Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

U tišini franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici stoljećima se čuva jedna knjiga čiji značaj daleko nadilazi uobičajene zbirke koje možemo viđati po muzejima pri samostanima ili župama. To je Fojnički grbovnik, rukopis koji nije samo puki zbornik heraldičkih simbola jednog minulog vremena, nego i svjedok koji nas podsjeća na nekoć plemićki sjaj Bosne, Hercegovine, Hrvatske i ostalih južnoslavenskih zemalja.

Baš kao što više ne egzistira svijet koji je opisan u njoj, tako ni ova knjiga zapravo nikad nije ni postojala. Naime, naziv pod kojim je danas poznata nastao je iz razloga što se rukopis „od davnina“ čuva u franjevačkom samostanu u Fojnici. Formiranju novoga imena pridonijela je i činjenica da je stvarni naziv zaista predugačak: Rodoslovje Bosanskoga, aliti Iliričkoga i Serpskoga vladania; zajedno postavljeno po Stanislavu Rubčiću popu.

Iako naslovnica, pisana bosančicom, navodi da ga je „narisao pop Stanko Rubčić 1340.“, heraldička znanost smješta njegov nastanak znatno kasnije, najvjerojatnije u drugu polovicu 17. st., točnije između 1675. i 1688.

To je definitivno potvrđeno 2011. kada su samostan u Fojnici posjetili djelatnici Državnog arhiva Hrvatske iz Zagreba. Pozorno gledajući svaku pojedinu stranicu, otkrili su kako originalni papiri Grbovnika imaju vodeni žig. Promatrajući ga, ustvrdili su kako je riječ o znaku sidra, i to na papiru koji je mogao postojati samo u razdoblju od 16. do sredine 17. st.

^{Replika koja se nudi na uvid posjetiteljima u Fojnici}

Tako je Fojnički grbovnik jedini (time i najstariji) zbornik grbova koji postoji na teritoriju današnje BiH. Stručnjaci kažu da na zemljopisnom prostoru Balkanskog poluotoka postoji 16 sličnih, od kojih je jedan u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu datiran u 1595. imena Grbovnik obitelji Korjenić-Neorić. Postoje još djelomično podudarni grbovnici u Muzeju za primenjenu umetnost u Beogradu i u Matici srpskoj u Novom Sadu.

Ova vremenska neusklađenost informacija o nastanku nimalo ne umanjuje vrijednost Fojničkog grbovnika, nego ga čini zagonetnijim. „Rođen“ je u vrijeme kada je Bosna već odavno bila pod osmanskom vlašću, a katolički narod proživljavao teške dane, kako na teritoriju BiH, tako i diljem Europe gdje su pobjegli.

On je bio pisani i naslikani „otpor“ zaboravu i nestanku jedne države i njezinih velikodostojnika, a franjevci, ti neumorni branitelji identiteta naroda i njegove vjere u Bosni, postali su čuvari ove dragocjene zbirke grbova.

A kakva je njezina unutrašnjost?

Tehničke odlike Grbovnika

Oni koji pomisle na stil današnjih popularno-znanstvenih djela s dozom humora i mnoštvom zanimljivih informacija mogu odmah odbaciti i pomisao da će ih zanimati Fojnički grbovnik. To je knjiga pisana i crtana za ljude svoga vremena u tadašnjem stilu. Ona izgledom, na prvi pogled, djeluje skromno, a svojom vanjštinom uvjerljivo svjedoči o stoljećima svoga postojanja. Dimenzije su joj 30,5 x 21,5 cm i uvezana je u kožu.

Grbovnik u svom izvornom obliku najprije ima prazan list iste debljine i kvalitete kao što su i listovi na kojima su naslikani grbovi. Na prvoj nenumeriranoj stranici slika je Bogorodice, zaštitnice Bosanskog Kraljevstva, dok drugu stranu istog lista krase ilustracije svete braće Kuzme i Damjana, zaštitnika Nemanjića. Slijedi posvetna stranica, izvorno napisana bosančicom, i tu zapravo piše njezin puni naziv koji smo već naveli. Na sljedećoj stranici istog lista slika je Sv. Jeronima.

Na prvom numeriranom listu, koji, logično, nosi broj jedan, nalazi se složeni grb koji se sastoji od 10 grbova slavenskih zemaljaBalkanskog poluotoka. Slijede pojedinačni grbovi tih zemalja: Makedonije, Ilirije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bugarske, Srbije, Raše i Primorja. U nastavku je 126 obiteljskih grbova, nekoć vladajućih dinastija Kotromanića u Bosni i Nemanjića u Srbiji, te grbovi velikaša srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Zanimljivo, list 120., od ukupno 200 stranica, je istrgnut, ali se zna da je na njemu bio naslikan grb plemićke obitelji Prelasović.

Koji su razlozi nastanka?

Kada smo ustvrdili razdoblje „rađanja“ Grbovnika te njegov sadržaj, valja detaljnije objasniti koji je razlog postojanja ove zbirke. Kako bismo to raščlanili, potrebno je najprije prikazati povijesni slijed toga vremena koji je vodio njegovu nastanku.

^{Kako biste vidjeli Fojnički grbovnik potrebna je e-mail najava} 

Naime, bh. plemstvo se nakon dolaska osmanskih osvajača i pada Bosne 1463. našlo u – što bi narod rekao – neobranu grožđu. Mnogi su pobjegli iz svoje domovine u susjedne zemlje i dalje prema Zapadu, dok su drugi, ako su preživjeli osmansku čistku, ostali u Bosni, ali bez ikakvih prava (ako nisu prešli na islam). Iako podjarmljeni, osiromašeni, demoralizirani, oni, kao i njihovi potomci, ipak su promišljali o boljoj budućnosti te su imali nadu u oslobođenje države i restauraciju njihovih obiteljskih plemićkih prava.

Mogli bismo reći kako je njihov predvodnik bio Petar Ohmučević (umro 1599. u Lisabonu) koji je, kao potomak bh. plemstva, tražeći mjesto pod suncem, stigao do Španjolske te u toj zemlji stekao čak i čin admirala mornarice. Budući da je ta služba bila privilegirana za plemstvo, on je najprije morao dokazati da je plemić.

Kako je njegova obitelj u duhu feudalnog doba morala sudjelovati u pokušajima obrane Bosne, nakon poraza jedan ogranak ovoga obiteljskoga stabla nastanio se u Stonu u Hrvatskoj. Tu je Ivelja Ohmučević dobio petoricu sinova, od kojih se jedan zvao Petar, moreplovac, koji je u ono doba oplovio čitav svijet, došavši čak do Indije.

Dokazujući svoje pravo sposobnošću i upornošću, ali i različitim makinacijama koje bi možda graničile i s pokušajem prijevare, uspio je španjolskom dvoru priložiti dokument kojim dokazuje svoje plemićko podrijetlo. Naime, on je angažirao čitavu plejadu suvremenika da mu stvore zbirku koja sadrži grbove „ilirskih“, odnosno slavenskih zemalja, vladara i plemenitih obitelji s rodoslovljem. Tako je nastao Ohmučevićev grbovnik,preteča onog fojničkog.Iako ima istinitog u njemu, također sadrži i puke izmišljotine: grbovi pojedinih zemalja su proizvoljni, drugi su neprecizni, a pojedini su rađeni po sjećanju potomaka ili iz priča.

Unatoč tomu što njegov uspjeli pokušaj dokazivanja svoga plemenitog podrijetla danas može predstavljati krivotvorinu, taj je grbovnik imao veliki utjecaj na razvoj heraldike u južnoslavenskim zemljama. Za nesreću, on nije sačuvan, ali je prema već ranije prihvaćenom mišljenju povjesničara i heraldičara postao uzor za izradu novih preslika, naravno, promijenjenih i prilagođenih potrebama vremena.

Jedna od preslika originalnog dokumenta je već spomenuti grbovnik obitelji Korjenić-Neorić. On je bio u posjedu Ohmučevića u Dubrovniku sve do 19. st. kad ga je kupio Ljudevit Gaj i prenio u Zagreb.

Bitno je napomenuti kako su mnoge sličnosti između Fojničkog i Korjenić-Neorić grbovnika, ali također i nemale razlike, tako da se svaki može smatrati originalnim djelom, a nikako preslikom. U onom Fojničkom je naglašena BiH, a drugi više ističe ilirsku ideju...

Informacija kako je on „završio“ u Fojnici obavijena je velom tajne i tradicije, što je i logično s obzirom na turbulentna povijesna razdoblja. Ne postoji zabilježen trenutak kada je točno grbovnik „stigao“ u samostan… Možda je u njemu i nastao ili ga je neka plemićka obitelj iz Bosne ili Dalmacije predala fratrima na čuvanje.

Bilo kako bilo, Fojnički grbovnik je mnogo više od tek puke zbirke „obojenih znakova“, on je prije svega svjedočanstvo. Možda nije izvor originalnih srednjovjekovnih grbova, kako su neki zanesenjaci željeli vjerovati, nego kasniji, brižljivi prijepis, ali ga to nimalo ne umanjuje.

Njegova stvarna, nepatvorena vrijednost leži upravo u činjenici da se stoljećima čuva u samostanu Duha Svetoga u Fojnici. U vremenima kada je bosansko plemstvo bilo raseljeno, izbrisano ili primorano na promjene, ovaj je grbovnik, bez obzira na svoje heraldičke nedoumice, služio kao ideja o kontinuitetu Bosne. Čuvajući sjećanje na složeni i često tragični identitet bosanskih, hercegovačkih, hrvatskih i srpskih plemićkih obitelji, ostaje trajan simbol ustrajnosti, usprkos svim nevremenima za kršćanske narode koje su donijeli Osmanlije. On je tihi, ali postojani dokaz da se nit prošlosti nikada ne može u potpunosti prekinuti.

Engleski putopisac, arheolog i direktor Ashmolean muzeja u Oxfordu, koji je provodio arheološka istraživanja na Balkanskom poluotoku i iskapanja u južnoj Italiji, Arthur Evans (1851. - 1941.) u svojoj je knjizi Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme bune 1875., opisujući svoje dojmove o fojničkom samostanu za Grbovnik, još prije 150 godina rekao kako je to „možda najzanimljivija starina cijele Bosne“.