Upoznajte neobične stanovnike Sagrade Familije


Visoko iznad Gaudíjeva remek-djela neki prilično odani pernati prijatelji tiho podižu novu generaciju…

Ispostavilo se kako je Sagrada Familia dobila skup prilično vjernih stalnih posjetitelja, i oni ne drže karte u rukama, niti traže najbolji kut za fotografiju.

Visoko iznad gužve, među složenim tornjevima remek-djela Antonija Gaudíja, sivi sokolovi potpuno su se udomaćili dokazujući kako ne dolaze svi hodočasnici pješice. Neki, čini se, radije lete. A ovi pernati hodočasnici ne prolaze samo usput. Zapravo, njihova prisutnost dio je duge i prilično optimistične priče.

Riječ peregrine na latinskom doslovno znači „hodočasnik“, a u španjolskom jeziku zadržala je isti oblik (peregrino).

Još 2003. jedan se par gnijezdio u tornjevima bazilike kao dio projekta ponovnog naseljavanja koga su pokrenuli Gradsko vijeće Barcelone i Galanthus Natura. Sagrada Familia odabrana je vrlo promišljeno, kao jedno od posljednjih mjesta gdje su se ove ptice nekoć gnijezdile prije nego što su nestale iz grada. Više od 20 godina kasnije vraćaju se iz godine u godinu i čim dođe proljeće, nastavljaju polagati jaja ondje, kao da tiho ponovno prisvajaju mjesto koje je oduvijek bilo njihovo.

Postoji čak, što je osobito zanimljivo, i web-kamera uživo usmjerena na gnijezdo svake godine, omogućujući svima zaviriti u zbivanja. Nije baš isto kao vođeni obilazak, ali je na svoj način jednako privlačno. Uostalom, ne dobije svaki posjetitelj priliku svjedočiti svakodnevnom životu jedne obitelji mladih sokolova, koji se odvija nekoliko metara iznad krovova Barcelone.

Jer u svijetu sivih sokolova otac, poznat kao tiercel, nije tek ukrasni dodatak. On je aktivan i predan partner, dijeli dužnosti inkubacije i, nakon što se ptići izlegu, preuzima većinu lova. Sa svoje visoke osmatračnice promatra, obrušava se, vraća i donosi plijen – sve s tihom učinkovitošću koja ne traži pažnju.

Drugim riječima, dok ispod bljeskaju fotoaparati, iznad se odvija druga priča, izgrađena, ne na spektaklu, nego na postojanosti. Postoji nešto duboko prepoznatljivo u tom obrascu tihe brige – u opetovanu činu pojavljivanja, donošenja onoga što je potrebno i bdjenja. To nije nešto što obično privlači pozornost, ali bez toga malo bi što dugo opstalo. A na mjestu poput Sagrade Familije teško je ne primijetiti simboliku.

J.P., KT