Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Robert Tomić živi u malom selu Tomića Brig kod Posušja sa suprugom Ivanom, petoro djece (Magdalena, Željko, Emanuel, Dinka i Jakov) i majkom Anom. Taj 47-godišnji umirovljeni sudionik Domovinskog rata, posljednjih godina bavi se drvorezbarstvom i kamenoklesarstvom te i tako priskrbljuje za život.

Od kocke do Kursilja

„Rezbarstvom sam se počeo baviti u svojoj 38-oj godini, a to se dogodilo poslije jedne ispovjedi...“, započeo je Robert koji je nekoć bio suvlasnik jedne benzinske crpke i potom vlasnik fotografskog studija. „Sve je to bilo dobro, ali sam bio u poroku kocke… To je jedna vrsta bolesti koja se teško prepoznaje da je bolest. Sve se misli da je zabava. Danas je to baš jedna teška nevolja u kojoj obitelji trpe, samo se u javnosti malo o tome govori. Trpjela je i moja obitelj, ali ja sam to smatrao jednom vrstom zarade – dobivao sam na kladionicama, ali to je baš jedna duševna bolest, jedan pakao koji nikome ne bih poželio“, posvjedočio je naš sugovornik kojeg unatoč svemu obitelj nije napustila. Prema njegovim riječima, supruga se dugo molila Bogu da ga izvede na pravi put. „Dosta sam izbivao iz kuće… Uvijek sam tražio neku izliku i tada nastaje problem kada čovjek laže sam sebe. Po mom mišljenju, kockari su jedni od najvećih lažova. Govorim i u svoje ime jer sam i ja takav bio“, iskren je Robert koji se ne libi govoriti o svojoj prošlosti.

No, njegov je život poprimio druge obzore jednoga dana kad ga je kum odveo na seminar Kursilja na Blidinje. Tijekom tog programa poznatog kao Mali tečaj kršćanstva dobio je poticaj za ispovijed koja će za njega biti svojevrsna prekretnica.

Mali tečaj – veliko iskustvo

„Došao sam na ispovijed, a svećenik je samo šutio – valjda je znao s kim ima posla. Šutjeli smo nekoliko minuta, a onda sam ja progovorio i pričao oko sat i pol. On ništa nije govorio, a na kraju je samo ruku položio na mene… Kad sam završio, osjetio sam Božju milost, nešto što se ne može opisati. Molim se da svatko tko ima problema s porocima doživi to isto, taj susret s Bogom koji sam osjetio na duševnoj razini… To je neopisiv osjećaj koji ne mogu prenijeti nikome“, otkrio nam je bivši kockar koji je poslije pomirenja s Bogom počeo živjeti svoj duhovni preporod, ali su ga pritiskali egzistencijalni problemi – ostao je bez posla i upao u velike dugove. „Jednostavno nisam znao što bih radio. Tri mjeseca molio sam se Bogu za njegovu providnost i počeo sam malo-pomalo rezbariti. Tako sam se dao u rezbarenje raspela i u tome sam na neki način našao mir. A kako sam u kocki otišao u krajnost, tako sam i u ovomu u krajnosti, pa su mi rekli da sam poludio, dok nisu radovi izašli na vidjelo… Ne bih se volio hvaliti, ali Božja milost je bila na meni i uživam je i dandanas i poželio bih je svakomu…“, rekao je Tomić čiju su životnu promjenu, obraćenje i rasplamsavanje umjetničkog dara mnogi promatrali s puno sumnji.

„Neki su mislili da nisam više dobar, da me 'spucalo' na neko kršćanstvo, ali ako se čovjek Bogu moli, već si primijećen. Ideš redovito u crkvu, pričešćuješ se. A kako se danas čovjek može pričestiti svake nedjelje? Ja mogu i nemam straha od Boga. Kako ćeš otići u crkvu, a ne pričestiti se? To je susret s Njim! Nitko ne može upoznati Boga ako se ne pričesti. To je jednostavno prijateljstvo s njim. Euharistija je nešto što ja još dokučujem na neki način molitvom. I sve želim ispitati kroz molitvu – ona je jedno pročišćenje…“, posvjedočio je Robert koji je nedoumice odagnao novim načinom življenja, ali i dugim nizom križeva od kojih su neki ukrasili i sakralne prostore.

Hodočašće prijatelju

„I kroz to se dogodilo mnogo neobičnih situacija. Tako sam prvi put jednoj curici, mojoj susjedi, radio križ za Framu, koji je odnio prvu nagradu među 220 križeva. On je darovan papi Benediktu XVI. U tome vidim Božji prst“, naveo je naš sugovornik podsjetivši kako se Božja ljubav ničim ne može izmjeriti te kako nebeski Otac želi surađivati s čovjekom i nema Mu ništa draže od toga. Svjestan toga i značaja molitve, Robert i danas moli Boga da bude prisutan u svemu što živi i radi, bilo da je riječ o najobičnijem zidu ili kipu koji će krasiti neku kapelicu.  

„Sad imam posla u Orebiću. Inače većinom izrađujem križeve, nedavno sam jedan poslao za Zagreb. Hvala Bogu netko nešto i kupi, radim i po narudžbi, a najdraže mi se susretati s ljudima. Drago mi je kad vidim da su zadovoljni. A čovjeku treba mnogo ohrabrenja. Danas je puno crnila, pa se svjetlo teško prepoznaje. Danas je najveće hodočašće prema prijatelju, čovjeku. Veće nego u neko svetište. Ne bih volio suditi nikomu jer kad je meni Bog oprostio, svakome će“, izjavio je Robert koji je u široj javnosti postao poznat prije dvije godine.

Raditi za Papu

On je, naime, autor impozantnog drvenog kipa Isusa koji je obogatio prostor oltara na sarajevskom Koševu, gdje je 6. lipnja 2015. papa Franjo slavio svetu misu u sklopu svojeg pohoda BiH. Danas se s radošću sjeća svojeg doprinosa povijesnom posjetu Pape i svega što je tomu prethodilo.     

„Imao sam izložbu u Gorici pa me jedan dominikanac iz Posušja potaknuo da svoje radove izložim u dominikanskom samostanu u Splitu. Tamo su mi bile stvari i taj veliki križ. Isus je već bio izrezbaren, a počeo sam ga prije pet godina. Jedan prijatelj bio je u organizaciji dočeka Pape, u dijelu posla oko bine (na Koševu), za što je bio zadužen mons. Tomo Knežević. Kazao je da je sve napravljeno, ali nešto nedostaje. Rekao sam mu da imam velikog Isusa od orahova drveta, teškog 250 kilograma. Oni su mi dali dimenzije... Poslao sam sliku kipa i moje svjedočanstvo u katalogu izložbe. Bilo je tada mjesec dana do dolaska Svetog Oca i oni su mi za nekoliko sati javili preko telefona da ja to radim... E, onda me tek uhvatila panika… Božji prst je u tome bio i ja to i dandanas prebirem po sebi: da jedan kockar može raditi takvo što. Koliko ima akademskih umjetnika, a ja sam to dobio. Bog je imao svoj put. Ja sam to počeo raditi pet godina ranije. Imao sam svoj zavjet darovati Isusa jednoj crkvi. On je još kod mene kući. Mons. Tomi sam dao odriješene ruke i on će mu kad bude vrijeme naći mjesto“, ispričao nam je Tomić koji je svojim djelom oduševio i u Sarajevu, ali i u rodnoj Hercegovini.

„Imao sam poslije toga toliko posjeta, poziva… Nevjerojatno puno ljudi je došlo. I danas me ponesu emocije kad se sjetim koliko je ljudima bilo drago da netko iz našeg kraja napravio nešto takvo…Sve je to prisutnost Božja, a na neki način i svjedočanstvo pred svojom kućom. Hvala Bogu da je tako“, sretan je Posušak koji dodaje da je ponosan na svoj rad za Papin pohod, ali ne bi volio sebe uzdizati koliko bi želio istaknuti Božju ljubav i milost.

Živjeti s Isusom

Prema njegovim riječima, Bog nije nikakav strašan lik koji samo čeka nekoga kazniti, već je istinska Ljubav. „Tko ga gleda izvan ljubavi, neće ga nikada ni upoznati i On ništa drugo ne zna nego samo ljubiti. U velikoj je zamci onaj tko ga traži u nekom prijekoru. Ja sam iskusio da je On Ljubav. Kad je na meni to iskazao, ne mogu drukčije govoriti“, naveo je naš sugovornik koji i nakon povijesnih zbivanja nastoji ostati jednostavan i skrušen, s vjerom da Bog prati svaki njegov potez. U tom duhu nastavlja sa svojim drvorezbarskim poslom u svojoj maloj radionici, a izvan nje u obitelji, Crkvi i molitvenoj zajednici koračati s Kristom.

„Glupo bi bilo živjeti da se ne komunicira s Bogom. Zar treba čekati smrt da se vidimo? Ne možeš napraviti ništa dobro. Bog hoće da je u svemu! I najvažnije je da se ljudi Boga ne boje – On je samo ljubav. Isus je došao na svijet iz ljubavi i pokazao je samo ljubav… Samo što smo neuki u ljubavi“, poručuje Robert.