Piše: Dalibor Balian

Prisjećam se badnjih večeri kada se u staroj kući, koja se nalazila u Kasindolskoj ulici, okupljala cijela obitelj. Tada smo se svi pomalo gurali u prostranoj kuhinji, a obično je za tu priliku moj otac kupio film za aparat te smo ovjekovječili ta okupljanja na crno-bijelim slikama. Danas veoma često sa sjetom pregledam te fotografije i prisjećam se naše, posebno dječje, sreće za taj blagdan.

Grančice i božićno drvce
Kako je za nas Božić bio veoma važan, priprema je počinjala već sredinom prosinca. Sve je počinjalo sijanjem pšenice na Svetu Luciju, a pored toga baka je brala grančice s voća i stavljala ih u vazu da procvatu do blagdana. To s granama je jako stari običaj koji je vremenom nestao. Danas se samo sije pšenica, dok još samo ponetko u seoskim sredinama stavlja grane u vaze da procvatu.

Kako su se bližili blagdani, sve je više bilo aktivnosti, od velikog čišćenja kuće do pripreme darova za nas najmanje. Nekoliko dana prije Badnjaka dolazilo nam je božićno drvce, obično od prijatelja. Oni bi ga tajno posjekli na Romaniji i sa sijenom koje su dovozili na stupsku pijacu, dovezli ga do nas. Ta je tradicija u kući bila do sredine 1970-ih kada je djedov prijatelj umro. Inače, tijekom 1960-ih to se moralo raditi ilegalno jer je državna vlast to branila, ali su se drvca ipak mogla ponegdje kupiti. Meni u početku to drvce nije ništa predstavljalo kada bi stiglo, ali kasnije kada se pokazalo u svoj svojoj raskoši, kada je bilo okićeno, nisam mogao od njega odvojiti oči. Obično je drvce kićeno bez mog prisustva u gostinjskoj sobi, da bude iznenađenje za mene. Ukrasi koje smo imali bili su stari, od prije Drugog svjetskog rata, ali te stare staklene šarene kugle su me fascinirale. Čak ih i danas još nekoliko imamo u kutijama s nakitom. Također su se pod to okićeno drvce stavljali brojni darovi za nas djecu, umotani u šarene ukrasne papire.

Danas kada razmišljam, sjetim se bake koja je vodila računa o tomu. Jednom godišnje je putovala za Zagreb te mjesecima unaprijed tamo to pribavila jer u Sarajevu tada nije bilo izbora. Bila je odličan organizator. Približavanjem Badnjaka, pripremala su se jela koja mogu stajati, ali i obilje raznih kolača koji su trebali trajati do Sveta tri kralja.

Darovi
Kada su sve pripreme završene, stigla je i Badnja večer. Za nas djecu najdraži trenutak, ali i veliko iščekivanje. Obično su stariji sjedili za stolom uz priču i večeru, dok smo se mi mlađi zabavljali oko stola. Kako su dani kraći, svi smo već oko 17:00 h bili oko stola. Negdje oko 19:00 h, ali i kasnije začulo bi se zvonce. To malo zvonce imam i danas, a to je mali mađarski praporac. Njegov zvuk bio je znak da krenemo u gostinjsku sobu. Mi djeca smo bili prvi. Kada uđemo u osvjetljenu sobu, stanemo ukopani u mjestu jer u suprotnom kutu blistalo bi božićno drvce. Blistalo je od treperavih svijeća i prskalica. Mi smo bili hipnotizirani. Danas drvca ne izgledaju tako jer su plastična, a tada su bile i prave svijeće, te se sobom širio miris jelova drveta, voska i parafina. Kod postavljanja svijeća i prskalica trebalo se dobro paziti da se ne zapali drvce. U prvom trenutku nismo mogli ni primijetiti darove koji su bili raspoređeni pod drvcem. Kad su odgorjele prskalice, i nakon upozorenja odraslih, prilazili bismo darovima. Ostajali bismo hipnotizirani, ali sada od tog šarenila omota. Neko od mlađih tko zna čitati, čitao bi imena na darovima. Dugo je to radila tatina sestra, moja tetka Jasminka, a poslije moja sestra Jelica. Svi su se radovali tim malim, ali korisnim stvarčicama koje dobivaju, a ja sam pak dobivao najviše, nekad zasluženo, a nekada i nezasluženo. Obično sam nekoliko tjedana prije Božića, po nagovoru djeda, morao intenzivnije moliti, ujutro i navečer, kao i bolje slušati, a bio sam veliki nemirko. Tada su od mene tražili da štogod zaželim, ali nisam razumio zašto to traže. Dio zamolbi je uvijek bio tu, pod drvcetom. Tako sam davne 1966. dobio mali vlak na šinama. Bio je to tada veoma rijedak i skup dar, navijao se na oprugu jer još nije bilo onih na baterije. Drugi put su za dar bile saonice, pa električni automobil, skije i tako sve do srednje škole. Zadnji vrijedan dar bio je rezbareni šah koji čuvam i danas.

Nakon podjele darova vraćali smo se za stol, ali nas, malu djecu bilo je teško odvojiti od drvca koje je blistalo i bilo nestvarno. Tu su bili i darovi, pa nas sjedenje za stolom nije zanimalo, ali ipak smo morali slušati starije jer smo to svečano i obećali.

Polaznik
Nakon duge noći kada su odrasli išli na Polnoćku, a mi djeca, dakako, već iscrpljeni pozaspali, svanuo je novi dan: Božić. Ja sam to jutro bio zadužen ići na čestitanje kao polaznik. Obično sam kretao od obitelji Vuković, a teta Slavica bi me počastila i darivala slatkišima. Potom bih svratio kod obitelji Pavlović gdje bih obično od gospođe Delfe dobio naranče koje su tada bile prava rijetkost u trgovinama. Sjećam se da sam jednom dobio i japansku jabuku. Dalje je slijedio moj posjet nekoliko obitelji Baškarada. Nakon svih tih obilazaka i čestitanja kući bih donio punu torbicu darova. Inače tog je dana bilo bučno u kući jer nas je posjećivala mnogobrojna obitelj, a nastavilo se na Stjepandan kada je moja baka slavila rođendan.

I nama su tada dolazili polaznici, te su ih baka i djed darivali slatkišima i voćem koje se spremalo za tu prigodu, jer su svi trebali biti zadovoljni kada odu dalje.

Već 1970-ih kada su se moji roditelji doselili na Ilidžu, obilježavanje Badnje večeri promijenilo je mjesto, a i ja sam bio stariji. Ipak, ta večer bila je slika našeg zajedništva, te sjećanja na Isusa koji nas je ujedinio kod božićnog drvca. Tada se znalo i zapjevati, a pritisci iako ih je i dalje bilo, da se Božić ne slavi, bivali su sve slabiji.

Danas je ovaj lijepi blagdan previše komercijaliziran, a djeca se više ne raduju kako smo se mi tada radovali.