio da više neću raditi u bogosloviji. Međutim, čim sam došao u Zambiju, pater provincijal mi je rekao da je zatvoreno bogoslovno sjemenište u Malawiju pa su se bogoslovi iz Zambije vratili kući. Bilo ih je 29. Provincijal me uputio na novoosnovanu bogosloviju u Zambiji gdje smo jednu gimnaziju podijelili na srednju školu i bogosloviju“, prenio nam je naš sugovornik koji je na tom mjestu ostao do 1976., a potom na godinu dana otišao u Wales obaviti treću isusovačku formaciju. Poslije tog drugog novicijata prije zadnjih zavjeta vratio se u Zambiju gdje je s prekidima, među kojima je i studij moralne teologije u Rimu, u bogosloviji radio do 1993. kada je poslan među bogoslove u Malawi, koje je poučavao 13 godina. Vrativši se u Zagreb 2006., preuzeo je jedan dio predavanja na Filozofskom i Teološkom fakultetu Družbe Isusove. Djelovao je i u Splitu, te prije četiri godine ponovno došao u Sarajevu gdje o vjernicima pastoralno skrbi u župi sv. Ignacija na Grbavici.

„Cijeli moj svećenički život posvećen je manje-više formiranju svećenika. Zbog manjka profesora predavao sam puno toga, ne samo moral, nego i patrologiju, kristologiju, ekleziologiju, Presveto Trojstvo… Jedino nisam predavao Sveto pismo i Kanonsko pravo. Stizalo se predavati i do 13 sati tjedno. Sada dosta tih bivših bogoslova su biskupi u Zambiji i Malawiju“, kazao nam je svećenik koji je za svećeništvo pripremio 150 misnika prenoseći im sve što je naučio od Isusa i svojih svetih uzora.

Voljeti Krista

Iako i na tom putu bude kriza, naš sugovornik svjedoči kako radosno može biti odreknuće od samoga sebe i posvećenje Bogu kroz propovijedanje evanđelja i dijeljenje sakramenata, posebno euharistije i pomirenja. „Kroz svoje dugo iskustvo zapazio sam jednu stvar koja ostaje temeljna za svećenički poziv – stvarno poznavanje Krista Gospodina. Ukoliko to nedostaje, svećenički je poziv vrlo teško realizirati, odnosno postati svećenik u pravom smislu, jer ta ljubav prema Kristu i vjera u Boga na temelju Crkve, koja je mistično Tijelo Kristovo, ono je glavno i središnje. Sve drugo dolazi samo po sebi. Ne, razumije se, bez velikih napora. Čovjek treba shvatiti svećenički poziv kao zbilja nešto posebno. To posredništvo između Boga i ljudi što svećenik nasljeđuje, to jest prima od Krista, to je ono odlučujuće čemu će se čovjek posvetiti u pastoralnom radu, ljubavi prema ljudima i Crkvi u smislu svojega života (…) Sav identitet svećenika je u tome da se svojim načinom života približi i koliko je moguće poistovjeti s Isusom Kristom. Bez toga nema svećenika. Naš je identitet Isus Krist, njegova poruka i ono što svećenici u sakramentima posreduju između Boga i ljudi“, smatra isusovac naglašavajući kako je najveće ispunjenje čovjeka ispunjenje Bogom.

Ako svećenik živi po primjeru Učitelja, dodao je, ljudi to zapaze i cijene. U tom kontekstu spomenuo je misionare koji su u potpunosti posvećeni pastoralnom radu i pomaganju ljudima. Prema njegovim riječima, Afrikanci se oduševe sakramentima, osobito pomirenjem s Bogom i pričesti, ali i činjenicom što uz crkve niču škole, bolnice, razne kućne djelatnosti… „Katolička Crkva je u misijama nešto posebno. Moć edukacije među narodom stavljali smo uvijek kao prvu zadaću u pastoralnom radu uz odgoj u vjeri“, istaknuo je bivši misionar napomenuvši kako je u Zambiji i u Malawiju susreo dosta uzornih svećenika i biskupa na čijem se djelovanju mogu nadahnjivati mladi katolici. Uz to su, naveo je, Afrikanci jako nadareni za učenje jezika i općenito vrlo kreativni u osmišljavanju različitih aktivnosti, a vole i ples i sport – on je redovito s bogoslovima igrao nogomet.

Kao mladomisnik

Dok je odgajao buduće kolege, p. Luka nije zanemarivao ni pastoralni rad izvan bogoslovije, pa je posjećivao misijske postaje (negdje je bila kapelica, negdje škola ili se služba držala pod drvetom) na kojima se znalo okupiti veliko mnoštvo kako bi čulo Božju riječ. „Zapazio sam da se u Africi svijet jako puno ispovijeda. Više puta sam sreo puno nekrštenih ljudi koji su željeli ispovijed kad su čuli da se kršćani ispovijedaju“, doznali smo od našeg sugovornika koji je nastojao biti od duhovne pomoći i zatvorenicima. „U Zambiji su bile tri vrste zatvora – za sitne prekršaje, pravi muški zatvor i security prison – zatvor za najgore prijestupnike. No, zanimljivo je da je samo katoličkim svećenicima dopušteno ulaziti u zavore i vojarne. Posjećivao sam te objekte i u Zambiji i u Malawiju. Bilo je to uvijek zanimljivo – molilo se na mnoštvu jezika. Služio sam svetu misu i slušao ispovijedi. Zatvorenici su oko vrata voljeli nositi krunice koje sam im donosio“, prenio nam je svećenik koji se poslije 30 godina afričkog života trebao priviknuti na pučanstvo i prilike ovih prostora.

„Doći ovdje iz Afrike nakon 30 godina i ponovno početi raditi znači osjećati se pomalo kao mladomisnik. Tamo je sve sasvim drukčije – ne samo jezik i kultura, nego i osjećaj. Osjećam se kao da sam tek sada počeo sve iz početka“, priznao je pater koji je unatoč svojim godinama još uvijek radišan i sretan u svojem zvanju. „Puno sam mjesta pa i kontinenata promijenio, ali se nisam puno brinuo ni za prošlost ni za budućnost. Uvijek sam išao naprijed…“, rekao nam je p. Luka koji i danas svoje dužnosti obavlja istim žarom kao i u mladim danima.

Afrička iskustva

Svećenik u misijama doživi svakojake zgode, a mnoge ga dirnu i nikada ih ne zaboravi. Kad je bio u svojoj prvoj zambeškoj misiji Chingombeu, držao je misu na koju su dolazili ljudi koji su se izdaleka pješice zaputili još u petak navečer. U Africi se susreo i s najtežim bolestima poput gube i malarije.