Piše: Lidija Pavlović-Grgić

U povodu pastoralno-liturgijske godine posvećene laicima u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a ususret svetkovini Velike Gospe, posjetili smo obitelj Šimić. koja živi na relaciji Kiseljak – Sarajevo i često posjećuje župu i svetište Uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu. Klementina (rođ. Bradara)je vjeroučiteljica u Srednjoj strukovnoj školi Fojnica u Kiseljaku, a Bruno je domar u Katoličkom školskom centru Sveti Josip u Sarajevu. Oboje su odrasli u tradicionalnim katoličkim obiteljima, a njihovi su im pokojni roditelji uzori u življenju kršćanskih vrednota.

Vjerničke obitelji

„I Bruno i ja dolazimo iz vjerničkih obitelji. Roditelji su me odgajali vjerski i odlazak na svetu misu se podrazumijevao kao nešto što nije bilo upitno. Mama je vodila u crkvu i mene i sestru, što je kroz odrastanje ostalo dio nas. Tako je odrastao i Bruno. Stoga i mi nastojimo svoju djecu tako odgajati i prenijeti im ono što su nama naši roditelji usadili tanje“, rekla je Klementina.

Vjersko ozračje i osobito primjer njezine majke, usmjerili su našu sugovornicu poslije završene srednje medicinske škole na Franjevačku teologiju u Sarajevu. Danas je vjeroučiteljica s 13-godišnjim iskustvom. Zadovoljna je svojim profesionalnim izborom, a trenutačno je zaposlena u Srednjoj strukovnoj školi Fojnica u Kiseljaku.

Posao vjeroučiteljice

„Drago mi je učenike vidjeti na misi, Frami, zboru i općenito životu Crkve. Ne znam koliki je moj doprinos tomu, ali znam da je dosta mojih učenika upisalo teologiju i drago mi je zbog toga. No, ipak smatram da je kućni vjerski odgoj najpresudniji koliko će vjeronauk u školi uroditi plodom“, ističe Klementina naglašavajući da voli svoj posao kroz koji učenike upućuje u istine i življenje vjere.

„Vjeronauk neki često shvaćaju kao predmet za popravljanje prosjeka. I kad dobiju četvorku, tricu ili dvicu, onda se čude kako se iz vjeronauka može dobiti takva ocjena. Smatram da se tom predmetu treba pristupiti kao i ostalim nastavnim sadržajima s tim što se od vjeroučitelja traži i dodatni angažman – on mora biti i svjedok vjere svojim učenicima i dati im primjer da naučeno treba primjenjivati u svakodnevnom životu“, prenijela je vjeroučiteljica.

Stup – naša župa

Naša sugovornica osobito ističe važnost obiteljske molitve. Preko krunice je zavoljela i Isusovu Majku, a najradije joj se utječe na Stupu u Sarajevu, gdje su se i ona i suprug rodili (Klementina 12. kolovoza 1980., a Bruno 20. listopada 1976.), kao i njihova djeca, 5-godišnja Petra i 2-godišnji Ivan.

„Bruno i ja smo rođeni u Sarajevu. Kršteni smo i vjenčani u župi Stup gdje su kršteni i Petra i Ivan. Posljednje dvije godine živimo u Kiseljaku, ali Stup i župa Stup će nam uvijek biti nešto posebno. Kad god možemo, trudimo se doći tu na misu ili dovesti djecu da ostanu povezani i sa Stupom i s Crkvom. Na Stup svakako dolazimo i za Veliku i za Malu Gospojinu. Ta dva blagdana nam puno znače jer se susretnemo i s prijateljima“, naglasila je naša sugovornica koja se sjeća i proslava prije posljednjega rata.

„Kroz odrastanje uvijek je postojala povezanost sa župom, s crkvom, od djetinjstva odlazak na župni vjeronauk, pa onda proslava Velike Gospe i u župi i u obitelji. Kad smo se poslije rata vratili na Stup, kad je sve bilo razrušeno, ali opet se nastojalo što svečanije proslaviti. Nije nas bilo puno ali su svi mladi sudjelovali u procesiji, nošenju slike… Bila je to i prigoda za druženje i susret. Vjerojatno je to kroz cijelo odrastanje ostalo u Bruni i meni. Danas nastojim sve to prenijeti svojoj djeci. Znam koliko to meni znači i nadam se da će i njima ostati barem dio tih odlazaka na Stup, na misu i proslavu patrona, i da će im sve to biti jedna lijepa uspomena i povezanost sa Stupom iako možda ne budu živjeli tu“, ispričala je Klementina.

Svjedočiti vjeru 

Obitelj Šimić ne zapostavlja ni vjerski život župe Kiseljak – Klementina i Petra pjevaju u zboru, a na misi su redoviti i Bruno i Ivan. Uz Boga je, kažu nam, lakše i ljepše živjeti, a posebno se vesele susretima s drugima kojima nastoje posvjedočiti Krista. 

„Najbolje svjedočanstvo u vjeri je svakodnevni život uz prihvaćanje svakodnevnih problema kroz svijetlo vjere i Evanđelja jer oko nas postoje ljudi koji trebaju našu pomoć. Postoje ljudi koji trebaju naše razumijevanje i najbolje možemo živjeti naše svjedočanstvo Evanđelja kroz prihvaćanje i pomaganje takvim ljudima. Možda ćemo ih nekad samo i saslušati, pružiti pomoć koja ne mora možda biti ni velika, ali puno znači nekomu u problemu i nekom stanju u kojem se osjeća sam i napušten“, poručila je Klementina.

Naša sugovornica smatra kako laici u Crkvi i svijetu kroz razne aktivnosti i projekte mogu učiniti puno dobra i za sebe i za druge.

„Laici nisu dovoljno svjesni kolika je njihova uloga u Crkvi i koliko mogu učiniti za Crkvu. Često misle da moraju učiniti nešto veliko da bi na taj način doprinijeli, a zapravo su to neke male stvari. Primjerice, kad se u župi organizira neka humanitarna akcija svatko se može uključiti nekom pomoći. Kad su pripreme za patrone župa, prvu pričest, krizmu…, svatko može dati svoj doprinos da to bude svečanije. Ne mora to sve obavljati župnik, kapelan, sestra angažirana u župi nego to može svatko od vjernika. Možda je zapravo i vjeronauk u školi važan instrument da ukaže mladima kako svojim sudjelovanjem mogu puno doprinijeti samoj Crkvi, njezinu rastu i izgradnji na način što će kroz male stvari, neke aktivnosti u kojima se u župi mogu uključiti, mnogo učiniti. Naravno tu su i stariji koji mogu jako puno učiniti kroz druge aktivnosti, poput karitativnih, i pomaganja slabima i nemoćnima ali i odgoj djece“, zaključila je Klementina.