Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Jesmo li se ikad zapitali postoji li bonton ponašanja u planini, jer ipak mi smo (uglavnom) samo gosti u tim divnim prostranstvima koja nam je Bog povjerio na čuvanje? – Postoji! Postoji popis „nepisanih pravila“ koja mi dakako nećemo navoditi sva, ali spomenut ćemo neka, značajnija. Primjerice: ne ostavljaj u planini nikoga samog jer u slučaju nesreće snosiš i moralnu i juridičku odgovornost; tempo hoda prilagodi najslabijem planinaru u grupi; pri susretu u planini planinari se međusobno pozdravljaju i to tako da mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene, oni koji se penju one koji silaze (time simbolički odaju priznanje za izvršeni uspon); putujući planinskim stazama, u granicama svojih mogućnosti uklanjaj odronjeno kamenje i granje, popravljaj putokaze i ivično kamenje na putu; ne viči u planini, ne puštaj glazbu glasno, pjevanje treba biti umjereno i nenametljivo; ne beri cvijeće jer je to znak egoizma – ubrati cvijet znači ubiti ga; otpatke (prazne boce, limenke, papire, plastičnu ambalažu) ne ostavljaj u planini, nego ih pokupi i ponesi sa sobom u dolinu; ne ističi sebe i svoje sposobnosti, kloni se natjecanja u brzini uspona, jer planinarenje nije natjecateljski sport, u planini jači trebaju pomoći slabijima…

Pomicanje granica
Kada sagledamo ovako, ne uči li nas planinarenje zapravo biti boljim osobama? Jer, kako je to izjavio planinar Edmund Hillary: „Ne osvajamo planinu – osvajamo sami sebe.“ Uistinu, u planini čovjek pomiče svoje granice, glasnije čuje sebe i sljubljuje se s prirodom koju je pozvan čuvati.

Prije planinarenja bivamo uzbuđeni – poglavito ukoliko idemo na nove planine ili vrhove. Pri tomu, priprema je pola „posla“, jer uključuje istraživanje rute i praćenje vremenske prognoze nakon čega slijedi hodanje. Ovisno o ruti, nerijetko se zna dogoditi da pomislimo „što je meni ovo trebalo“ – kada puls postane iznimno visok, noge iznemogle i „duša u nosu“, ali upravo tada jača i naša mentalna snaga kojom zaista pomičemo osobne granice i pokazujemo sebi koliko možemo i želimo.

U njezinoj tišini, prirodi i habitusu planina nas pušta biti glasnima u sebi, čuti sebe i umiti se njom i njezinim blagodatima. A onda posvijestiti koliko smo blagoslovljeni životom na ovom planetu i kakav privilegij imamo biti gosti, a – što da ne – i stanovnici planina, ponosni gorštaci.

Blagotvorno za zdravlje
S druge strane koliko ima svojih prednosti za duh i dušu, jednako toliko ima blagotvornosti i za tjelesno zdravlje čovjeka.

Planinarenje samo po sebi izvrstan je način provođenja vremena na svježem zraku, s dragim osobama te je ujedno tjelesna aktivnost koja poboljšava, kako mentalno, tako i fizičko zdravlje.

Najprije ono poboljšava opću kondiciju i izvrstan je potrošač kalorija. U samo sat vremena intenzivnog planinarskog uspona, može se potrošiti i do 500 kcal. Ako se još nosi i teži ruksak na leđima, ta brojka dakako može biti i veća.

Također, podloga na planinarskim stazama uvijek je ugodnija i sigurnija za zglobove od betona ili asfalta, a i hodanje, potvrđeno, ima bolji i sigurniji učinak na zglobove od trčanja.

Nadalje, dok planinarimo sami, imamo kontrolu nad svojom aktivnošću jer nema pred nama strogog trenera koji će nabijati tempo i određivati u kojem vremenu moramo doći do cilja. Zbog toga je planinarenje idealna tjelesna aktivnost u kojoj sami biramo koliko dugo ćemo planinariti, hoćemo li se popeti do vrha ili ne, koliko često ćemo odmarati te, na kraju, koliko ćemo uopće često ići u planine.

Ono što je, vjerujemo, mnogima jedna od dražih strana ove outdoor aktivnosti jest da tonira cijelo tijelo. Samo obično hodanje doprinosi formi, ali kad tomu dodamo nagib koji imamo na planini, korištenje planinarskih štapova zbog kojih se naginjemo naprijed te penjanje po stijenama uz pomoć konopa (ferata), ovo je aktivnost u kojoj aktiviramo cijelo tijelo.

Uz to, planinarenje je aktivnost koja uključuje mišiće kvadricepsa, stražnje strane natkoljenice te gluteusa. Ukoliko nosimo ruksak, dodatno ćemo uključiti mišiće gornjeg dijela tijela te se tako i stabilizirati u pokretu, pogotovo na težim dionicama.

Ono što možda nije toliko poznato jest kako redovito planinarenje pomaže u kontroli, ali čak i prevenciji dijabetesa, snižavanjem razina šećera u krvi. Planinarenje aktivira mišiće, a oni, pojednostavljeno, glukozu iz krvotoka koriste za energiju i tako snižavaju njezine razine u krvi.

Pored toga, redovito planinarenje utječe na snižavanje krvnog tlaka i kolesterola te time smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti, spomenutog dijabetesa i infarkta kod najugroženijih skupina. Čak i spuštanje s planine je dvostruko učinkovito: u snižavanju razina krvnoga šećera i poboljšanju tolerancije na glukozu.

Neka znanstvena istraživanja pokazuju kako zdravstvene prednosti planinarenja značajno nadmašuju samo kardiovaskularno zdravlje te idu čak do toga da pomažu u oporavku osobama oboljelima od karcinoma.

Studija objavljena u International Journal of Sports Medicine pokazala je kako planinarenje na duge staze može poboljšati antioksidativni kapacitet koji pomaže u borbi protiv bolesti kod onkoloških bolesnika. Druga studija je pokazala kako žene s karcinomom dojke koje su redovito planinarile imaju značajno bolju stopu oporavka od onih manje aktivnih.

Važnost planinarenja zrcali se i u tomu što ima snažnu društvenu komponentu, jer ono gotovo uvijek uključuje društvo, bez obzira je li to planinarenje u paru ili pristupanje nekom planinarskom društvu i planinarenje u organiziranim skupinama. Postojanje veće mreže ljudi koji planinare je motivirajuće i ohrabrujuće, ali i povećava sigurnost u slučaju nezgoda na planini.

Pripadnici planinarskih zajednica obično razvijaju svoj planinarski način života, od kupovanja opreme, dijeljenja savjeta o rutama do pomoći početnicima. 

Planinarenje povećava i kreativnost! Naime, studije su pokazale kako provođenje vremena u prirodi poboljšava koncentraciju i usredotočenost te podiže sposobnost kreativna rješavanja problema za čak 50%. Dodatno, istraživanja pokazuju kako provođenje vremena u prirodi, bez konstantna doticaja s tehnologijom, ima značajan utjecaj na poboljšanje raspoloženja, samopouzdanje i kreativnost. Dok s druge strane u nekima probudi talent i želju za, primjerice fotografiranjem, čemu nerijetko svjedočimo kod planinara.

Kada govorimo o benefitima za mentalno zdravlje, planinarenje povećava razinu sreće i liječi depresiju. Planinarenje je izvrsna dodatna terapija koja pomaže ljudima s jakim depresijama. To je način kretanja koji osobama sklonim depresiji daje smjerokaz kako voditi aktivniji, sretniji i zadovoljniji život. Dakako, ovdje treba naglasiti kako ono ima samo terapeutski učinak, ali nikako ne zamjenjuje psihoterapiju ili psihološko savjetovanje i traženje stručne pomoći.

I na kraju ovog niza blagotvornosti, boravak u prirodi, daleko od kaosa svakodnevice, tehnologije i urbanih sredina, omogućava ljudima zbližiti se i s okolišem što im osigurava svojevrsni unutarnji mir i zadovoljstvo sobom.

Papa planinar
Čini se kako je ovih blagotvornih učinaka na tijelo i dušu bio svjestan i jedan sveti papa u novijoj povijesti. Karol Wojtyła, mnogima poznatiji kao papa Ivan Pavao II., inače 264. poglavar Katoličke Crkve, koji je 2014. kanoniziran, i sam je uživao u planinarenju.

„Papa Ivan Pavao II. govorio je kako je svaki uspon koji uključuje poteškoće i umor nagrađen mogućnošću dodira i iskustva Boga“, stoji u knjizi generala Enrica Marinellija Papa Wojtyla i general (Papa Wojtyla e il generale, 2007.).

On je naime 15 godina bio odgovoran za sigurnost Ivana Pavla II. tijekom svih njegovih putovanja talijanskim teritorijem. Zaštititi papu Wojtyle ponekad je bila gotovo nemoguća misija. Poznato je kako je ovaj Papa još od mladosti bio strastven prema sportu; osim plivanja i kajaka, njegova velika ljubav bila je i planina. Njegov izbor na Petrovu stolicu nije ni na koji način umanjio tu strast. Naprotiv, morale su se poduzeti neobične mjere kako bi se ovaj sportaš u bijeloj reverendi mogao baviti svojom omiljenom aktivnošću.

Ivan Pavao II. „bježao“ je u planine što je češće mogao. Penjao se teškim stazama često ostavljajući svoje tjelohranitelje daleko iza sebe. Prije nego što je izabran za papu, ovaj veliki zaljubljenik u skijanje i planinarenje godinama je živio u Krakovu te se redovito bavio ovim sportovima. Čim se preselio u Rim, odlučio je s vremena na vrijeme pobjeći na talijanske vrhove i pronaći mjesta gdje će se osjećati kao kod kuće.

Kako Marinelli objašnjava, brzo je stekao ukus za talijanske planine: „Adamello, Lorenzo, Gran Sasso, dolina Aoste: na svim tim mjestima bjelina čistog snijega dobro je skrivala bjelinu haljine Svetog Oca.“

Naravno, te su se „eskapade“ odvijale u najvećoj tajnosti. Ivanu Pavlu II. uistinu su bili potrebni ti trenutci izolacije i vježbe. Trebao je skijanje zimi, a planinarenje tijekom drugih godišnjih doba. Shvatili su to njegovi osobni tjelohranitelji koji su se svakodnevno brinuli o njemu i pomagali mu ostvariti „tajne bjegove“ koje je redovito tražio: jer ipak, koliko god je planinarenje aktivnost i napor za noge, ono je i odmor duše.

I na ovaj način – prema Papinu primjeru – uviđamo koliko planinarenje može pomoći osobama na razne načine i postati im važno upravo zbog svojih benefita bez obzira koje službe obnašali i poslove radili. Imajmo na pameti: kad odemo u planinu – jamačno – vraćamo se sretniji i zadovoljniji zato što je ipak „mozak najvažniji mišić u penjanju“ (Wolfgang Güllich, njemački sportski penjač).