Mise zornice

Neodoljiva atrakcija duše i radosti


Katolici u došašću rado odlaze na mise zornice. Često ni ne znaju kada je i kako takva adventska praksa započela, ali znaju da će im pohađanje ranojutarnjih misa u predbožićnom vremenu donijeti duhovni preporod.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Tijekom došašća i Crkva u Hrvata njeguje običaj slavljenja misa zornica. Osim što su osobit oblik žrtve koja znači odricanje od tako nam potrebnog sna, one su i omiljena duhovna priprava za Božić. Održavaju se u crkvama u velikim gradskim središtima, ali i u malim planinskim župama gdje vjernicima nije teško sudjelovati u bogoslužju i na 20 stupnjeva ispod ništice. Većina onih koji se odluče pohađati zornice u njima sudjeluju kroz sva četiri adventska tjedna iskorišćujući tako posebnu prigodu za molitvu i svetu ispovijed. Na zornice se rado ide unatoč raznim životnim i drugim okolnostima, iako se često ni ne zna otkad one postoje i otkud njihovo ime.

Lijepo hrvatsko ime

„Prije svega ovaj lijepi hrvatski naziv zornice nešto je baš svojstveno našem jeziku. Drugi narodi, čak i slavenski, nisu stvorili svoje vlastito ime za takve mise, pa se služe latinskim izrazom rorate. Ta riječ znači rosite, a uzeta je od proroka Izaije koji kaže: 'Rorate caeli desuper et nubes pluant justum' - 'Rosite nebesa odozgor i oblaci neka dažde pravednika.' Taj Izaijin tekst postao je, a osobito prva riječ rorate, simbol zornice. Tako je u vremenu došašća taj pojam uzet kao ključna riječ. Drugi jezici su se zadržali kod latinskog naziva te nisu stvorili neki svoj. I zornice su primjer kako je hrvatski jezik budan i osjećajan te prati liturgijsko događanje, pa je u izrazu zornica već sve kazano – misa u zoru“, pojasnio nam je dr. fra Slavko Topić, gvardijan samostana Sv. Ante na Bistriku u Sarajevu.

Fra Slavko Topić
 

U čast Bogorodici

Podsjetio je da su zornice u Katoličkoj Crkvi vrlo stara praksa koja seže čak do 5. stoljeća. „U tom i prethodnim stoljećima događala su se četiri takozvana ekumenska sabora. Jedan je bio u Efezu 431. i na tom je saboru Crkva ispovjedila vjeru da je Marija Bogorodica (Theotokos). Razlog tom zaključku bile su tzv. hereze koje su u tome vremenu pokrenuli u Crkvi neki heretici. Dakle, tada je Crkva jasno i glasno ispovjedila vjeru da je Marija Bogorodica. U počast tome i kao odjek tog sabora u adventskom vremenu povezane su i zornice. One su se u prvim stoljećima događale samo subotom u došašću i uzimao se obrazac mise Blažene Djevice Marije, dok je liturgijska boja bila bijela. Kako su se te mise vremenom sve više udomaćivale i prirastale srcu kršćanskog vjernika, onda su se protegnule i na sve dane u došašću“, približio nam je naš sugovornik dodavši kako je u početku kroz slavljenje zornica isticana Marija, što je bila praksa do Drugog vatikanskog koncila, a nakon 1960-ih godina naglasak je stavljen na došašće.

Zornice i Hrvati

„Vrijeme adventa može se opisati i dvjema riječima: 'Budni budite!' To je vrijeme duhovne budnosti. Tu su i pojačana molitva, kao i pokora i post, a nadasve radost – radost očekivanja Božića. Netko će doći u ovaj naš tumorni život i učiniti ga radosnim. Zato je došašće vrijeme radosti. Iako je nakon Drugog vatikanskog koncila umjesto bijele za zornice uspostavljena ljubičasta liturgijska (pokornička) boja, prisutna je duboka i nezaustavljiva radost“, kazao nam je fra Slavko.

Naglasio je kako su zornice kroz povijest sve do današnjih dana postale važna praksa svuda po svijetu, a osobito u našim krajevima.

„Danas su zornice u našem hrvatskom narodu nešto što se duboko doživljava. U kratkom vremenu postale su jedan duhovni procvat i zanos, nešto bez čega katolik tih dana ne želi živjeti. Zato su te jutarnje mise vrlo rano omasovljene. Na njima uvijek bude puno svijeta, nekad i više nego na nedjeljnim misama, a neki dolaze i pješice izdaleka“, dodao je naš sugovornik kazavši kako takvu praksu ne treba ni preporučivati jer se ona svojim sadržajem i smislom sama raširila posvuda.

Dolazi nam Netko

„Prije 20-ak godina u nekim župama nije bila uvedena ta praksa. Kad su se pojedine župe počele buditi u tom pravcu – vraćati prva stoljeća u ovo vrijeme, onda su župe jedna od drugih počele prihvaćati zornice vidjevši da narod listom ide na te mise. Pitao sam neke ljude zašto idu na zornice, a oni nisu znali odgovoriti, ali su izražavali da ih privlači jedno duhovno oduševljenje. Zbog zornice će ostaviti mnoge stvari i kući i drugdje, a neće propustiti zornicu jer ih nešto tamo vuče, neka tajanstvena radost. Dolazi nam Netko, a duše vapiju: 'Dođite, poklonimo se, evo dolazi netko tko nas ljubi…'“, prenio je svećenik koji se prisjetio i zornica iz svojeg djetinjstva u Neretvici kraj Konjica.

„Bilo je to vrijeme prije Drugog vatikanskog koncila. Tada se nije išlo na zornice svaki dan u brdovitim župama kakva je bila moja. Vjernici su tada iz sela udaljenih od župne crkve išli na zornice samo na Božić ujutro“, spomenuo je fra Slavko koji se osvrnuo i na ratne godine. Kolege s Bistrika su mu prenijele kako su i u tom nesretnom razdoblju svećenici sa svojim vjernicima slavili zornice – nije se riskiralo u vremenu najžešćih napada, ali su te mise održavane kad je god to bilo moguće.

Snaga pred ispitima

Prema njegovim riječima, danas su u crkvama ruralnih i župa izvan velikih središta zornice doživljenije i razvijenije te posebnije nego u gradskim središtima u kojima na rane mise vjernici dolaze tijekom cijele godine. Kad je riječ o crkvi na Bistriku, pojačano se, dodaje on, zamjećuje broj vjernika na adventskim misama koje se slave u zoru.

„Zornice u Bosni i Hercegovini postale su jedna atrakcija duše i srca, radost te neka mistična unutarnja težnja duha. Čovjek cijelu godinu živi od tih zornica, popravi se i nešto ostaje u njemu. Bila bi mi jako velika želja da se zornice i dalje nastave u ovakvom zamahu i nikada ne klonu, da stalno rastu, osobito u ovim našim vremenima kada stanje kod nas i u svijetu postaje sve dramatičnije, problematičnije i nemirnije te nejasnije što nas čeka sutra. Želim da ta radost bude snaga ljudima koji žive te okolnosti. Zornica je u ovom trenutku jedno od najsnažnijih duhovnih sredstava i događaja koji ljude drže uspravnima, da ne pokleknu kad dođu jači i teži ispiti“, zaključio je fra Slavko.   

Zornice u Osovi

Od fra Antuna Perkovića, župnika u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Osovi nadomak Žepča, doznajemo kako u tom kraju postoje i Gospojinske zornice. „One u našoj župi postoje više od 50 godina. Počinju od drugotnog patrona Gospe od Anđela, 3. kolovoza, a traju do Velike Gospe. Ispočetka to nije bilo organizirano kao danas. Nekoć su ljudi kad bi rano ujutro pošli raditi u polju, obavili svoj zavjet Gospi tako što bi moleći triput obišli oko crkve i Gospina kipa. Tako su i mladi vraćajući se u noći s prela, obavljali svoj zavjet. Tada su to svi činili u različito vrijeme, a tek se kasnije počelo organizirano izjutra dolaziti. Već bi ljudi oko 4 ujutro počeli obilaziti oko crkve, a onda je uvedena i misa u 6 sati ujutro i prije bogoslužja su vjernici mogli pristupiti ispovijedi. Posjećenost je dosta velika – svakog jutra bude 500 – 600 duša, a nekada i više. Mnogi još i danas čine taj zavjet Gospi obilazeći na koljenima triput oko crkve i kipa“, ispričao nam je osovski župnik kojemu je drago što i danas veliki broj mladih održava taj lijepi običaj koji su odavno primili i župljani okolnih župa.

„To je jedna posebna duhovna priprava za Veliku Gospu, a znamo da je ona u našem narodu među najvećim svetkovinama i ljudi je jako vole. To je jedna istinska pobožnost koju ne obavljaju reda radi, već rado ustaju rano, pješače i uglavnom dolaze svih 12 dana. Crkva je kroz to vrijeme uvijek puna i bude jako puno ispovijedi“, istaknuo je fra Antun koji će se i u došašću sa svojim vjernicima duhovno pripremati zornicama za najradosniji kršćanski blagdan.