Piše: Josipa Miler, Katolički tjednik

Ono što uvodno valja imati na umu jest da je rod kao biološka stvarnost posljednjih godina, u rukama sljedbenika različitih ideologija, počeo biti predstavljan kao društveni konstrukt prema komu ne postoje biološke odlike muškog i ženskog identiteta, pa onda ni dva roda. Dovelo je to do zakona i obrazovnih programa koji u središte stavljaju osobni doživljaj kao stvarnost odvojenu od biološke razlike muškarca i žene. Stvoreno je tako društvo uloga koje relativizira čovjeka i upada u grijeh „nastojanja da zamijenimo Stvoritelja“ (Amoris Laetitia br. 56). Krajnost je tolika da se osobe, ali i djeca, mogu izjasniti kako se osjećaju kao životinja, objekt ili apstraktni koncept, i tražiti da ih drugi tako oslovljavaju.

No, kada se ogoli istina, slijedi borba protiv lažnog identiteta i struje koja ga je kreirala, što Laura čini i godinama nakon samospoznaje.

Odrasla je u Bartlesvilleu u Oklahomi, u kršćanskoj obitelji u kojoj je vjera imala značajno mjesto, a obitelj je redovito pohađala službe Evanđeoske Crkve. Obrazovanje je stekla u kršćanskoj školi gdje je njezina majka radila kao učiteljica te joj Crkva nikad nije bila strana.

Međutim, s godinama se udaljavala od Boga „jer je nju muškarca stvorio u ženskom tijelu“.

Tog putovanja od odbacivanja biološkog spola, medicinskog sakaćenja, do prihvaćanja svoje uloge žene na ovom svijetu prisjetila se u razgovoru za YouTube kanal kršćanske organizacije posvećene pomaganju obitelji Focus on the family.

„Iz perspektive sebe na početku promjene spola, rekla bih da sam se ja takva rodila. Oduvijek sam imala takve osjećaje. To je počelo vrlo rano u djetinjstvu, a rekla bih da je izvor tomu moj odnos s majkom. Bio je vrlo težak jer je majka bila privrženija mom bratu, a nas dvoje smo bili dvije potpuno različite osobnosti. On je bio tih, vrlo poslušan, 'zlatno dijete', a ja sam uvijek bila glasna, puna energije, ponekad i iritantna. Sad kad se prisjetim mame iz tog razdoblja, shvaćam da je bila pod iznimnim stresom. Pritom, kad sam saznala da je majka imala dva spontana pobačaja između brata i mene i da su oba djeteta bila muško, mislila sam da je ona željela da sam i ja dječak“, prisjetila se Laura.  

Priznala je kako do tada nije čula za riječ „transrodnost“, niti je mogla pomisliti pokrenuti proces promjene spola. Međutim, snažno je osjećala da ništa nije u redu. 

„Bog mi je dao ovo tijelo koje uopće ne želim, a ni moja majka me ne želi ovakvu. Znala sam da me voli, ali tada u svojoj glavi nisam mogla prihvatiti tu istinu. Ništa nije funkcioniralo kako treba i počela sam se jako ljutiti na Boga. Upuštala sam se u brojne seksualne grijehe ne shvaćajući kako će to slomiti moj duh i identitet. Mislila sam da Bog jednostavno ne želi da se ja zabavljam“, podijelila je Laura svoje tadašnje sumnje.

Prisjetila se zatim kako ju je u djetinjstvu seksualno zlostavljao bratov prijatelj te kako smatra da je to bio snažan poticaj za njezinu promjenu spola. Iako ne postoje službeni podatci o seksualnom zlostavljanju kod „transrodnih“ osoba, dr. Meg Meeker, pedijatrica s više od 30 godina iskustva te autorica brojnih knjiga o roditeljstvu iz kršćanske perspektive, smatra kako je stopa seksualnog zlostavljanja visoka među populacijom koja želi promjenu spola. Također, stopa depresije i suicidalnih misli je vrlo visoka. „Seksualno zlostavljanje pogađa same dubine onoga što osoba jest. To probija njezinu dušu i nanosi ogromnu bol, ali i duhovno mislim da preko toga i đavao djeluje te se igra s vašom seksualnošću kako bi uništio svaki dio vas jer je seksualnost povezana sa svakim dijelom onoga što jeste, vašom osobnošću, vašim osjećajima i fizičkim bićem. Ne trebamo podcjenjivati bol djeteta koje je seksualno zlostavljano. Primjerice, muževnost je veliki dio identiteta dječaka tijekom odrastanja, a kada je ona slomljena zlostavljanjem, to ostavlja velike posljedice. Kada rano u životu slomite nečiji seksualni identitet, to ostavlja osobu podložnom svakoj vrsti utjecaja“, kazala je dr. Meeker u istom razgovoru za Focus on the family istaknuvši podatak kako su depresija i samoubojstvo u „transrodnoj“ zajednici daleko veći nego u bilo kojoj demografskoj skupini tinejdžera u SAD-u.

Potvrdila je to i Laura prisjećajući se kako je poslije zlostavljanja u njoj jačao osjećaj da dječaci imaju svu moć. „Moram kazati kako netko tko nije zlostavljan, može steći sličan osjećaj. To čini i pornografija. Djeca su od rane dobi izložena pornografiji koja ima isti razoran utjecaj“, istaknula je Laura.

^{Laura sa suprugom Perryjem}

Osjećala se odbačenom, neshvaćenom i zbunjenom. „Biološki sam bila žena, ali se nisam osjećala tako i nisam znala što učiniti“, te se s 25 godina obratila skupini za podršku „transrodnim“ osobama, skupini koja se bori za prava. „Oni su mi objasnili kako se odvija proces tranzicije i trebala sam obaviti tri jednosatne sesije s psihoterapeutom. Međutim, kad je ona počela dublje analizirati moj odnos s majkom, nisam se osjećala ugodno i rekla sam da ne želim pričati o tome. 'Ti si ovdje samo da dobiješ dijagnozu?', upitala me je, a ja sam to potvrdila. Dala mi je nalaz u kome stoji da mi je dijagnosticiran poremećaj rodnog identiteta, a ja sam ga odnijela svom liječniku kojem ranije ništa o tome nisam govorila. Upitao me je samo: 'Jesi li sigurna da je to ono što želiš?', i istog mi dana dao testosteron“, ispričala je Smalts jasno time pokazujući kako često sustav nametne i potakne pogrješnu predodžbu o seksualnosti.

Naime, prema dr. Riittakerttu Kaltiali, finskoj stručnjakinji za pedijatrijsku rodnu medicinu i glavnoj psihijatrici u najvećoj finskoj klinici koja je specijalizirana za rodove, četvero od petero djece koja propitkuju svoj rod, „prerastu to“. Što onda kada sustav spriječi to „prerastanje“ te dijete odmah stavi na hormonsku terapiju?

 „Da osmogodišnja Laura odrasta danas, vikala bi kako je ona dječak, te bi odmah dobila dozu testosterona“, kazala je ističući kako je svoju dozu testosterona, iako znatno kasnije, ipak dobila.

„Započela sam s vrlo visokim dozama testosterona i unutar mjesec dana moj glas je postao znatno niži. Počele su mi rasti i dlake na licu, ali mi je čak i čeljust izgledala oštrije. „Svaka mala promjena bila je tako velika afirmacija. Bila sam svjesna u jednom smislu da je sve ovo lažno, ali svaki mali korak kao da vas približava tom cilju i zato stalno mislite kako će sljedeća promjena učiniti da se osjećam stvarnije… Legalno sam tako promijenila ime u Jake 2009., a ubrzo sam uradila i masektomiju. Međutim, sjećam se kako sam poslije toga postala izrazito depresivna. Isprva sam bila uzbuđena jer su mi se svidjeli rezultati, znate, i pomislila sam: 'Ovo je nevjerojatno! Ovo je sve što sam ikada željela.' Ali onda, možda nakon nekoliko tjedana, pomislila sam: 'Čekaj malo. Ovo me nije učinilo muškarcem.' Bilo mi je zbunjujuće jer me je to učinilo pravno muškarcem, ali sam shvatila da se čak i pojedine žene podliježu mastektomiji. Ipak, nastavila sam s tranzicijom, te sam na kraju uklonila maternicu i jajnike“, podijelila je Laura svoje iskustvo koje je dalje dovelo do brojnih problema s pamćenjem što ju je činilo manje produktivnom na poslu, patila je od nesanice, a i muški hormoni su joj činili krv gušćom te ju je morala terapijski razrjeđivati.

Također, ono što nije znala je da će joj histerektomija izazvati menopauzu.

„Postala sam izrazito depresivna, ali unatoč tomu, nastavila sam istraživati o operaciji izmjene genitalija. Tada sam bila u ozbiljnoj vezi s djevojkom, a i radni kolektiv me je prihvaćao, čak i ohrabrivao moju 'transrodnost. Međutim, iako bih promijenila genitalije, što je operacija vrlo rizična i s visokom mogućnošću ostavljanja mnogo posljedica, poput problema s mjehurom, nekroze tkiva, nepovratno izgubljene seksualne sposobnosti, shvatila sam da nikad stvarno ne mogu biti muškarac. I, tek je tada nastupilo stvarno depresivno razdoblje. Svaki put kad bi mi misao da sam žena prošla kroz glavu, željela sam umrijeti“, prisjetila se Laura razdoblja traganja za smislom.

Priznala je kako zapravo nikad nije bila ispunjena Božjim duhom, nije poznavala Isusa i svjesno je odbijala molitve roditelja i zajednice.

„Moja mama je na kraju imala veliki utjecaj na mene. Kada je ona počela više prepuštati svoj život kontroli Duha Svetoga i dopuštati mu da djeluje u njezinu životu, stvari su postajale bolje. Prestala je pokušavati mene popraviti, prestala se fokusirati na svoje grijehe i propuste i dopustila je Gospodinu da joj obasja srce. Počela se preobražavati, a meni je tada Gospodin otvorio oči da vidim kako se moja mama mijenja. Tada sam spoznala da je evanđelje istinito. 'Wow, Krist je živ', pomislila sam“, ispričala je Laura.

Kazala je kako ona godinama nije imala odnos s roditeljima, osim pokojeg telefonskog poziva i večere, dok je majka nije angažirala na izradi mrežne stranice njezine biblijske skupine. Laura je pristala jer joj je trebao novac, a Biblija je „stvarno nije zanimala“. Međutim, nije ni slutila kako će Bog iskoristiti taj projekt kako bi srušio njezine obrambene zidove ponosa koji su ju toliko dugo držali udaljenom od Boga i obitelji. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci češće je razgovarala s roditeljima, a pitanja o Bibliji postajala su dublja. Ipak, i dalje se pokušavala uvjeriti kako je Bog namijenio da ona bude muškarac.

„Kada sam na jednoj radijskoj emisiji čula da nismo sačinjeni od naših osjećaja, instinkta i sklonosti, nego smo stvoreni na sliku Božju i možemo birati svoje ponašanje, unatoč tome kako se osjećamo, počela sam priznavati da su moje okolnosti moj izbor, a Bog mi je tada počeo polako otkrivati neprivlačnost i iracionalnost mog 'transrodnog' identiteta. Jednu noć sam imala viziju Isusa koji me pitao: 'Da večeras staneš preda mnom, kojim bih te imenom oslovio?' Tada je sve stalo. Toliko sam očajnički željela da me Bog prihvati kao Jakea, a onda sam čula najljepši glas Stvoritelja Svemira koji mi je šapnuo: 'Dopusti mi da ti kažem tko si'“, snažno je Laurino svjedočanstvo koje ju je potaknulo da da otkaz na poslu, prekine osmogodišnju vezu s djevojkom i prigrli svoju ženstvenost.

Bog je nastavio ljuštiti slojeve njezina lažnog identiteta i muževnosti pod kojom se skrivala.

Uskoro je silno zavoljela sebe kao ženu, a onda je u svibnju 2021. „Bog u moj život doveo nevjerojatnog muškarca“, Perryja Smaltsa s kojim se vjenčala godinu kasnije, a koji ju ne gleda kao nekoć osobu s krizom identiteta, nego kao „novo stvorenje koje je u Kristu“.

Danas Laura svjedoči o svojoj transformaciji na brojnim podcastima i medijskim nastupima, a svoje iskustvo podijelila je u knjizi Transgender to Transformed: A Story of Transition that Will Truly Set You Free (Od transrodne osobe do transformacije: Priča o tranziciji koja će vas istinski osloboditi).

Njezina priča pokazuje kako roditelji imaju veliki utjecaj na formiranje identiteta djeteta te kako zajednica mora biti spremna istinski slušati mlade ljude s različitim poteškoćama, posebice one koji se bore s nametnutim rodnim identitetom, te ih podsjetiti tko su zaista i moliti se da Bog dotakne njihova srca.