Tim povodom objavljujemo dio sjećanja na biskupa Srećka iz pera blagopokojnog fra Bonaventure Dude, objavljenom u knjižici iz niza Znameniti Lunjani i Lunjke, Dr. o. Srećko Badurina, koju je uredio biskupov rođeni brat fra Antun Badurina.

Životopis mons. Badurine

Srećko Badurina rođen je u Lunu na otoku Pagu, 12. svibnja 1930. Bio je prvijenac od 11 djece oca Pavla i majke Sokole rođ. Baričević. Njegova dva brata stupila su također u redovnike franjevce trećoredce, dok su dvije rođene sestre postale benediktinke.

U 12. godini života ušao je redovničku zajednicu franjevaca trećoredaca glagoljaša. Prva dva razreda niže gimnazije završio je usred Drugoga svjetskog rata u Ogulinu (1942.-1944.), a druga dva na Šalati u Zagrebu (1944.-1946.). Formaciju u novicijatu je imao na otočiću Galevcu (Školjić) kod Preka (1946.-1947.) pod vodstvom učitelja o. Kerubina Sišula. Nastavio je potom višu gimnaziju u Splitu (1947.-1950.), a zatim je odslužio jednogodišnji vojni rok u Vladimirovcu kraj Pančeva.

Teologiju je studirao i diplomirao na VBŠ-u u Splitu (1951.-1956.). U prosincu 1952. položio je svečane zavjete, a na Petrovo 1955. zaredio ga je za svećenika mons. Mate Garković u zadarskoj katedrali.

Prvu mladomisničku godinu djelovao je kao kapelan u novoosnovanoj (1953.) župi Sv. Ivana u Zadru. Nakon kraćega dušobrižničkoga službovanja nastavio je postdiplomski studij u Zagrebu koji je 1965. okrunio doktoratom: Svrha braka prema nauci Pija XII.

Od 1959. do 1964. bio je magistar bogoslova na Ksaveru. Poglavari su željeli da se usavrši u moralnom bogoslovlju pa su ga poslali na učilište Alfonsianum u Rim (1966.-1968.) gdje mu je bio profesorom glasoviti Bernhard Hàring. Tu se osobito uveo u razumijevanje moralnoga stanja suvremenoga svijeta i čovjeka.

Nakon povratku u Hrvatsku 1968. imenovan je poglavarom novoizgrađenoga samostana i sjemeništa te direktorom klasične gimnazije franjevaca trećoredaca u Odri. Od jeseni 1974. predavao je moralnu teologiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Bio je duhovnik u bogoslovnom sjemeništu (1976.-1979.), član Prezbiterijalnog vijeća (1984.-1986.), predavač i voditelj na dekanatskim sastancima i pastoralnim tečajevima u biskupijama Riječke metropolije i ispovjednik zajednica redovnica, rado zvan i slušan propovjednik.

Obišao je također i mnoge dijelove Hrvatske i iseljenike u inozemstvu, pozivan kao povremeni misionar, vođa duhovnih vježbi i obnova, propovjednik... U ime Riječke bogoslovije bio je član prve Biskupske komisije za Međugorje (1984.-1986.). Jednako tako aktivno i zapaženo sudjelovao je na provincijskim skupovima (sabori) i sastancima raznih vrsta.

Istodobno obavlja i niz drugih službi u matičnoj provinciji. Posebno se zanima za trećoredsku duhovnost, osobito za njezine srednjovjekovne korijene te je preveo nekoliko vrijednih članaka u provincijalnom glasilu od kojih Tau - pokornički i franjevački znak (1981.) izravno vodi do znaka u njegovom budućem biskupskom grbu.

Premještajem u samostan Sv. Franje u Krk (1986.) želi se još određenije posvetiti duhovnosti i mogućnostima nakane zajednice da jedan od samostana (Glavotok na Krku) organizira kao kuću molitve. Dok je djelovao u tom samostanu zateklo ga je imenovanje za biskupa šibenskog 7. prosinca 1987. Zaređen je na Bogojavljenje 1988. u bazilici Svetoga Petra u Rimu. Geslo mu je bilo iz poslanice Efežanima: "On je mir naš!" (Ef 2,14).

Ubrzo se potvrdio u Jugoslavenskoj, a kasnije i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kao osobito založeni biskup.

Biskupsko geslo

Svoju je franjevačku pripadnost i duhovnost mons. Srećko izrazio i u biskupskom grbu i geslu koje odražava franjevačko kristološko usredotočenje.

"U kratkom telefonskom razgovoru biskup Badurina rekao nam je da mu je geslo sazrelo nakon imenovanja kao izraz potrebe za mirom, osobito unutar Crkve, i to mirom u smislu blagotvornog biblijskog Šaloma. Modrina na grbu podsjeća na more s kojeg biskup potječe i na kome služi, također na nebesku nadu. Zvijezda označuje Mariju, Marijinu godinu u kojoj biskup počinje služiti i uopće ovo Marijino doba. Maslinove su grančice biblijski znak mira, također podsjećaju na maslinike oko rodnog Luna na Pagu. Veliko svijetlosmeđe slovo T starije biblijski znak Tau - Božje slovo kojim su se u Starome zavjetu označavali pokornici i revnitelji, također Spasiteljev križ. Tako stiliziran počeli su posebno upotrebljavati srednjovjekovni pokornici i prije Franje Asiškog, a u naše doba uvrežuje se kao znak svih franjevaca", piše Glas Koncila (1988., 4,5).

O. Srećko se svojim raznolikim napisima potvrdio i kao izvrstan teolog Trećega reda, pa stoga i jedan od najizvrsnijih hrvatskih franciskanologa. On se takvim predstavlja već u prvoj knjizi što su mu je prigodom biskupskoga ređenja posvetila njegova franjevačka braća pod naslovom Prema novoj zrelosti. Još je jači i značajniji po knjizi Putovima obnove Trećega samostanskog reda Sv. Franje.

U biskupskoj konferenciji ondašnje Jugoslavije u jesen 1988. povjereno mu je vodstvo novoosnovane Komisije BK Justitia et Pax (Pravda i mir). U travnju 1993. BKJ mu je povjerila da organizira rad Informativne katoličke agencije (IKA). Na izvanrednom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije (HBK) 8. lipnja 1993., kada je konstituirana HBK, izabran je za prvoga potpredsjednika i postao je članom Stalnog vijeća HBK. Na istom zasjedanju izabran je za člana Komisije za uređenje odnosa s državom i za člana Komisije za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Srce koje više nije moglo izdržati

Preminuo je iznenada od srčanoga udara u bolnici Sestara Milosrdnica u Zagrebu 17. rujna 1996., a  ukopan je 19. rujna u biskupskoj grobnici šibenske katedrale.

Liječnička posmrtna dijagnoza glasila je ruptura cordis. Narodski rečeno "puklo mu je srce koje je bilo posve istrošeno pa je prestalo kucati od navale krvi".

Biskup Badurina je bio čovjek uman, djelovao je smireno, ponekad umorno, ali ne predosjećajno. Samo, s navalom onih teških godina rata protiv Hrvatske, koji je poharao veliki dio njegove biskupije, lice mu je postajalo sve više naborano, pogled ozbiljniji, ne gubeći doduše smirenosti i nade. Ali, u dubinama toga čovjeka kucalo je srce koje je to proživljavalo mnogo bolnije negoli se moglo vidjeti.

Otkazalo je na blagdan Uzvišenja Sv. Križa, 14. rujna, nakon velike mise u Ogulinu, a prestalo kucati na dan Rana Sv. Franje 17. rujna.

Njegov je sprovod u šibenskoj stolnici bio "plebiscit ljubavi i poštovanja". Ljudi su pokazali koliko su ga duboko osjećali svojim, koliko je, uza svu svoju skromnosti, rubnost bio velik biskup. Velik u svojoj malenosti i malen u svojoj veličini.

Ž.I., KT