Priredila: Josipa Miler, Katolički tjednik

Neraspadljivost tijela, kada se dokaže, smatra se znakom jer je drukčije, bez balzamiranja, mumificiranja ili nekog nenamjernog očuvanja prirodnim uzrocima, nemoguće objasniti.

Brojni su takvi slučajevi u Katoličkoj Crkvi koji su ostavljeni ljudima kao svjedočanstvo, a znanosti za (bezuspješno?) istraživanje.

Svoju definiciju neraspadljivosti dao je Prospero Lambertini, budući papa Benedikt XIV. u djelu De Cadaverum Incorruptione koje je napisao tijekom svoje službe u Kongregaciji za kauze svetaca od 1708. do 1728. U knjizi su iznesena stajališta tog tada mladog teologa i pravnika o fenomenu neraspadljivosti o kome je zapisao kako se „tijela svetaca koja su pronađena netaknuta, ali su se raspala nakon nekoliko godina, ne mogu smatrati čudesnim očuvanjem“. Jedina „očuvanja“ koja je on smatrao izvanrednim su ona koja su zadržala fleksibilnost, boju i svježinu tijela, bez namjerne intervencije, a mnogo godina nakon smrti osobe.

S obzirom kako je knjiga pisana prije pojave interneta, Cruz je morala obaviti detaljno istraživanje. Tako se dopisivala sa svetištima u kojima se nalaze tijela kako bi potvrdila njihovu neraspadljivost i otkrila jesu li bila balzamirana. Napomenula je kako je u vrijeme istraživanja bilo pogrešaka ili „lažnih glasina“ o neraspadljivosti tijela nekih svetaca. Također, loša kvaliteta nekih fotografija posmrtnih ostataka svetaca ponekad je navodila ljude na vjerovanje kako su „simulirani likovi“ koji drže relikvije svetaca neprirodno očuvana trupla.

Jedan od takvih je i hrvatski svetac Sv. Leopold Bogdan Mandić koji je preminuo 1942. Liječnički pregled tijela učinjen je 1966. i tada je ustanovljeno da je tijelo neraspadnuto i sačuvano u svim svojim dijelovima. Tijelo je ponovno, 2015., podvrgnuto stručnoj analizi, odnosno rekogniciji. Medicinsko ispitivanje trajalo je 49 dana, a voditelj stručnoga tima rekao je tada talijanskim medijima kako je stanje očuvanja tijela „odlično“. Urađen je i CT te je ustanovljeno kako su još prisutni neki dijelovi mozga i srca što je vrlo neobično s obzirom da se kod većine neraspadnutih tijela svetaca meki organi ne očuvaju kao ostali dijelovi tijela.

^{Tijelo Sv. Zite}

Također, moderna znanost „neraspadljive“ svrstava među mumije, pokušavajući ih tako kategorizirati i „razumjeti“, ali činjenica je da su brojne stvari neobjašnjive poput rana Sv. Franje Ksaverskog u kojima je godinu i pol dana nakon svetčeve smrti očuvana svježa krv. Također, kada je Sv. Ivanu od Križa amputiran prst nekoliko mjeseci nakon njegove smrti, iz rane je odmah potekla krv, kao i Sv. Nikola Tolentinski čije su ruke tijekom posljednjih 400 godina u nekoliko navrata krvarile.

Ipak, u najmanje jednom slučaju moderna znanost otkrila je da svetac za kojeg se ranije tvrdilo da mu je tijelo neraspadnuto, vjerojatno nije.

Tako, primjerice, prema članku Heather Pringle iz 2001., istraga talijanskih znanstvenika koju je odobrila Crkva 1980-ih dovela je do otkrića kako je toskanska svetica Margareta Cortonska (13. stoljeće) nakon smrti bila podvrgnuta opsežnom balzamiranju i sličnim intervencijama.

Znanstvenici su također otkrili dokumente koji pokazuju da su balzamiranje zatražili poklonici svetice, zaštitnice obraćenica. No, nakon godina ta je činjenica bila zaboravljena, a njezina pojava navela je ljude da vjeruju kako je riječ o čudu jer su dokazi bili prekriveni odjećom, a potpun pregled svetičina tijela nije obavljen stoljećima zbog pijeteta prema njoj.

Isti znanstvenici, međutim, nisu mogli naći "ni traga ljudskoj intervenciji" na još jednoj svetici iz 13. stoljeća, poznatoj u Italiji po neraspadnutu tijelu – Sv. Ziti. 

Najnoviji primjer „pogreške“ u procjeni neraspadljivosti je onaj Bl. Carla Acutisa čije su fotografije izazvale zbunjenost na internetu nakon što je njegovo tijelo izloženo za javno štovanje. Biskup Asiza Domenico Sorretino tada je pojasnio da, iako se Carlovo tijelo na fotografijama čini netaknutim, to je zbog silikonske rekonstrukcije lica jer je blaženikovo tijelo 14 godina nakon njegove smrti, 2006., pronađeno u normalnom stanju raspadanja.

Također je odbacila ideju da se mnogi slučajevi mogu objasniti prirodnom mumifikacijom, navodeći nedostatak krutosti ili tvrdoće tijela, što je normalno stanje mumificiranih trupala.

Kao dokaz dokumentirala je uvjete u kojima su mnogi sveti ljudi pronađeni, poput zemljanih grobova ili drvenih lijesova koji su značajno raspadnuti i dotrajali. Tijelo Svetog Charabela, na primjer, pronađeno je kako pluta u blatu, te je Cruz tvrdila kako to nisu uvjeti pogodni za mumifikaciju.

Takvo što demantiraju i brojni slučajevi pronađenih očuvanih tijela koja su, primjerice, bila prekrivena živim vapnom koji lako uništava sve ljudske ostatke, a brojna tijela otpuštala su sladak, „nezemaljski“ miris, dok su druga proizvodila krv ili ulja, što prkosi svakom znanstvenom objašnjenju.

Ipak, iako neraspadljivost ne daje automatsku svetost, Katolička Crkva ju oduvijek cijeni kao nadnaravnu pojavu. Istina je, međutim, da se ovaj fenomen ne može razumjeti bez božanske intervencije, posebice što je kod većine „neraspadnutih“ dokazan izostanak pravila prirodnog zakona.

Vrijedi kazati kako je ova pojava prisutna i kod nekih koji kasnije nisu proglašeni svetima, a postoje i primjeri budističkih redovnika čija su tijela pronađena neraspadnuta.

„Neraspadnuti“ također podsjećaju na uskrsnuće tijela, preobražena slavom Božjom.

Konačno, ova pojava podsjeća kako se čuda događaju, kako je Bog na djelu i da nas svakog trenutka može iznenaditi novim dokazom svoje moći i ljubavi.

Kao vjernici mogli bismo shvatiti da je Bog na taj način pokazao svoje zadovoljstvo ovim svetcima, i gledati na to kao na fizičko očitovanje Božje ljubavi jer nas „neraspadnuti“ tješe svojom prisutnošću potičući nas da i mi na sve načine ugodimo Bogu.