Piše: Josipa Prskalo

P. Luka Lučić, sada 79-godišnjak, rođen je u župi Morančani kod Živinica. Ondje se, još kao kod malenog dječaka, u njemu probudila ljubav i, rekli bismo, divljenje prema svećeništvu.

„Svećenički poziv sam osjetio vrlo mlad. To ističem kao jedan događajčić, da je moje prvo sjećanje na svećenika kojeg sam susreo, vezano uz vlč. Emila Čondrića u Morančanima, negdje 1944. Ostalo mi je u pameti, držao me je na koljenima i učio moliti Očenaš, prvi put. S ovim sam i otišao u sjemenište u Zagreb. Tada sam prvi put vidio isusovce... Kod kuće smo molili zajedničku molitvu kao obitelj i pokojni otac se, sjećam se, molio Sv. Franji Ksaverskom, za misionare... U sjemeništu sam doznao tko je Sv. Franjo Ksaverski tako da sam jednostavno želio ostvariti misijsko zvanje preko isusovaca i jedino koje mi je bilo moguće. Tako sam 1956. ušao u Družbu Isusovu noseći u sebi stalnu želju da jednog dana pođem u misije. Od 1969. do 1972. bio sam u Sarajevu na bogosloviji, a potom sam dobio dozvolu za Afriku. Mislio sam tada – 'zbogom, knjige', prije svega. Međutim, dolje je drugačije bilo. Završio sam tečaj jezika te su me poslali na bogosloviju... I tako je moj cijeli život vezan uz bogosloviju i odgajanje svećenika. Nisam nikada bio župnik, osim kada je nekoga trebalo zamjenjivati. Tako je bilo sve do 2006. kada me je provincijal zamolio da se vratim u Provinciju“, prisjetio se pater Lučić.

Nekoć i sad
Zanimalo nas je i u kakvom sjećanju mu je ostala njegova mlada misa te koje osjećaje to budi u njemu s distance od pola stoljeća.

„Onda je bilo raspoloženje počinjanja i puno, rekao bih, većeg zamaha. Većeg, na neki način, oduševljenja, i u tom smislu isto tako izraz radosti mladenaštva. Za mladu misu kad sam se spremao onda je bilo drugačije vrijeme. Također i u Crkvi utoliko što smo i mi i Crkva bili obilježeni, na neki način, kao negativci društva. Trebalo je jednostavno imati hrabrosti poći putem crkvenog života. A danas, kad obilježavam 50-godišnjicu misništva, to je stvarno drugačije vrijeme i u nekom smislu daje dojam približavanja luci života, luci smiraja i onoga, što se kaže, brojanja dobrih i loših strana“, dočarao nam je zlatomisnik istaknuvši kako postoji i jedna razlika u mentalitetu, društvu u kojemu se onda živjelo i danas, razlika u godinama, ili kako je zaokružio – u smiraju i sazrijevanju.

Luka ide k luci...
Kazao je kako je 50 godina misništva velika stvar te da čovjek ne može jednostavno o tome odlučivati, nego može samo iščekivati, moliti i raditi... „Obilježavam jednostavno ovih 50 godina misništva s jednim osjećajem zahvalnosti Bogu i na kraju krajeva što sam ustrajao u svećeničkom i redovničkom životu. Također, s osjećajima zahvalnosti i onima koji su se brinuli o meni. Gdje god sam bio – bio sam u nekoj zajednici. Vrlo sam malo bio sâm u nekom poslu ili na župi“, otkrio nam je p. Luka.

Dalje nam je dočarao kako ovaj jubilej vidi i kao jedan dovršetak. „Jubilej dočekujem kao nešto što ide prema kraju ljudskoga te misničkog i redovničkog života. Jer biti i redovnik i svećenik isto tako daje jednu nijansu svećeničkom životu – ja sam to odabrao od početka, odnosno bio sam ponukan. Ovaj jubilej, također, doživljavam kao jedan konstantni ispit savjesti koji, od vremena do vremena, iskače odnekle iz moje duše i srca. Dolaze mi u sjećanja, koji puta, osobe, poslovi o kojima nisam reflektirao, a dođu mi tako živo“, podijelio je s nama zlatomisnik.

Uz mladost se ostaje mlado (duhom)
Život je p. Luku vodio po raznim državama, ali i na različite kontinente u ovih 50 godina, no, kako kaže, gdje god da se našao bio je blizu mladima. „Jedna stvar koju bih stvarno izdvojio za ovih 50 godina jest blizina s mladima. Ima to svoje. I način života, način rada, način duhovnoga vodstva, duhovništva, tako da je to tako u mom životu, evo do ovih dana – ja sam u stalnom kontaktu s mladima. Cijeli mi je život bio uz mladost pa je i na meni nešto ostalo“, spomenuo je uz osmijeh p. Luka i dodao „tako drugi barem kažu“.

Ovo se u njegovu životu poglavito odnosi na odgoj budućih svećenika. „U Afriku sam došao vrlo kratko nakon završetka Drugog vatikanskog koncila. Ondje je bila potreba stvaranja domaće Crkve. Od 1973. kada sam ja tamo otišao, dogodila se velika promjena u hijerarhiji afričke Crkve. Kada sam došao, bio je tu i tamo koji 'crni' biskup, a sad bijelaca zapravo ni nema, ili vrlo rijetko. Sve je preuzela zambijska Crkva. To se zvala 'afrikanizacija' Crkve u generalnom, a onda 'zambijanizacija' ili ovisno od države...

Formacija budućih svećenika imala je veliki utjecaj na mene i na moj rad, jer sam – mogu reći to nije valja sramota – predavao sve osim Svetog pisma i Kanonskog prava... A na moralnoj teologiji sam redovito bio sam... U Zambiji i Malaviju uveo sam patrologiju jer je bilo pitanje 'zambijanizacije', kako se Crkva mijenjala kroz povijest, tako da se kroz patrologiju može pogledati nešto pozitivnoga i stvarnoga“, ispričao nam je isusovac ondašnje prilike te se prisjetio kad je jedan biskup, o uporabi bubnjeva u liturgiji rekao: „Neka bubnjevi ponesu Radosnu vijest“.

Hrabro s pouzdanjem u Gospodina i Crkvu
Zanimalo nas je i što bi p. Luka rekao mlađim kolegama, ali i onima koji su tek na putu svećeništva ili pak onima koji dvoje o duhovnom pozivu. „Jednostavno, ja bih iz iskustva rekao: Ljubav prema Kristu Gospodinu – to je naše središte. Upoznavanje, što je više moguće kroz molitvu, kroz duhovni život, upoznavanje Krista Gospodina, sve drugo neka bude podložno tomu. Sve vizije, svi vidici života koji se nameću, koji dolaze u susret – jednostavno vjernost našem Gospodinu i njegovoj osobi i njegovom djelu. Jer ono što mi kao misnici nosimo i što nas nosi jest Božja riječ – propovijedanje i Božje tajne – otajstva sakramenata, dijeljenje milosnog života. Da se život zagrli u onomu što je najveće, što je najljepše. Onima koji su na putu za svećeništvo želim da ustraju unatoč izazovima modernoga svijeta kojima su oni, daleko izražajnije, izazvani, nego što je bilo u moje vrijeme. Jedna stvar, glede mene, nisam nikada kalkulirao – iskazati malo hrabrosti i s time pouzdanje i u Gospodina i u Njegovu Crkvu danas, koja je, unatoč svim izazovima, jasna i glasna glede evanđelja, ljudskoga života, izazova ljudskome životu i na kraju krajeva spasenja u Kristu Gospodinu, otkupljenja i posvećenja našega života“, poručio je zlatomisnik te, vjerujemo, ovim riječima ohrabrio sve one koji imalo dvoje u/o svom pozivu.